TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Ako bih želeo da se prisetim svoje najdublje presije iz prve godine postojanja i rada FK Partizan, odnosno tadašnje fudbalske sekcije CDJA, ne bih morao naročito dugo da kopam i prebiram po sopstvenoj memoriji. Bio je to koliko kratak toliko i neočekivan susret u jednoj od zgrada današnje garde, u vreme održavanja Međuarmijskog fiskulturnog sleta, (1945). Lutajući kroz paviljone, u kojima su bili smešteni reprezentativci svih armija, u jednoj zgradi naišao sam na fudbalere. Sve poznate predratne asove: Božovića, Ćirića, Popeska, Čajkovskog, Matekala… Ovaj poslednji mi je bio još 1937, školski drug. Rat nas je odvojio: on je živeo u Hrvatskoj ja u Srbiji… Logično što smo kao stari prijatelji poleteli jedan drugom u zagrljaj… Počele su da naviru uspomene, priče o svemu i svačemu — jasno najviše o fudbalu…
— A ovo je, kažeš, buduća ekipa JNA? — sećam se da sam ga u jednom trenutku upitao i pokazujući put ugla u kome su leškarili nekad čuveni asovi i dodao sam — Sa ovakvim igračima bićete najbolji tim… Ovi momci će verujem, oduševiti ljubitelje fudbala širom zemlje… Zapanjiće prvo Beograđane…
— Ne, Beograđane će zapanjiti samo jedan. I to od prvog trenutka… Vidiš onog plavog momka u trenerki… Onog tamo pored prozora… To je virtuoz kakvog nikada nisu video, najveći fudbaler za koga znam…
Pogledao sam put prozora i video jednog lepo građenog mladića, tamno plave, razdeljene i zalizane kose. Njegova pojava svom sazvežđu asova nije mi govorila ništa, nikada ga ranije nisam video niti o njemu bilo šta čuo! — „Conjo“ ne šali se — rekao sam pomalo uzrujano Matekalu — Pa zar ovaj anonimni momak da se meri sa jednim Božovićem, Popeskom, Čajkovskim ili s tobom. Koješta.
— Ne veruješ. E, vidiš, taj dečak je stupio na fudbalsku scenu tek nedavno. Do pre dve-tri godine igrao je za jedan zagrebački nižerazredni tim. Ali znaš kako je igrao: zbog njega je utakmice tog klubića posmatralo uvek po 5-8.000 gledalaca! Svaka igra bila je čudesan fudbalski „šou“, kakav Zagreb pre toga nije nikada video. A Zagrepčani su u prošlosti imali prilike da se nagledaju asova: Hitreca, Velfla, Živkovića, Šipoša… Mogu ti reći da je virtuozniji od svih i da će o njemu uskoro znati cela Evropa.
— Ma šta mi napriča. Izvini, a kako se momak zove?
— Bobek… Upamti: Stjepan Bobek!
I da ne bi gubio vreme u daljem ubeđivanju. Matekalo me pozva na trening na koji su se on i njegovi drugovi upravo spremali. Taj trening neću nikada zaboraviti, plavog anonimnog momka još manje. Dovoljno je bilo samo deset minuta igre da se uverim da moj školski drug nije preterao. Stjepan Bobek je bio čudesan fudbaler kakvog nikada pre toga nisam video. I to ja koji sam do tada mogao da se pohvalim sa dve decenije intenzivnog posmatranja fudbala na dotle najvećoj beogradskoj fudbalskoj sceni!
Video sam igrača čiji je svaki udarac obema nogama sa daljine od 20-25 metara bio gotovo po pravilu gol. Igrača koji je u saradnji s okolinom nalazio tako ingeniozna rešenja da je to graničilo s neverovatnim. Konačno, driblera-solistu koji je, rolajući loptu na mađioničarski način, mogao kad je hteo da naniže po pet-šest protivničkih igrača da bi konačno ušetao s loptom u gol!
Takvog Stjepana Bobeka iz njegove prve faze (do dolaska Špica za trenera Partizana), fudbalskog boema i pesnika kome nema premca, nisam više nigde i nikada video. Zar je čudno što se virtuozitet tadašnje Partizanove igre identifikovao s njegovom ličnošću, što je ubrzo postao simbol „crno-bele“ ekipe i ljubimac sveukupne jugoslovenske fudbalske publike, bez obzira na klupsku pripadnost.
Bilo je to doba kad su službenici Italijanske ambasade u Beogradu, posmatrajući ovog momka, udivljeno uzvikivali „grande Bobek“. I, kada su najpoznatiji austrijski i mađarski stručnjaci tvrdili da je Bobek prva kopačka Evrope, odnosno kada su na gostovanjima Partizana po zemljama severne Afrike osvanjivali plakati s natpisima: „Dođite da vidite Stjepana Bobeka — najboljeg igrača na svetu!“