KROZ NAŠU LUPU
Svima je znano da trajne vrednosti u fudbalu ne postoje: sve neminovno prolazi i zato je neophodno i u trenucima najvećeg trijumfa misliti na ono što će doći kada mine podne generacije koja je i rezultatski iskazala svoju vrednost.
Jaki su dostojni poštovanja, a nejaki samo milosti. Partizan je ne tako davno četiri puta za pet godina osvajao titulu prvaka i bio je obasut divljenjem sa svih strana. Ta lepa istorija Partizanovog života je prošla. Nastale su tegobe. Ono posebno lice „crno-belih“ zamenjeno je običnim, malo zatvorenim koje je gotovo bez sjaja, naročito posle odlaska Ćurkovića i Katića.
Naši navijači koji su godinama znali samo za nadmoćnu prisutnost Partizana u svim šampionatima (pa i onda kada titule nisu osvajane tu je bio savršeno orkestriran tim i rafinovana igra majstora Bobeka, „Čika“, Belina, Miloša i Zebeca) mirili su se sa „praznim godinama“, jer su znali da posle rđavih dana moraju doći oni bolji. Ovogodišnje prvenstvo je učinilo da ponovo zadrhti srce svih prijatelja „crno-belih“, ali, eto, finiš prvenstva nam donosi nove gorčine i potvrđuje da su naša nadanja bila uzaludna. Ali, u tome nema nikakve tragike, jer je splet nevolja koje su nas pratile bio dovoljan da na kraju trke ostanemo bez daha.
Zato se sada naše misli i naša nadanja okreću prema onome što će doći, pa s toga postavlja pitanje „S kim pred Miloša“ u idućoj sezoni?
Nema sumnje da Zec sad ispašta zato što je neko u Partizanu vodio politiku „kratkih noseva“ pa smo došli dotle da jedva imamo 13 prvotimaca, a da ne govorimo i o tome da se nije smelo dozvoliti da dva vrsna igrača odu istovremeno u vojsku, kad se zna da se nismo borili ni za jedan trofej u bliskoj prošlosti. Neko je kriv što je mislio samo na svoju taštinu dok je u klubu, pa nije gledao unapred.
Međutim, meni se još nešto ne dopada. U Zagrebu na klupi sede Zec, Atanacković, Miladinović i tehnički direktor Papović. Rečju, ceo stručni štab! A ja bih više voleo da su Atanacković i Miladinović gledali neke utakmice u unutrašnjosti i proveravali mlade igrače kako bismo u narednim sezonama mirnije sačekala finiš prvenstva. Jer, po meni, trenerski posao je najmanje praćenje utakmice. Mnogo je važnije sve ono što njoj prethodi, i to ne samo u toj sedmici, već mesecima ranije.
Za naše lepše „sutra“ — između ostalog — potrebno je da se gleda dalje od trenutka i radi za vreme „imajući biti“, jer to dokazuje našu sportsku zrelost.