Analiza jednog (ne)uspeha: Partizan u ovom trenutku nema šampionski tim, ali može da iskoristi svoje šanse jer ni ostale ekipe nisu ubedljivije
Stari Grci su se bojali sudbine, ali ne istine i kritike i smatrali su da ih nepoznavanje tog straha odvodi od involucije.
Međutim, ovo su druga vremena. Danas više niko ni ironiju ne prima sa mirom, pa ponekad izgleda i surovo reći istinu, čak i kada je ona bez malicioznosti o oholosti. Ali, kako je pisac ovih radova parčence Partizana, a s obzirom i na funkciju koju vrši u listu, dozvoljeno mu je da odgovori na ono jednostavno i bolno pitanje: Zašto Partizan nije uspeo u ovom prvenstvu?
Ako pokušamo da sakupimo sve misli i da retrospektivno iznesemo sve ono što se zbilo od prvog kola moramo konstatovati da su se čudno ukleštile dve presudne nevolje; odlazak Ćurkovića i Katića u vojsku i prečesti rekonvalescentski nastupi Bore Đorđevića, Paunovića, Radakovića, Bjekovića i ostalih. Po meni to su bile odlučujuće nevolje. Međutim, to i nije sve. Realno: Partizan u ovom trenutku nema šampionski tim! To je istina s kojom se moramo pomiriti. Naravno, bilo je sasvim mogućno iskoristiti slabost ostalih konkurenata i osvojiti još jednu titulu. Ali, šta bismo onda dalje; u Kupu šampiona Evrope? Ne, to nije uteha za neodoljivu gorčinu koja ovih dana obuzima naše navijače, već istina s kojom se moramo pomiriti.
Bez pravog fudbalskog izraza
Današnja ekipa Partizana nije skup fudbalskih veštaka internacionalne klase. To je tim koji ima svoju specifičnu težinu, ali i veliki nedostatak: nema super-zvezdu i pravog predvodnika igre. Nikada u prošlosti „crno-beli“ nisu imali manje maštovitih igrača i njihova igra nije bila tako jednosmerna, gola i neosmišljena.
Pa, ipak, u trenucima dobrog raspoloženja ti mladići su mogli da uzbude gledalište, mada je to uvek bila više posledica njihove discipline igre, velikog rada i snage volje kojom su se borili za čast kluba.
Međutim, za jedno tako dugo takmičenje kao što je prvenstvo to nije dovoljno. Potrebno je i mnogo više, pre svega znanja i veština.
I još nešto je markantno izraženo u igri ove generacije Partizana: nedostatak pravog fudbalskog izraza! Momci su unosili u igru htenje i rešenost, ali nisu imali svoju karakteristiku igre, svoj stil, ono po čemu je Partizan uvek bio poznat. Bilo je i vatrenosti i htenja, ali se siromaštvo nekako osećalo. Partizan, ovaj današnji, pomalo podseća na govornika koji siromašni rečnik dopunjuje mahanjem rukama. Istina, darovitost im se ne može osporiti, ali ima istine da svi oni imaju određene praznine u svom razvoju, da nisu pravilno usmeravani još kao juniori i da teško otklanjaju stečene navike (Bjeković, Đorđević, Živaljević, Bora Đorđević, Antić).
Ista igra kod kuće i u gostima
Ono što zbunjuje u igri ove selekcije je, svakako, odsustvo svake kombinatorike i jednoobrazna igra bilo da ekipa igra u gostima ili kod kuće.
Rezultati su opominjali i pokazivali da se ne može i ne sme isto igrati na svom terenu i na strani, jer se i protivnici drugačije organizuju, pa je sasvim logična da je trebalo tako spremati igrače da mogu napadati i na prepad i kombinatorno. Međutim, ostaje kao neoboriva istina da ovaj tim nema prava rešenja u napadu, da je sve više prepušteno stihiji nego planskoj igri. Ta jednostranost u obuci, ta usredsređenost na povećanu bezbednost sopstvenog gola i prepad može da donese bodove u gostima (to smo i dokazali!), ali se zato ceh plaća na sopstvenom terenu. Uostalom, nekoliko poslednjih godina veća neizvesnost vlada za nastupe Partizana na stadionu JNA nego prilikom gostovanja.
A to je, dozvolićete, pokazatelj nad kojim se Gojko Zec mora zamisliti.
Mi mladom stručnjaku odajemo priznanje za red i disciplinu koju je zaveo, za dobru fizičku spremnost njegovih mladića, za stalno držanje Partizana na vrhu tabele tokom ovog šampionata, ali istovremeno moramo konstatovati da nije izvršio nikakve radikalnije promene ne samo u sastavu ekipe, već ni u igri, pa ni u shvatanju. Sve je ostalo onako kako je bilo u vreme Bobeka i Simonovskog.
Zec se zadovoljio dobrim ritmom i kao da nije više tražio od ovih mladića. A to nije dovoljno za titulu prvaka. Doduše, fond igrača i njihov potencijal nisu obećavali ni ovaj domet u trenutku kada ih je on preuzeo i sada, kada osvetljavamo njegov desetomesečni rad moramo reći da je imao i ozbiljnih propusta.
Da se razumemo: ne smatramo ga krivim što Partizan nije prvi, već smo mu zahvalni što smo do kraja igrali kao najozbiljniji aspirant za titulu šampiona, ali se mora konstatovati da se u ovoj prvoj sezoni više iskazao kao „bod-trener“, a ne kao stvaralac igre i kompozitor tima sa prefinjenim sluhom.
Srećom za njega i nas pred njim su mnogi dani u Partizanu pa samim tim i mogućnost da propušteno nadoknadi u, verujmo, nešto srećnijim okolnostima.
Nada je uporna, a prijatelji Partizana nikada nisu bez nje.