Još jednom na temu „Šta hoće Vasović“
Nedavno (18. 8. 1971) je nedeljni ilustrovani sportski list „Tempo“ objavio pamflet u formi razgovora, pod naslovom „Šta hoće Vasović“ u kome nam se jedno veliko ime fudbalskog sporta predstavilo u novoj svetlosti.
Na kraju fudbalske karijere — pošto je razvio biznis, sakupio milione i postao vlasnik kafane — nekadašnji fudbaler Partizana Velibor Vasović vratio se u Beograd da očita bukvicu svima i svakome, da podeli lekcije na sve strane i izlije žuč na sadašnju upravu fudbalskog kluba Partizan. Učinio je to na način nedostojan velikog sportskog imena, bez kriterijuma i svakog osećanja mere.
O moralnoj strani Vasovićevog postupka rekao je svoje mišljenje Vasovićev drug iz kluba i, takođe, poznato sportsko ime Mile Kos, u prošlom broju „Partizanovog vesnika“, u čemu u potpunosti delim njegove ocene. Ovom prilikom, hteo bih reč-dve da kažem o jednom drugom aspektu teksta u kome je Vasović grubo napao Partizan i njegovu upravu.
Način, valjda, da u nekim drugim evropskim sredinama svoje ili tuđe probleme rešava silom, Vasović se — čim je stigao u Beograd — odlučio da, onako uzgred, otpusti sadašnju upravu Partizana i za čas reši sve teškoće ovoga kluba! Pri tom mu nije smetalo da pojedinim ljudima iz uprave i sportskim radnicima kluba zalepi uvredljive etikete, insistirajući na nekakvom „čuvanju fotelja“ do kojih se došlo „zakulisnim putem“. On, Velibor Vasović, objavio je rat upravi kluba, rešen da je po svaku cenu „šutne“!
Zaboravio je Vasović da ovo nije ni Nemačka ni Holandija, već Jugoslavija, samoupravna socijalistička zajednica u kojoj ne vladaju pučisti, već radni ljudi koji sami, po svojoj želji, uređuju život možda loše, ali bar onako kako sami hoće. Jedna meću hiljadama institucija u toj samoupravnoj zajednici je i fudbalski klub, čiji su radni ljudi i sportski entuzijasti takođe izabrali svoje samoupravne organe preko kojih na demokratski način regulišu svoje unutrašnje odnose, pa između ostalog, biraju nove i smenjuju stare uprave. Ni u jednom od dokumenata koje su doneli sportisti i sportski radnici ovoga kluba nije predviđen puč kao oblik regulisanja unutrašnjih odnosa. Zato je, uveren sam, i Vasović u ulozi samozvanog pučiste u celom fudbalskom kolektivu dočekan sa indignacijom. Jer, zaista, ako je želeo iskreno pomoći Partizanu, mogao je to učiniti na više načina, bez pokušaja, da se poslužim njegovim rečnikom, da zakulisnim intrigama počne najpre od „fotelja“. Partizan je, to i iz sopstvenog iskustva znam, otvoren svakom iskrenom prijatelju. To je klub čistih računa koji nastoji da u svojim redovima gaji i razvija najlepše ljudske i sportske vrline mladih ljudi naše socijalističke zajednice. Za Vasovića je fudbal samo biznis, sve ostalo je, kako kaže, dečje obdanište. Partizan će, uveren sam, i dalje imati podršku najšireg kruga svojih navijača i prijatelja ako u svojim redovima bude gajio odnose kakvi su danas i ako se i dalje bude borio za viteštvo u sportu i one vrednosti zbog kojih se i skupljaju hiljade ljubitelja sporta na fudbalske stadione. Očekujem da u tome ostane dosledan i ubuduće, makar to plaćao skupom cenom gubitka najviših sportskih trofeja.
Vasović je, verovatno, odmah posle „objave rata“ shvatio da se to ne može činiti ćorcima, već argumentima, konstruktivno, u dobroj nameri. Jer se i sadašnjoj upravi, kao i ranijoj mogu staviti prigovori na neke njihove poteze, ali nikako na način kako to čini Vasović. Ne treba zaboraviti da su članovi uprave kluba koji, pored ostalih, sačinjava i veliki broj fudbalera — sportski entuzijasti amateri koje, osim ljubavi prema fudbalskom sportu i Partizanu, ne vezuje nikakav drugi interes. Zar ih zbog toga treba vređati i bez argumenata napadati kao gramzive ljude koji su se uhvatili za fotelje i nikom ne daju da im priđe!
Još su drevni Grci tvrdili da je u dijalogu glasan odnosno viče onaj ko nema argumente ili nije u pravu.
U celom ovom slučaju Vasović samo potvrđuje tu istinu.