TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Prva generacija Partizanovih fudbalera bila je preteča modernizacije našeg fudbala na zastareli „četvorougao“ prva je počela da kalemi elemente tada efikasnijeg mađarskog fudbala
Pre nego što pređemo na sledeće nastavke, u kojima ćemo evocirati prve Partizanove trijumfe i ujedno prve osvojene nacionalne trofeje u našem posleratnom prvenstvu (šampionat 1946/47. i Kup 1947.) želeli bismo da upoznamo mlađe čitaoce s dubljim razlozima i pravom pozadinom ovih uspeha. Odnosno s odlučujućim prednostima koje je imala prva „crno-bela“ fudbalska generacija pred svim svojim konkurentima toga vremena (Dinamom, Hajdukom i Crvenom zvezdom).
Osnovna tri faktora tadašnje Partizanove snage bili su: organizacija i režim života ekipe, personalni sastav tima i najprogresivniji koncept igre kakav nije imao nijedan vodeći klub.
Kao vojni tim, fudbalska sekcija pri Centralnom domu JNA, „crno-bela“ momčad je imala gotovo vojničko ustrojstvo i režim. Većina igrača su bili vojni službenici, tako da su sve vreme provodili zajedno. To je davalo izuzetnu kohezionu snagu celom timu: bili su to ne samo sjajni saradnici i saborci u igri, nego i izvanredni drugovi u svakodnevnom životu. U ekipi je postojala isturena komanda (tehnički referent, trener i kapiten tima) i poslušni vojnici (igrači). Dakle iz režima rada i života izvirala je spontano izvanredna disciplina i visok stepen kolektivne svesti. Jasno, sve su to bili elementi koji su se mogli susresti samo u visoko profesionalnim timovima, pa je otuda i Partizanova igra imala takav nivo. Bila je to granitna platforma, na kojoj su se mogli graditi i najambiciozniji planovi i zahvati.
Druga prednost „crno-belih“ bila je visoka koncentracija super-kvaliteta kakva se retko susretala i tokom docnijih 25 godina u našim jugoslovenskim klubovima. U jednom od ranijih nastavaka smo već rekli da je 12 fudbalera te prve generacije obuklo nacionalni dres. Ilustracije radi dodajmo: na kapiji se nalazio najbolji vratar Jugoslavije Glazer, u užoj odbrani najbolji bek Brozović, u srednjem redu konkurisala su istovremeno za dva mesta četiri najbolja jugoslovenska halfa (Čajkovski, Simonovski, Palfi i Atanacković) a u napadu je igrao hudožestveni Bobek. Suvišno je i nabrajati ostale, među kojima su mnogi takođe bili reprezentativci!
Pa, ipak, najjači adut tog tek rođenog Partizana bio je njegov ultramoderni koncept igre — za koplje progresivniji od onog koji se tada konfekcijski gajio i održavao u ostalim vodećim ekipama. Karakterističan način igranja za sve tadašnje članove „velike četvorke“ bio je WM sistem, odnosno njegova jugoslovenska modifikacija tzv. „magični četvorougao“. Najuprošćenije rečeno to je bio ostrvski WM prilagođen našem temperamentu i mentalitetu; manje pravolinijski, direktan i probojan nego što se igrao u Engleskoj, ali kitnjastiji, maštovitiji i spektakularniji (mada manje efikasan). Ono što je najviše doprinosilo kombinatorici i lepoti takvog načina igre bio je „magični četvorougao“ — dirigentska i konstruktorska uloga četvorice igrača na sredini polja (dve polutke i dva krilna halfa) koji su bili komandanti igre. Nažalost, ma kako oku ugodna, ta igra je bila isuviše razvučena u širinu, mnogo se gubilo u vremenu i sporo se dopiralo do protivničkog gola.
Prvi su taj feler uvideli Mađari, a prvi i jedini klub u našoj zemlji koji je počeo da prihvata mađarske recepte i modernizuje igru bila je baš ova prva Partizanova generacija. Ona se nije mogla prekonoć osloboditi „četvorougla“. I u njenoj igri je to bilo dominantno, ali su mnogi taktički elementi i rešenja nadograđeni na potku „četvorougla“ u interpretaciji Bobekove družine bili direktniji, vertikalniji i brži. Glavna karakteristika i specifičnost te igre bila je munjevita „izmena mesta“, kojom je najčešće šokiran i matiran protivnik. Zahvaljujući njoj često se sticao utisak da su „crno-beli“ brojčano čak jači od protivnika, a što se tiče osvajanja terena i proboja u zonu šuta tu su bili simplonski brži i od Zvezde i od Hajduka i od Dinama, čiji je statični „četvorougao“, neobogaćen ovom novinom, delovao sporo i jalovo.
Ovaj način igranja, popularno ali i laički nazvan u to doba „WM s varijantama“ (uopšte se ne shvata šta znači ono s varijantama, sem ako laici pod tim nisu podrazumevali izmenu mesta i ritma u toku igre), bio je odlučujuća prednost Partizana u godinama osvajanja prvih trofeja. Po tome je on bio savremeniji tim od svih ostalih u zemlji. Završnu glazuru i perfekciju tom načinu igranja daće docnije veliki fudbalski učitelj pok. Ilješ Špic, čijim dolaskom naš klub udara temelje prvoj posleratnoj fudbalskoj školi — Partizanovoj ili Špicovoj fudbalskoj školi!