Osvrt
Partizan je u nedelju, u poslednjem kolu nacionalnog šampionata, izgubio duel bez borbe protiv kragujevačkog Radničkog. Strogi i neumoljivi propisi vele: ekipa koja nema osam uredno registrovanih i zdravstveno spremnih takmičara automatski gubi meč. Partizan je imao samo jednog manje. I bruka puče.
Znamo, nekad šampionski tabor saletale su mnoge nedaće, pa je ionako tanan takmičarski fond još više osiromašen. Dragoljub Nikolić i Aleksandar Popović su u JNA, Belić je povređen, Kilibarda izbačen iz stroja posle dva teška poraza na minulom Meču šampiona, Šekularac, Milosav Popović, Nikolić i još neki, premoreni serijom teških duela u ovoj sezoni nisu imali snage za poslednji obračun. Sve to može da bude samo pravdanje, ali nikako i opravdanje za ono što se dogodilo u Čačku.
Prihvatimo ove činjenice kao istinite, ali pogledajmo i drugu stranu medalje, pogledajmo istini u oči. Nedopustivo je da čitava četa stručnjaka u Partizanu, koja vodi brigu o svim selekcijama, nije uspela da stvori zamene za umorne ratnike ringa. Na tom, stručnom planu, „slučaj Čačak“ kao alarmni uređaj opominje da se ne radi kako treba, ili preciznije da se ne radi dovoljno i sistematski. Da nije tako knjiga ne bi spala na samo sedam slova.
Ugled se teškom mukom godinama stvara, a sitnica je dovoljna da se sve sruši kao kula od karata.