Ukazom Predsednika Republike, a u čast tridesetogodišnjice oslobođenja Beograda
U minulih 13 godina pobeđivao je Svetomir Belić na ringovima širom Evrope, osvajao je titule i trofeje kao od šale, a pred njegovim veštim pesnicama padali su olimpijski, svetski i evropski šampioni.
Veliki šarmer blještavih arena uvek je svoje uspehe prihvatao kao nešto normalno, na njegovom uvek nasmejanom licu nikad nismo zapazili strah, tremu, nedoumicu…
Sećamo se juna 1970. godine. Na tašmajdanskom stadionu gostovala je reprezentacija Kube. Belićev protivnik, olimpijski vicešampion, danas prvak sveta, tamnoputi, kao granit čvrsti Rolando Garbej. Svi su uznemireni, treneri, klupski funkcioneri, navijači… Samo je Belić savršeno smiren. Dok se zagreva, uspeva čak da savetuje svog druga koji pre njega boksuje, da u šali zapita koja je cena njegove pobede. Kako je samo te noći „strašni“ Garbej bio isprašen.
Pisac ovih redova seća se i onih vrelih junskih dana 1971. godine. Scena — šampionat Evrope u Madridu. I dok su svi tihi, zatvoreni i nervozni jedino „Belka“ zbija šale i unosi vedrinu u naš zabrinuti tabor.
„Nemam razloga za brigu“, govorio je tad. „Sve sam isplanirao. Stižem sigurno u finale.“
I stigao je u finale.
To je Svetomir Belić u sportskoj areni. Samouveren, smiren, pomalo nestašan, ali nikad uplašen.
U minuli četvrtak prvi put smo ga videli beskrajno ozbiljnog. Pomalo uplašenog, nervoznog… A, kad je predsednik Bokserskog saveza Beograda, profesor dr Branko Ostojić, pred uglednim zvanicama pročitao da je veliki majstor jugoslovenskog ringa za zasluge u sportu, a povodom tridesetogodišnjice oslobođenja Beograda, ukazom predsednika Republike odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, primetno uzbuđen uspeo je samo da prozbori:
„Moj najsrećniji trenutak u životu. Pobeda vrednija od svih dosadašnjih. Ali, to je priznanje i mom klubu i sportu kojim se bavim.“
Od prvih ringovnih koraka davne 1961. godine u Smederevu, pa do današnjih dana, kad, na njegovim grudima blista najsjajnija medalja, put je bio trnovit, pun prepreka pred kojima bi mnogi zauvek odavno rekli zbogom ringu.
Padao je taj Svetomir Belić sa četvrtog sprata lomio ruke, noge, provodio sate, dane i nedelje u bolnicama, ali se uvek vraćao da zablista još intenzivnijim sjajem. Medicinski eksperti, čije je teorije kao od šale obarao, govorili su da je fenomen, sportski stručnjaci da čovek koji preboli takve povrede nikad ne može biti šampion. Čelična volja ovog momka uvek je bila jača od svih nedaća. Možda je zato uvek smiren i nasmejan pred velike obračune, možda je zato prvi put imao tremu kad je primao veliko priznanje.
Riznica njegova prepuna je trofeja. Na domaćoj sceni nema tog dragulja koji nije osvojio. Tri puta je bio šampion Jugoslavije. Godine 1970. osvajač najvećeg trofeja u jugoslovenskom pesničenju „zlatne rukavice“ i „Oskara“, jednom i najbolji na tradicionalnoj reviji u čast oslobođenja Beograda. Višestruki je reprezentativac, osvajač srebrne medalje na prvenstvu Evrope 1971. učesnik na Olimpijadi u Minhenu 1972. i dva puta prvak Balkana.
Planovi za budućnost? Želje? Da u Katovicama iduće godine postane najbolji Evropljanin u kategoriji boraca do 71 kilograma, da jednom zauvek kaže zbogom povredama koje su ga omele da postigne više. A, on, snagom svog talenta morao je i mogao da se vine još više, da ne beše te zle sudbine.