Posle jesenjeg prvenstva: Poslednjom pobedom u prvom delu prvenstva Partizan je uverio sve skeptike da mu je mesto u gornjem delu tabele. — Od stručnog štaba se očekuje analiza, plan priprema i vizija Partizanove nove sutrašnjice
Igrom koja nije opčinjavala ali je imponovala fudbaleri Partizana su se oprostili od svojih navijača na zadovoljavajući način. U zaista neverovatno teškim uslovima terena i vremena igrači oba tima uložili su maksimum zalaganja, želje, znanja i umeća da bi se rehabilitovali pred velikim televizijskim auditorijumom i svoje navijače uverili da zaslužuju da se o njima lepše misli.
Partizan je u tome bio uspešniji rival. Uneo je u igru sve što je moglo da se investira da bi se ostvarila pobeda. Bilo je zadivljujuće gledati kako se bore ti momci po blatu, klizavici, kiši… Kako ne osećaju hladnoću, mokre noga, vlažne dresove. Za Boru Đorđevića i drugove postojala je deviza: živeti ili umreti! I hrabro su ostali da žive i da nas u nastavku prvenstva i kasnije učine radosnijim nego što smo to bili ove jeseni.
Kad motiv formira igru
Partizan je u strahu od poslednjeg mesta bio izuzetno motivisan. Da su momci tokom svih divnih dana ove jeseni igrali sa takvim entuzijazmom, moralom, željom za pobedom sigurno je da bi „crno-beli“ bili u samom vrhu tabele. Ali, izgleda da je trebalo da dogori do nokata da bi se oni trgli i svima pružili, na ubedljiv način, dokaz da zaslužuju da budu više poštovani od poznavalaca fudbalske igre.
Od prvog minuta Beograđani su krenuli u juriše. Videlo sa da su uzeli sudbinu u svoje ruke. Hteli su gol, želeli su pobedu. Trčalo se neumorno, borilo, padalo, ustajalo i opet jurišalo. Nije bilo izgubljene lopte. To veliko htenje spontano je formiralo igru: Partizan je igrao otvoreno, napadački, nastojao je da stvori šanse i da ih realizuje.
Možda u toj igri nije bilo strateškog plana, mada je sigurno trener Kaloperović organizovao igru u pravcu napada, ali je svaki pojedinac znao koji put vodi uspehu i tako su gradili pobedu. To je bila igra u grču želje za pobedom, teško psihološko opterećenje za Paunovićev tim, pa samim tim rezultatski ubedljiva pobeda dobija dimenziju više.
Analiza, plan, vizija…
Sad upravni odbor kluba očekuje od stručnog štaba analizu te krize koja tako dugo drži ekipu velikog ugleda i malih rezultata. Simonovski i Kaloperović su nove ličnosti ali je sigurno da imaju svoj ugao gledanja. Možda će prave ocene doći od Atanackovića, Vilotića, Vukelića, Minde Jovanovića i Damjanovića, trenera koji su dugi niz godina članovi tog štaba znaju i svaki je na svoj način do prineo tome da se Partizan nađe tu gde je danas.
Samo prava dijagnoza može da omogući u pravu terapiju, ozdravljenje jednog kluba visokog renomea koji je pao na niske grane. Razume se, u toj oceni stručnjaka biće i samokritike ali pored toga biće osvetljeno sve ono što je doprinelo da pad bude okomitiji. Reč istine otvoreno kazivanje, pravo slikanje stvari doprineće da Partizan izađe iz krize i već narednog proleća najavi bolje dane.
Više se niko ne može zaklanjati iza one već otrcane fraze o tome kako je bezumno rasprodat „briselski“ tim. To već pripada muzeju. Posledice su se mogle pravdati četiri-pet godina ali ne i osam. Treba staviti pod lupu rad omladinske škole, šefova stručnog štaba i svakog trenera ponaosob.
Plan priprema i sve ono što treba učiniti tokom osamdeset i više dana, odnosno do 2. marta, mora biti prezentiran upravnom odboru kluba, jer se u savremenom fudbalu više ne sme i ne može improvizovati.
Kao jedan višenedeljni zadatak pred Partizanovim stručnjacima se postavlja pitanje dugoročnog plana, jedne vizije kako se Partizan pedagoškim, znalačkim radom i stručnim vođenjem može vratiti na put stare slave. Za trenere je praktični rad na terenu, bar za ovu godinu, završen. Sad počinje onaj drugi, podjednako težak i odgovoran.