KROZ NAŠU LUPU
U drugom intermecu između dve polusezone Partizan je uspehom u Bogoti potvrdio svoju čelnu poziciju na prvenstvenoj tabeli kao nešto opravdano i logično i istovremeno je budio najsmelije nade pred nastavak prvenstva.
Međutim, prve prolećne utakmice donele su neočekivano razočaranje. Ali, fudbal nije igra u kojoj se uspeva samo pomoću želja navijača, već je za uspeh potrebno usaglašavanje mnogih komponenata na svakoj utakmici. Žarom strasno zagrejanih duša navijači „crno-belih“ već su videli svoje miljenike kao šampione, Ako je račun bio preuranjen i rđav, razočaranje nije manje svirepo. Uostalom, u to smo se osvedočili po završetku utakmice Partizan — Čelik (0:2). Jedan dobar deo gledalaca na „jugu“, a to su on najvatreniji, ružno se poneo prema svojim ljubimcima: ledenim grudvama snega zasuli su one koji su ih do juče uznosili u euforične sfere radosti i sreće. Zar su dva poraza dovoljna da se tako brzo sve zaboravi; da se sreća zameni suzama i da nasilje nadvlada razum?
Promena na tabeli, naročito ona kada se napušta vodeća pozicija, ima kod navijača određeni eho, svoju melanholiju, jer ono što njihov tim ostavlja, to je deo njih samih; treba umreti za jedan život da bi se ušlo u drugi, kako to kažu stari pesnici.
Ali, i pored svega to nikome ne daje mogućnost (još manje pravo!) da kamenuje igrače, da, brutalnim nasiljem spreče odlazak Momčila Vukotića u svlačionicu ili debitanta Mitrovića, koji se na svojevrstan način osvedočio kako je teško biti igrač jednog velikog kluba od koga se uvek traže samo uspesi.
Strogoverujući Partizanovci ovim ružnim gestom samo su potvrdili da ih poraz dovodi do besputne situacije i da u svojoj navijačkoj zaslepljenosti nisu daleko od onih bezumnika, koji su svojevremeno lomili stative i palili mreže na komšijskom stadionu.
Partizan je tokom dve i po decenije imao i ima razloga da se ponosi svojim navijačima. Ona su uvek znali da u sebi harmonizuju takve suprotnosti kao što su pobede i porazi u fudbalu i da uvek ostanu dostojanstveni, daleko od svake omraze i nedoličnosti, pa tim teže primamo tu grubu „lekciju“ koju su „ledenicama“ izrazili navijači tog subotnjeg popodneva.
Pravi navijač svoj tim nosi kao najvišu vrlinu u srcu ne samo kada on trijumfuje, već i kad trpi poraze. Uostalom, pobede i neuspesi su sastavni deo sporta. Sa njima nema ništa zajedničko to kamenovanje, taj sramni mehanički protest zbog kojeg su nemi i tužni crveneli navijači Partizana na drugim delovima stadiona JNA.