Kada je došao u glavni grad, beogradska publika se teško privikla na njegov nadimak. „Cipre“ je bilo ime koje je malo ko od njih do tada čuo. Bio je „Kipar“, „Cipel“, ali nikako ono što je ime stvarno značilo — jer, „cipal“ je morska riba koju ribari dobro poznaju. Brza je i pokretljiva, pa ju je teško uhvatiti. Bilo kako bilo, ali „Cipre“ je ubrzo postao ljubimac te iste, sa imenom nespretne publike.
— Moj početak u Partizanu bio je lep, — priča danas vaterpolista Siniša Belamarić. — Publika me je lepo primila, a u bazenu sa slatkom vodom dočekali su me — „slani“. Bili su tu Marović i Antunović pa sam se ubrzo osećao „kao doma, u Šibeniku“. Ali, to osećanje trajalo je samo dok se ne završi trening. Tek kada bih ostao sam osećao sam nostalgiju za morem, suncem, mojima… Nekoliko puta sam pakovao stvari i polazio prema železničkoj stanici, ali uvek sam se vraćao. Ima Beograd nešto što čoveku, kad ga jednom upozna, ne dozvoljava da ga ostavi. Ipak, moram da priznam da sam kad odem u Šibenik, sasvim drugi čovek. Jednostavno, na moru sam Dalmatinac, lenj, bezbrižan, uvek veseo i raspoložen.
Čamac menja život
Siniša Belamarić koji je već četvrtu godinu član „crno-belog“ tabora, i koji je za reprezentaciju odigrao 35 utakmica, na pomalo neobičan način je odlučio da se bavi sportom. Jednog leta, zakasnio je na brod koji vozi na plažu, i otišao je prvi put u životu na bazen. Čim ga je ugledao kako pliva, trener plivačkog kluba „Šibenik“ odlučio je da ga zadrži.
— Eto tako sam počeo da se bavim plivanjem. Tada mi je bilo 11. godina, a već sledeće godine učestvovao sam na pionirskom takmičenju u plivanju, u Rovinju. Dobro sam plivao leđno i kraul, i vrlo brzo postao sam omladinski državni prvak, a titula prvaka SR Hrvatska pripala mi je tri puta.
Sasvim iznenada, 1962 godine odlučio je da igra vaterpolo. U novoj ulozi, vaterpoliste, dobro se snašao, i već 1967. godine postao je prvi strelac Druge savezne lige.
— Tada su počele da stižu ponude sa svih strana, — priseća se Belamarić. — Kolebao sam se, ali najviše me je privlačio Partizan. Veliki klub koji obećava afirmaciju, uspeh.
Posle nepunih godinu dana zaigrao je u prvoj postavi, i od tada se ekipa Partizana ne može zamisliti bez Belamarića, njegovih oštrih šuteva, lukavih poteza i brzih reakcija.
— Znam sve svoje mane i kvalitete, — kaže „Cipre“. — Brz sam, lukav, dobro sarađujem sa ostalim igračima, ali mislim da moj šut još uvek nije najbolji, najprecizniji. Moraću na tome još dosta da radim.
— Reprezentacija?
— Do sad sam 35 puta branio nacionalne boje, ali mnogo očekujem od Minhena, Svakako, bila bi mi čast da i ja budem jedan od učesnika Olimpijade. Uostalom, ove će se godine mnogo šta u sastavu nacionalnog tima izmeniti — otići će stari igrači, i šansa će biti pružena mladima koji tek treba da se pokažu.
Želja jača od razuma
Na finalnoj utakmici Kupa šampiona protiv Mladosti, Belamarić je bio žrtva nesportskog gesta Ronalda Lopatnog. Iako nedužan, zadobio je jak udarac od koga mu je rasečena usna. Izmučenog i krvavog drugovi su ga izneli iz bazena, dok je publika na Tašmajdanu ostala zapanjena. Danas, Belamarić ima veliki ožiljak na gornjoj usni i sa gorčinom se seća tog nemilog incidenta.
— Vaterpolista ne sme sebi da dozvoli da ga neko isprovocira, iznervira, pa da onda reaguje pesnicom. To je najlakše, ali više nije sport. Uvek sam se trudio da imam kontrolu nad sobom. Ne znam kako bih se ja danas osećao na mestu Lopatnog. On je pokušao da mi se izvini preko posrednika ali kad smo se sreli oči u oči — okrenuo je glavu.
— Utakmicu protiv moskovskog Dinama igrali ste sa nezalečenom ranom, na svoj rizik…
— Nisam mogao da zamislim da ostavim drugove u odsudnom trenutku, da sa njima ne bijem boj. Znao sam kakve mogu da budu posledice ako se rana povredi, ali želja je bila jača od razuma. Mnogo su mi pomogle Beograđanke koje ni jednog trenutka nisu dozvolile da budem sam. Zvale su telefonom, dolazile u hotel da se raspitaju u kakvom sam stanju, imam li bolove. Zahvalan sam im na pažnji i drugarskom gestu.
Ko malo bolje upozna Belamarića, shvatiće da on ostaje „Cipre“ i u bazenu, i u privatnom životu: Malo, vrlo škrto priča o svom slobodnom vremenu, devojkama, prijateljicama. Jedino odaje tajnu da je student Više škole za ugostiteljstvo i turizam i da želi da postane vaterpolo trener.
— Do sada sam naučio dosta, i naučiću još više, da bih jednog dana mogao da druge učim vaterpolu. Trenerski poziv je moj san, i ako krene kao u Partizanu i reprezentaciji, onda će se sigurno ostvariti.