Osvetljavamo dva problema „crno-belih“: Kvalitet igrača zaslužuje bolji plasman. — Ko je kriv što Partizan ima 41 igrača pod ugovorom?
Jedna sumorna jesen ostala je za nama. Završeno je prvo poluvreme državnog prvenstva. Kiša će svojim vlažnim bičevima i dalje zalivati ogolele grane ali će u dušama navijača Partizana biti nešto toplije. Grejaće ih nada da će i ovo proleće (Kao i sva minula!) biti opet u znaku crno-bele boje. Ima puno razloga da se veruje da će u nastavku prvenstva Partizan igrati bolje, biti ubedljiviji, beležiti pobede i načiniti osetan skok prema sredini tabele, pa i samom gornjem delu. Uostalom, gore i ne može biti!
Navijači Partizana nisu impregnirani na nevolje koje ih poslednjih godina obilno pogađaju, ali ih — to se mora priznati sa divljenjem — stoički podnose. Međutim, ove jeseni pristalice „crno-belih“ nisu kao ranijih godina morali da podnose peckanja navijača iz drugih klubova. Kriza koja je zahvatila veliki kolektiv izašla je iz klupskih okvira i poprimila dimenzije opšte zabrinutosti. Jer, kada Partizan nije snažan i moćan pitanje je kakva će nam biti reprezentacija, a tu niko nije neosetljiv.
Problem nije u igračima!
Izuzimajući šampionski tim Hajduka gotovo svi ostali klubovi su podmladili svoje redove. I Partizan je osvežen novim imenima. Prema onome koliko vrede ti predstavnici današnje generacije fudbalera „crno-belih“ nikako im ne odgovara dno tabele. Ne tvrdimo da su to sve bogomdani igrači, asovi kakvi su nekada bili Bobek, Miloš, Galić, Jusufi i drugi ali je sigurno da ni ostali — izuzev Splićana — ne poseduju takav potencijal da bi Partizan bio u podređenom položaju. Naprotiv!
Odbrambeni igrači kao što su Bošković, Vulić, Antić, Paunović, Vraneš, Kozić i Pejović sigurno bi mogli da obuku dres ovih naših vodećih prvoligaških timova, pa, ipak to nije odbrana pred kojom se lome juriši protivnika. Zašto? Za to ima više razloga. Pre svega, to nije bila dobro organizovana odbrana, imala je mnogo taktičkih nedostataka, loše su se igrači međusobno dopunjavali i obezbeđivali, često su bili u jednoj liniji, pa su odjednom ispadali iz igre i niz drugih slabosti koje su svoje korene vukli iz loše organizovane odbrane i slabe taktike.
Dobar vođ tima prilikom izgradnje ekipe počinje od odbrane, kao temelja zgrade, pa preko srednjeg reda ide na formiranje navale. Ta postupnost nije bila zastupljena u metodici formiranja ovog tima „crno-belih“. Nije bilo pravog stručnog rada, sve samo obična improvizacija, bez mašte i duha.
Potencijal današnjih prvotimaca, po obdarenosti i znanju, zaslužuje da se Partizan nađe u samom vrhu prvenstvene tabele. Pored nedovoljnog rada, slabe selekcije i neautoritativnog rukovodstva ekipi je nedostajalo samopouzdanje, moral koji bi ih podsticao na brzo ispravljanje grešaka, pa da jedan poraz bude odmah zamenjen novom pobedom. Toga nije bilo, pa je zato i došlo do „crne serije“.
Istina, svim tim nevoljama treba dodati i one već dobro poznate: da su golman i centarfor, autentični golgeter, bile i ostale neuralgične tačke današnjeg tima Partizana. Sa sigurnijim Istatovom ili iskusnijim Milićem bilo bi manje golova u mreži iza njihovih leđa. A da ovaj tim ima jednog igrača Galićeve brzine i osećaja za gol ili Hasanagićeve veštine u zoni šuta danas bismo drugačije mislili i govorili o Partizanu i pored svih slabosti koje su ispoljene u stručnom radu.
Mnogo igrača, malo fudbalera
Partizan ima najveći broj igrača (41) pod ugovorom među svim prvoligašima. I najveći broj trenera (deset)! Svi oni na blagajni kluba primaju plate, a treneri čak i procente od premija. To su u toku godine ogromna materijalna sredstva koja se daju za tako abnormalno veliki broj igrača i stručnjaka.
Sasvim je izvesno da su za tako veliki broj igrača pod ugovorom prvenstveno krivi stručnjaci. Oni su, bez obzira kako se ko zove i koliko je dugo radio u klubu, doprineli, nepoznavanjem posla, da se toliki broj igrača nađe pod međusobnom obavezom sa klubom takvog ranga i ugleda. Sad je valjda svima jasno da je selekcija vršena nestručno, da su kriterijumi bili niski i da su još mnogi drugi faktori, a ne dobro procenjena igračka vrednost, bili odlučujući prilikom donošenja odluke o potpisivanju ugovora.
Ko danas za to odgovara? Niko. Svaki od stručnjaka koji je poslednjih godina radio ili još radi u Partizanu snosi deo odgovornosti za to što je opterećena blagajna kluba a nije pospešena konkurencija ili unapređen igrački kadar.
Selekcija koju su vršili Vasović, Kovačević, Atanacković, Vilotić, Minda Jovanović, Damjanović, Vukelić (izuzimamo Simonovskog, Kaloperovića, Opavskog i Zorana Miladinovića, jer je to urađeno pre njihovog dolaska u klub) teško ih optužuje kao stručnjake oštrog oka i sigurne intuicije.
Ćurković nam je nedavno pričao kako njegov novi klub Sent Etjen toliko vodi računa o svakom franku i štedi da putuje sa 13 igrača, čak i bez rezervnog golmana, kada igraju prvenstvene utakmice. Nedavno je trener diseldorfske Fortune bio prinuđen da se izvini Kaloperoviću i da prekine razgovor ispred svlačionice, jer je morao da zagreva igrače: „Ja sam sâm, nemam pomoćnog trenera, pa moram da izvedem igrače na teren“.
Sumnje nema: oni koji su odlučivali o vrednosti igrača radili su to diletantski! Uostalom, zar bi se moglo dogoditi da se sklopi ugovor sa 41 igračem a da se pri tome ne reše i ona problematična mesta u timu, pa čak i ne stvori konkurencija za svako mesto u timu što samo potencira fudbalere na pojačani rad, veće zalaganje, bolju igru i pravi sportski život.
I još nešto: sa tako velikim brojem igrača, u uslovima za trening koje Partizan ima, nemogućno je raditi onako kako to zahteva „totalni fudbal“. Zato prvi potez koji u ovom dugom predahu moraju da načine Simonovski i Kaloperović treba da bude vezan za radikalno smanjivanje broja igrača, tačnije: prepoloviti taj broj i raditi onako kako to zahteva savremeni fudbal. Samo potpunim posvećivanjem igračima proverene vrednosti i potencijalne moći mogućno je vratiti Partizanu ugled i mesto koje mu pripada u našem fudbalu.