IGRE I LJUDI
Smilja Mandukić, poznati baletski pedagog, upoznavajući se nedavno sa Draganom Džajićem, rekla je:
— Čula sam za vas. Vi ste veoma popularni. A verujem i da dobro igrate. Ali ne verujem da ste bolji i popularniji od Miloša Milutinovića. Svi su bili iznenađeni ovom replikom poznatog koreografa, poznavajući je kao osobu koju nikada nije interesovao fudbal. Ali ona ih je brzo oslobodila nedoumice.
— A, ne, nisam ja ni Milutinovića gledala kako igra. Ali me za njegovo ime veže jedan odista neobičan doživljaj.
I ispričala je taj doživljaj. Dogodilo se u Beču, pre desetak godina. Smilja Mandukić se vraćala u Beograd posle dužeg boravka u inostranstvu i hitala na železničku stanicu. Da ne bi zakasnila morala je taksijem do stanice. Upitala je prvog taksistu koliko će otprilike koštati vožnja, pošto su njene devizne zalihe već bile pri kraju. Umesto odgovora, taksista je malo čudno pogledao i upitao: „Odakle ste vi, gospođo?“ Kad je saznao da je Jugoslovenka, rekao je: „Onda ste sigurno čuli za Miloša Milutinovića?“ Ona se u prvi mah zbunila, ali je ipak brzo odgovorila: „Ne samo da sam čula za njega, već smo i najbliže komšije“. Paleći motor svojih kola taksista je uz osmeh rekao: „Za zemljakinju i komšinicu Miloša Milutinovića, najvećeg fudbalskog majstora koga sam video — vožnja je besplatna!“
Poznata umetnica koja je prokrstarila svet zahvaljujući svojoj umetnosti, godinama je prepričavala ovaj događaj svojim kolegama kao da je želela da uveri i sebe i njih u neverovatnu popularnost sportskih zvezda, koja, ponekad, prevazilazi popularnost vedeta umetnosti.
Ova anegdota je zgodan povod razmišljanju na temu: Imamo li danas istinskih sportskih zvezda? I, ako ih nemamo, zašto je to tako. Jer, mislim, nije potrebno dokazivati da su one neophodne da bi sport kome pripadaju učinile — popularnijim. A čini se da danas oskudevamo u istinskim sportskim zvezdama. Čak se čini da ih je u prošlosti bilo mnogo više. Spomenimo, primera radi, samo one najznamenitije u najpopularnijoj sportskoj grani — fudbalu: Bobek, Mitić, Čajkovski, Vukas, Beara, Milutinović, Šekularac, Jusufi, Šoškić… A danas? Danas je knjiga spala na jedno slovo: Dragan Džajić! On je danas naša jedina istinska fudbalska zvezda. A to znači da za njega znaju ne samo fudbalski poklonici, već i oni koji nikada nisu kročili na fudbalski stadion; za njega zna ne samo Jugoslavija, već i — svet! A takvi su bili i oni koje smo maločas spomenuli. Takve moraju biti sve velike sportske zvezde: oni su rođeni i žive u jednoj zemlji, ali je svet njihova otadžbina.
Zvezde su potrebne sportu kao i svakoj drugoj ljudskoj delatnosti, naročito ako ona zavisi od masovnosti auditorija, dakle od popularnosti, kao što je to s fudbalom slučaj. Nije nikakva tajna da mnoge od tih delatnosti, sportskih naročito, imaju da zahvale za svoj procvat upravo magnetnoj privlačnosti svojih zvezda. Toliko puta smo bili svedoci kako te zvezde, a ponekad i zvezdice, kao od šale pune dvorane, hale, stadione… O njima se svuda priča, njihove slike se masovno kupuju, na njih se ugledaju, u njih se kunu… Kad takvih ličnosti ne bi bilo valjalo bi ih izmislili za dobro sporta.
Jednoj zemlji kao što je naša u kojoj je fudbal najpopularniji sport odista je malo jedna fudbalska zvezda. I zato bi valjalo što skorije odnegovati još neku. To, možda, i neće biti teško s obzirom da naša publika brzo i lako stvara idole. Osim toga već se polako naziru neka imena čija popularnost iz dana u dan sve više dobija zvezdanu skramu: Đorđević, Holcer, Musemić, Paunović, Aćimović, Bajević… Ali da bi ovi igrači postali zvezde moraju najpre postati i veliki fudbaleri, istinske nacionalne i internacionalne veličine. A, da li oni to mogu? Nadajmo se da mogu bar neki od njih. Što se „Partizana“ tiče on nikad, sem poslednjih godina, nije bio bez zvezda. I on to ne bi smeo biti, jer inače ne može biti veliki, dakle onakav kakav je bio u svom zvezdanom dvodecenijskom sjaju.