Iza scene zagrebačkih 0:4
Ako je tačno da se po jutru dan poznaje, nismo se mogli nadati da će nam u Zagrebu sijati sunce. Jer još na samom početku putovanja počelo je nesporazumima i malerima: JAT-ov autobus koji je trebao da nas preveze do aerodroma — otišao je ranije. Neki (neljubazni) JAT-ovi službenici su nas uveravali da smo zakasnili, a bilo je još sat i po do poletanja aviona. No posle 20 minuta neizvesnosti, nekako smo uspeli da se ukrcamo u autobus i krenemo.
Tek tada, u autobusu primetio sam da lično poznajem samo Milana Damjanovića, poslednjeg „Mohikanca“ one sjajne „briselske generacije“ Partizanovih fudbalera. Bio je tu, istina, još jedan sjajni predstavnik te generacije koga sam poznavao, Zoran Miladinović, na žalost, koji više, ne igra. Za mene sve su to bila nova, nepoznata lica, ali poznata imena. I odmah se moglo zapaziti da se radi o skromnim, nenametljivim momcima. Po tome već kako su sedeli u autobusu videlo se da poštuju neki nepisani red: stariji prvotimci napred, mlađi pozadi. U autobusu je bilo neuobičajeno tiho. Samo su se, s vremena na vreme, čuli Paunović i Đorđević. Damjanović je razgledao svoj tiket Sportske prognoze. A onda se Paunović razgalamio; samo se on čuo. Pričao je predsedniku Lovriću o nekim saobraćajnim dogodovštinama, koje, začudo, nisu bile njegov lični doživljaj. A sada, negde na izlasku iz Beograda, zaustaviše nas dvojica mladića i izvadiše iz kola torbu sa sportskom opremom, koja je ispala iz našeg autobusa!
— Izgleda da će ovog puta biti više igrača na klupi za rezerve, nego na terenu, — reče Đorđević aludirajući na neprijatnu mogućnost da je ispala još neka torba.
Igrači kakve ih ne poznajemo
— To su navijači Partizana a ne kao vi — reče Paunović vozaču autobusa i pokaza na onu dvojicu mladića.
— Ja i nisam, — reče vozač, — ja navijam za „crveno-bele“.
Na aerodromu nas dočeka čuveni i neizbežni „Valjevac“ sa grupom navijača i velikom klupskom zastavom. Tu je bio i još jedan veliki Partizanovac, poznati pesnik Branislav Petrović. I jedan i drugi su se priključili Partizanovom karavanu. Ljubazni glas aerodromskog spikera obavesti nas o još jednoj neprijatnosti: avion će kasniti bar pola sata! A možda i više! Neprijatna neizvesnost čekanja obuzela je sve igrače, pa je čak i govorljivi Paunović ućutao. Na sreću, neizvesnost nije dugo trajala: krenuli smo sa pola sata zakašnjenja. Dok smo išli prema avionu, posmatrao sam te momke koje sam toliko puta ranije gledao na terenu. I činilo mi se da su to neki sasvim drugi mladići. Isti utisak je imao i Brana Petrović.
— Pogledaj, molim te, kako samo ovaj Budišić izgleda, — reče Brana. — On deluje nekako sporo, bezvoljno, pa čak i nežno, a na terenu to je neumorni džin.
I drugi igrači izgledaju sasvim drukčije. Golman Marković, na primer, nije onako mali i širok kako izgleda, već visok momak, jedan od najviših u timu. Ipak, jedan utisak sa terena ostaje nepromenjen. A to je ponašanje, individualnost. Momci koji su na terenu disciplinovani i skromni, tako deluju i privatno. Tako se i oblače — skromno. To se pre svega odnosi na Radakovića, Markovića, Petrovića, Marića… Ali to se ne može reći za Bjekovića, Paunovića, Vukotića, Živaljevića, Damjanovića, Pejovića, koji veoma mnogo drže do svog odevanja i — držanja. Bora Đorđević je možda jedini izuzetak u tom smislu.
Na zagrebačkom aerodromu dočekala nas je prva garnitura Dinamovog rukovodstva i priličan broj Partizanovih navijača. Priređen nam je mali koktel u salonu aerodroma. Sedeli smo i ćaskali. Rukovodioci su — pričali. Mićo Lovrić je podsetio Draga Božića da Dinamo duguje Partizanu jednu prijateljsku utakmicu još odranije.
— Pričekajte još nekoliko meseci, pa ćete igrati sa šampionima — reče Oto Hofman.
— Mislite godinu i nekoliko meseci, reče Zec i pokloni mu Partizanovu značku.
I baš kad je razgovor počeo da dobija temperaturu u sudaru klupskih želja i interesa, morali smo krenuti. Jer je do Krapinskih Toplica, gde je Partizanu obezbeđen smeštaj, valjalo prevaliti blizu 50 kilometara. Iz uprave Dinama su se izvinjavali zbog toga, tvrdeći da zbog Velesajma nisu mogli nigde bliže obezbediti smeštaj. Negde, valjda, pred samim Krapinskim Toplicama, nervoza je počela da se uvlači među igrače zbog dugog i zamornog puta. Počeli su da gunđaju, da se bune. Čak se mrzovoljni i ćutljivi Bjeković oglasi:
— Mogli su nas i u Austriju poslati! Ni to nije daleko!
Ubrzo se ukaza pitoreskna panorama Krapinskih Toplica i prekrati meditacije na ovu temu.
„Briselski Partizan“, protiv današnjeg!
Posle večere Đorđević, Paunović, Damjanović i Mitrović sedoše za sto u TV sali da nastave dan. Igrali su remi. Ubrzo se oko njih okupiše i ostali igrači. Ali ovog puta kao navijači. Bio je tu i „Valjevac“. Sedeo je, naravno, kraj Bore i zabavljao igrače svojim anegdotama i duhovitim upadicama. Brana Petrović, i sam čovek duha, bio je oduševljen njegovim specifičnim humorom. A i igrači, takođe, pa se svaki čas salom razlegao smeh.
— Taj Rauš je zaista dobar sudija, — reče „Valjevac“, — ali bih ja ipak više voleo da nam sutra sudi — Čajkovski!
A zatim da ne bi igrače opterećivao mislima o sutrašnjoj utakmici, reče: — Imaćemo mi odličan tim na leto, kad nam dođe Olika (Olarević). Samo, fali nam jedan golman…
— Eto ti golmana iznad glave, — reče Đorđević, pokazujući na Markovića koji je upravo stajao „Valjevcu“ iza leđa.
— Ama, mislio sam da bude rezerva, — smesta se snađe „Valjevac“, što izazva buran smeh.
— Momci, idemo u šetnju, pa na spavanje, — reče Miladinović ozbiljnim glasom. Igrači ga poslušaše.
— Je li uvek Zoran ovako savestan, tih i povučen? — upita Zeca Brana Petrović.
— Jeste, uvek, — reče on. — A što se tiče ponašanja, ljudi imaju o njemu sasvim pogrešnu sliku: on je, čak, stidljiv!
— Bio je to najveći talenat našeg fudbala, — umeša se u razgovor Atanacković. — Onda se i „Valjevac“ uključi u taj stručni razgovor, prisećajući se Vladice, Šoleta, Galeta…
— Zar to ne bi bio primamljiv meč kad bi se susreli ondašnji i ovaj današnji Partizan! — reče Zec.
— To možemo i ostvariti, — dodade Mićo Lovrić.
— Za koga bi ti onda navijao? — upita Šaroši „Valjevca“.
— Držao bih u obe ruke po jednu zastavicu — reče „Valjevac“.
— Ali, ipak… — insistirao je Zec.
— Na mlađima svet ostaje, — reče „Valjevac“.
Sutradan u hotelu je bilo dosta prijatelja Partizana, koji žive u Zagrebu. A bilo je i Beograđana. Među njima je bio i pilot JAT-a Popović, koji je umesto da provede vikend u Briselu došao da gleda Partizana. U Dinamovim prostorijama u Maksimiru opet su nas dočekali ljubazni domaćini. Među njima je bio i „Čik“. Oto Hofman je i dalje nosio Partizanovu značku na reveru. „Čik“ je odmah prišao igračima i, govorljiv kakav je uvek bio, započeo svoj monolog koji je trajao petnaestak minuta. Bližio se početak susreta. Igrači su otišli u svlačionice. Svi su bili mirni, niko ništa nije govorio o utakmici. Došao je i sudija Rauš. Pozdravio se s rukovodstvom i igračima. Srdačno, reklo bi se.
Brana je viknuo „penal“
Brana Petrović i ja smo otišli u gledalište. Stadion je bio pun i svečan. Na sve strane plave i bele zastave — zajedno. Ali ni Partizanove nisu bile retke. Bilo je tu i Zvezdinih zastava, koje su se vijorile zajedno s Partizanovim. Utakmica je počela. Brana i ja smo se našli u masi koja je vikala:
„Plavi“, „Plavi“. Bio je to zaista neobičan osećaj: prvi put sam neposredno gledao jednu Partizanovu utakmicu izvan Beograda. Ali, ubrzo je stadionom zavladala tišina. Jer su „crno beli“ momci potpuno ovladali terenom. U šestom minutu stadionom se prolomio uzdah olakšanja: Vukotić nije postigao gol! Kasnije, opet taj isti uzdah — Đorđević je promašio! Bjeković i Đorđević su stvarali paniku u kaznenom prostoru „plavih“. Odjednom je Brana viknuo: „Penal!“ Jer je Vukotić fauliran u kaznenom prostoru. Bio je to usamljen glas u pustinji. Jedan mladić s flašom u ruci počeo je da mu preti. Sredinom prvog poluvremena poče kiša. I baš nekako tada Dinamo prvi put pređe na polovinu Partizana i, gle čuda: gol! Stadion je proključao. Onaj mladić baci flašu i polete Brani u zagrljaj. Poče da ga grli, ljubi, diže uvis… Igra se nastavlja, Partizan se ne predaje. Pred kraj prvog poluvremena Bjeković propusti sjajnu priliku da postigne gol. Tek što je počelo drugo poluvreme, Marković ispusti jednu loptu i to je 2:0 za Dinamo! Na stadionu oduševljenje i komešanje od koga se začas nađoh blizu ograde stadiona. Nisam više video Branu. A zatim pade i treći, pa onda i četvrti gol! Stadion je likovao u transu. Jer niko se tome nije nadao.
Posle utakmice, na ulazu u svlačionice, čekale su kamere u zasedi. Zazujale bi samo onda kad naiđe neki igrač iz pobedničkog tima. Pobeđeni nisu nikog zanimali.
Pozdrav sa četiri prsta
Dok smo prolazili kroz grad autobusom navijači su nas pozdravljali sa podignutom rukom i četiri ispružena prsta.
— Lepo nas, brate, dočekaše, — reče Brana Petrović, — ali još bolje — ispratiše!
U autobusu niko od igrača ništa nije govorio. I govorljivi Paunović je ćutao. Jedino je Bora Đorđević tiho procedio, onako za sebe:
— Ovakav poraz nismo zaslužili. Čak bi se posle 20 minuta igre opkladio da ne možemo izgubiti. Primili smo jeftine golove. Tragično, zaista… — Rekao je to i spustio glavu na naslon stolice ispred sebe.
— Hteo bih da kažem nešto Markoviću, — kaže Brana, — ali šta? On je zaista tragična ličnost. Odista, šta reći čoveku kome su oči bile pune suza? I šta uopšte reći sad posle svega? Jer u svakoj igri, pa i u fudbalskoj, često umesto znanja i spretnosti, odluči neka druga ljudska vrednost. To može biti trenutak ljudske slabosti, snage ili nešto drugo. I tu se ništa ne može. Na aerodromu, tek posle mnogih peripetija uspeli smo da uđemo u avion, jer su naše karte bile — prodate! Zato su neki od nas prestajali čitav let do Beograda! Ali, posle onog što smo doživeli u Maksimiru — ništa više nije bilo teško i neprijatno…