KROZ NAŠU LUPU
Uvek se iz poslednjeg očaja rađa poslednja snaga. Trebalo je da se Partizan nađe na samom dnu tabele gotovo u beznađu, pa da dođe do smene prvog trenera. Možda nikada u svojoj istoriji jedna uprava „crno-belih“ nije teže odluku u smeni „na vrhu“ nego što je to učinilo današnje rukovodstvo. Ne zato što je verovalo da je Mirko Damjanović „prava ličnost“, već prevashodno zbog toga što nije želela da se kola lome na treneru, kao jedinom krivcu.
Nije teško prepoznati ruku koja nabija pušku, pa ni one koji donose odluku o postavljanju i smenjivanju trenera u jednom klubu. Za uklanjanje Damjanovića nije bila potrebna neka nadmoćna pamet. Rad i rezultati ekipe bila su protiv Damjanovića. Uostalom, tako je u svim klubovima na svetu, u fudbalu uopšte. Bitno je samo jedno: kakve rezultate imaš a ne koliko znaš i koje sve diplome imaš. Eto, minhenski Bajern, aktuelni prvak SR Nemačke i Evrope smenjuje trenera Udo Lateka zbog slabih rezultata u prvenstvu i pored toga što su poslednjih pet godina, s njim na čelu, osvojili najviše trofeja. U fudbalu se živi samo od trenutka, a ne od prošlosti.
Partizan se našao tu gde je. Krivaca ima više. Jedan od njih nesumnjivo je i Mirko Damjanović. Ali, veći krivci od njega su oni koji su doveli Damjanovića za šefa stručnog štaba. Sasvim je sigurno, oni su jednom pogrešili — kada su ga angažovali ili kada su ga otpustili! Sad se zna da je to bilo onda kada su ga doveli na kormilo kluba. Niko ne može zameriti Damjanoviću, što se prihvatio ponuđenog posla. Uostalom, ko je tako strog sudija prema sebi, pa će priznati da je ovo ili ono prevelik zalogaj za njega. Ne, tašta je ljudska potreba da se dokaže baš na vrhu, tamo gde je najteže i istovremeno najlaskavije. U takvim prilikama se i nemoć sabire u očajničku hrabrost i ljudi iskušavaju sebe.
To je pokušao i Damjanović. Nije uspeo. Imao je vatreno srce, želeo je najbolje, bio je marljiv, nije štedeo sebe ali je ostao prozirno nemoćan autoritet za igrače. Oni ga nisu primili od prvog dana; nisu verovali u njega, smatrali su ga epizodistom koji je tu za kratko, tako su se odnosili prema njemu u njegovim naređenjima. Tu nije bilo prave saradnje ljudi na zajedničkom poslu.
Došlo je do tihe smene. Vez velikog publiciteta Damjanović je ustupio mesto Kaloperoviću. Sad napetost opet lebdi nad navijačima. Svi se pitaju: hoće li Kaloperović uspeti? Smena ne donosi odjednom, kao odrezano, tišinu. Naprotiv, brujanje masa se pojačano oseća, jer su u pitanju stara očekivanja kroz novu ličnost stručnjaka.
Kaloperović ima fudbalsko ime. Kažu da je uspostavio prisan odnos sa igračima, jer im je blizak svojim jezikom bivšeg igrača istog kluba. Mlad je, ambiciozan, dinamičan, pun je ideja koje nisu vezane samo za stručni rad, već i za šire vođenje klupske politike. Ima i menadžerskih sposobnosti, a kažu da je stručnjak od intuicije.
Hoće li tiha smena doneti bučan uspeh — pitanje je sad. Toma Kaloperović je oprezan kao jelen. Udaljen je od snova, sav u realnosti kloni se novinara, velikih reči i obećanja. Zapet je kao puška kada je u pitanju rad. Kaže da je odavno izbrisao i poslednju suzu nad svojom pokopanom igračkom prošlosti i sad želi da se u svojoj zemlji i svom klubu dokaže na novoj dužnosti, kao trener.
Hoće li uspeti — to ne zavisi samo od njega. Pre svega od uprave kluba. Ako rukovodstvo kluba čvrsto stane iza Kaloperovića, ako igrači osete da je on autoritet za upravu sigurno je da će to biti i za njih. Zato ovom tihom smenom šansu nije dobio samo Toma Kaloperović, već još više uprava kluba.