IZ STRUČNOG UGLA
Zato autentični organizator igre ne priprema akcije svojim napadačima, već čeka da ga drugi (bez mašte) proigravaju?
Postoje fudbaleri u čiji se talenat ne sumnja. To su oni igrači koji su svoju klasu dokazali kroz brojne utakmice i u oceni njihove vrednosti nema razilaženja. Njih priznaju i poštuju čak i navijači iz suprotnih tabora.
Jedna od tih malobrojnih figura u našem fudbalu svakako je i Bora Đorđević.
Njegova igračka ubedljivost na terenu jasno potvrđuje izuzetnost te obdarenosti. Đorđević igra fudbal s lakoćom, umećem, tehnikom i tako je vešt improvizator da je vrlo teško i u jugoslovenskim okvirima naći još jednu takvu ličnost.
Đorđević u sebi sjedinjuje sve najlepše odlike našeg fudbala: briljantnu tehniku, majstorska proigravanja, inventivna rešenja, smisao za igru i improvizaciju. U Borinoj igri ima nečeg što uznosi navijačke mase, oduševljava gledaoce i fudbalsku igru diže na nivo umetnosti.
Dakako, ni Bora Đorđević nije savršen. Ima svojih nedostataka, ali je to više pomanjkanje odgovornosti u igri, delo njegove razmaženosti i boemskog mentaliteta. Ima na momente i nečeg anarhičnog u toj njegovoj proizvoljnosti, ali se sve to da usmeriti, jer je Bora još vrlo mlad.
Međutim, ovog proleća Đorđević, posle povrede, nastupa u napadačkom redu i to kao istureni centarfor (desni). To je malo iznenađenje za sve poznavaoce fudbala, jer je svojim dosadašnjim nastupima, pa i samim igračkim profilom, Đorđević autentični igrač srednjeg reda. Možda je čak poželjnije da igra povučenu polutku, a ne ofanzivnog halfa, jer je zbog pomanjkanja upornosti manje opasan po bezbednost sopstvenog gola.
Ali, teško se možemo pomiriti s tim da Đorđevića vidimo kao isturenog napadača. Naravno, igrač njegove klase može i na tom mestu mnogo da doprinese, ali je opravdano pitati se gde daje više, jer je u pitanju član ekipe koji odlučujuće utiču na igru tima.
Svojom konstitucijom, psihofizičkim osobinama, instinktom, pa i već stečenim navikama Bora je bio i ostaje samo igrač srednjeg reda: Tu je on u pravom elementu, na tom mestu može da se razmahne, da osmisli igru, da je učini lepom i — produktivnom.
Sasvim je izvesno da je igra Partizana osetno osiromašena kada njene konce ne drži Đorđević, jer on jedini svojim nepredvidljivim i neočekivanim rešenjima stvara probleme protivničkoj odbrani, a saigrače dovodi u lako rešive situacije. Kao „špic“-igrač Đorđević dejstvuje sa smanjenim potencijalom: nije probojan, nema potrebnu masu, igra glavom ne zadovoljava, a što je još gore — izložen je stalnim brutalnim nasrtajima protivničkih igrača, jer na tom mestu ima direktnog čuvara kome je jedini cilj da mu ne dozvoli kontakt sa loptom.
Rokada Vukotić — Đorđević vidno bi nabolje izmenila fizionomiju igre „crno-belih“. Jer: Vukotić je u zoni šuta mnogo opasniji od Đorđevića. Ima instinkt za gol, odlično igra glavom (pravovremeno skače, prati akcije i ide na prvu stativu), vešto dribla na malo prostoru i neustrašiv je u duel igri.
Istina, u srednjem redu Vukotić više trči od Đorđevića, uporniji je, ne predaje se i bolje obavlja defanzivne zadatke. Međutim, u konstrukciji igre on nema ideje i maštovitost jednog Đorđevića i to se jasno zapaža u igri Partizana.
Gojko Zec verovatno ima svoje razloge zašto uporno drži ovu dvojicu u izmenjenim ulogama. Našom dobronamernošću želimo samo da otvorimo jedan drugi ugao gledanja na taj inače vrlo delikatan problem sastava i igre današnjeg tima „crno-belih“.