Ima naš bokserski klub još uvek puno znanih i neznanih pristalica. I te kako vernih. Čitav beogradski Prokop sjati se oko ringa kada boksuju Belić, Šekularac, Stanojević, Vranić, Nešić… Ali, niko od tih zaljubljenika u crno-belu boju, spremnih da žrtvuju ručak i još mnogo što šta da bi bodrili svoje ljubimce, tužnih i razdraganih, zavisno od rezultata, ne može da kaže da nam je njegovo srce toliko naklonjeno kao Miroslav Bogdanović.
Dvadesetsedmogodišnji auto-mehaničar iz Niša već punih deset godina ne propušta gotovo ni jedan meč Partizana. Stalno putuje iz Niša za Beograd, pakuje prtljag i kada se treba zaputiti mnogo dalje. Puno neprospavanih noći, monotonog drmusanja po autobusima i vozovima, lišavanja više od polovine godišnjeg odmora, ništa, ama baš ništa ne može da ga spreči da bude uz nas.
— Zavoleo sam bokserski klub Partizan od malena. Počeo sam da gledam mečeve kada su još boksovali Milosavljević, Bogunić, Jelesić, Mitrović, Paunović, Radanov i od tada svaka nedelja mi je pusta ako ne bodrim moje ljubimce — kaže Miroslav. — Ne, ne bih želeo da izdvajam nikoga iz ove sadašnje ekipe. Svi su mi podjednako dragi, naravno najviše oni što slušaju trenera Šovljanskog i Paljića, vredno treniraju i donose bodove…
Ostao je veran i kada smo se na dve godine preselili među drugoligaše.
Prilikom gostovanja u Nišu ženio mu se najbolji drug, i zapretio mu da više neće ni reč progovoriti s njime ako ne dođe na svadbu, pa ipak je čitavo vreme ostao s našom ekipom. Išao je peške nekoliko kilometara da uveče u dežurnoj apoteci nabavi lekove za bolesnog Nešića, stajao u redu za autobuske karte i ništa mu nije teško.
— Čitave tri godine sam čekao da ponovo dođete u Niš. Dosta su me prijatelji zadirkivali: „Pih, za koga ti navijaš. Večito ćeš da putuješ i da gledaš drugoligaše!“ Dao bih život samo da ste ovde osvojili bod makar. A, mogli ste da Stanojević nije oštećen i da Vraniću mije pukla arkada. Doći će ponovo naše vreme. Verujem u ovu ekipu. Najvažnije je da ove godine sačuva prvoligaški status. Siguran sam — uspeće Partizan. A, onda će stasati ponovo „kaznena ekspedicija“, niko nam ništa neće moći, slavićemo pobede, ni sudije neće biti u stanju da spreče taj povratak u sam vrh jugoslovenskog boksa…
I mi bismo, naravno, više od svega voleli da želja Miroslava Bogdanovića i hiljade drugih vernika postane stvarnost. Verujemo u to i u tišini se pripremamo da se opet dokopamo šampionskog trona. Treba imati samo strpljenja i sačekati godinu-dve.