Tragom izjava poznatih i merodavnih
„Svi su skloni da ističu svoje nevolje i da situaciju predstavljaju težom nego što jeste. To je, uglavnom, manir velikog broja jugoslovenskih trenera. Gojko Zec je otišao u drugom pravcu i to mi se dopada“… — Rajko Mitić.
Bivši savezni kapiten je verovatno hteo da kaže kako Gojku Zecu nije lako, jer je u relativno kratkom roku izgubio nekoliko ključnih fudbalera, a da o tome nikad nije govorio preko novinskih stubaca.
Požalio se, nedavno, u restoranu stadiona JNA, kako nije lako odjednom bez Ćurkovića i Katića, kako je možda još teže bez rekonvalescenta i ideologa Partizanove igre Đorđevića. kako je veliki gubitak tragična smrt Nadoveze, ali… Njegovo je geslo da trener nema vremena za jadikovke i da je čak neukusno žaliti se na neočekivane krivine, već mora smelo da ide napred i traži nove puteve i nove načine, kako da se taj hendikep ublaži.
Ćurković je bio stub i mir odbrane, Katić možda nikad ne bi ugledao sebe na reprezentativnom spisku da jesenja sezona nije bila njegova, Đorđević u igri ili na tribinama govore o dva lica Partizanovog tima, Nadoveza se nalazio u punom usponu. Sa ovim kvartetom Gojko Zec je izgubio pola tima, ali nijednog trenutka nije u javnosti igrao velikog tragičara.
Da se drukčije ponašao, možda danas Partizan ne bi mogao da računa na vitalnu potrebu i kvalitet jednog Pejovića, Antića, ili Markovića. Za to vreme, dok je Gojko Zec ćutao i radio, drugi su žalili i za onim fudbalerima na koje objektivno nisu računali.
„Nikad nisam voleo kad je Crvena zvezda jaka, a Partizan slab. I, obratno. Uvek sam želeo da i Crvena zvezda i Partizan budu jaki. To je u interesu jugoslovenskog fudbala“… — Miljan Miljanić.
Nije u pitanju samo onaj večni derbi velikih rivala i pun stadion crveno-belih i crno-belih zastava. U pitanju je onaj vitalni interes jugoslovenskog fudbala, čiji kvalitet zavisi upravo od ovih klupskih moćnika.
Tačno pre pet godina, kad se nalazio na vrhuncu i kad je onaj tim Jusufija, Šoškića, Galića i Vasovića dospeo u finale Kupa evropskih šampiona — nezainteresovan i okupiran prečim ciljevima, Partizan je izgoreo u nacionalnom šampionatu. Crvena zvezda tada nije uspela.
Sad je Crvena zvezda u groznici budućeg finaliste i možda evropskog prvaka, a Partizan u situaciji da, posle duže pauze, ponovo zaigra u Kupu evropskih šampiona. Kvalitet tima, upornost momaka koji nose crno-bele dresove i, više od toga, povoljniji žreb u odnosu na jedine konkurente, Hajduka i Dinama, bogate ovu kombinaciju objektivnim motivima.
Takav jedan uspeh Crvene zvezde i Partizana ne bi samo potvrdio ideju vodilju Miljana Miljanića, već bi jugoslovenski fudbal u evropskom svetlu predstavio nalik na one kombinacije Milan — Inter, Real — Barselona, Mančester junajted — Lids, Seltik — Glazgov, Rendžers i Fejenord — Ajaks, kada su se ovi nalazili na vrhuncu.
Tačno je da Kup pobednika kupova i Kup sajamskih gradova osvajaju teren i imaju sve veći broj pristalica. Tačno je i u pravu je Žak Fean iz „Frans fudbala“ kad kaže da je završnica u Kupu sajamskih gradova bila kvalitetnija od ostalih, čak i od one u Kupu evropskih šampiona. Ali, Kup šampiona je najviši rang i najviši cilj.
To ostaje…
„Sad više nisu sami Musemić, Bukal ili Bajević. Nisu jedini kandidati za ulogu centarfora. Pojavio se Oblak, ali ja mnogo verujem i u Bjekovića“… — Vujadin Boškov.
Za kratko vreme nije mogao da dođe do izražaja u revanšu protiv Holanđana. Ne može se reći ni da je odigrao sve prolećne mečeve za Partizan, kako je to Gojko Zec očekivao. Međutim, Nenad Bjeković je u zamahu, on je permanentna opasnost za protivnike, on vezuje dvojicu odbrambenih fudbalera za sebe, preko njega i za njega se uglavnom igra.
U senci meča Crvena zvezda — Panatenaikos našao se njegov lični podvig. Postigao je sva četiri gola u prijateljskom meču protiv Vojvodine, a upravo kuriozan je podatak da je za 18 minuta postigao četiri gola. To je, možda, jedinstven slučaj i u jugoslovenskom prvoligaškom fudbalu? Bjeković je sazreo igrački, preostaje mu jedino da se otrese manira primadone.
Ne retko Nenad Bjeković zna da stvori konfliktnu situaciju, da baci varnicu gde mesto i kad vreme nije. Razumemo ga: najbolje i najopasnije najčešće u trku, taktike mnogih sračunate su na surov, fizički obračun sa onim glumcima koji igraju najisturenije uloge. Ali, ne možemo i da ga pravdamo: postoje trenuci kad jedan Nenad Bjeković ili Dragan Džajić, Vahidin Musemić ili Dušan Bajević moraju da shvate cenu svog kvaliteta. U interesu kluba čiji dres nose.