Povodom hendikepa „crno-belih“: Prve utakmice pokazale su kako je nenadoknadiv gubitak za tim neučestvovanje Ćurkovića, Katića i Bore Đorđevića
Neposredno pred odlazak Partizana na turneju u Bogotu sreo sam na stadionu JNA Zorana Miladinovića. Odmah posle pozdrava upitao me je kako je mogućno da učesnici ankete u „Partizanovom vesniku“ daju prednost Ćurkoviću nad Šoškićem u „idealnom timu“ Partizan.
— Ćurković je sjajan golman, rekao je Miladinović, ali je „Šole“ ispred svih ne samo u našem klubu, već u Jugoslaviji.
Nisam se upuštao u dalje raspravljanje držeći se onog „da o ukusima ne treba diskutovati“, ali sam se još jednom uverio da svako vreme ima svoje junake koji ostaju nezaboravni za savremenike, pa je tako Šoškić ostao za Zorana i dalje prvi, najbolji i najveći golman. Ništa neobično. Međutim, ta primedba me je nagnala na razmišljanje; ko je bolji — Šoškić ili Ćurković?
Samo je Benks bolji od Ćurkovića!
Milutin Šoškić je uz Bearu trajno ušao u istoriju jugoslovenskog fudbala kao izuzetna golmanska veličina. Po onome što je dao našem fudbalu i koliko je poznat u svetu teško je da će ga skoro neko dostići. Za svoje vreme i način odbrane gola koji se tada bio negovao „Šole“ je bio svojevrsna vrednost među stativama. Ali, vremenom se nije menjala samo fudbalska igra, već i način odbrane gola. U predratnom fudbalu Srđan Mrkušić je bio golman koji je revolucionisao igru vratara time što je prestao da brani među stativama, pa je počeo da igra u kaznenom prostoru i izvan njega. U poratnom fudbalu pored Mrkušića taj stil su prihvatili Đula Grošič, najbolji golman reprezentacije Mađarske i slavni Lav Jašin. Kasnije su to usavršili Englez Benks i naš Ivan Ćurković.
Ćurković je fizički hendikepiran kao golman. Ali, ono što priroda jednom rukom uzme dvema da, pa tako „Ćure“ ima izuzetnu obdarenost, nadprosečnu fudbalsku inteligenciju, savršenu intuiciju, munjevitu reakciju i gotovo nepogrešivu procenu situacije i njen razvoj u čestici sekunde. Ta odličja učinila su Ćurkovića, uz Gordona Benksa, najboljim golmanom Evrope.
Avangarda uvek ostaje neshvaćena, pa se tako i kod nas događalo da je Ćurkovićeva internacionalna klasa dovođena u pitanje. Kakav apsurd! Igrač koji je značio „pola tima“ Partizana i najpouzdaniji stub odbrane reprezentacije nije priznat u meri koju zaslužuje.
Međutim, pravu vrednost nečega cenimo tek onda kada to izgubimo. Tako je i sa Ćurkovićem. Sada se, posle prvih okršaja za bodove, vidi koliko je on bio značajan i neophodan za „crno-bele“. Jer, Gojko Zec nije manje vrsan trener nego što je to bio do pre nekoliko nedelja. Ni ostali igrači nisu doživeli oseku znanja i fudbalske veštine, već lišeni pomoći Ćurkovića, Katića i Bore Đorđevića tim Partizana vredi za 50 posto manje. To je surova istina i tu pomoći nema. Ali, to je istovremeno i odgovor na pitanje: hoće li se Partizan oporaviti od šoka na startu i zaustaviti svoj okomiti pad sa vrha prema sredini tabele?
Sa Katićem i Ćurkovićem stvar je potpuno jasna. Ostaje nada da će se predvodnik ekipe Bora Đorđević uspešno uključiti i pokušati da pomogne svojim drugovima u nastojanju da se Partizan domogne titule prvaka.
Vreme će pokazati da li su ta očekivanja realna sada kada su Ćurković i Katić, bar za ovu sezonu, izgubljeni za ekipu. Srećom, ni ostali rivali nisu bez problema, pa zato nisu potonule sve nade navijača „crno-belih“.