Kažu mi neki prijatelji, fol principijelci:
— Što si, bre, navalio na fudbalere kao regrut na krofne, pa samo pišeš o njima. Naše crno-belo društvo ima mnogo klubova koji postižu i veće uspehe od fudbalera. Daj, napiši reč-dve i o njima, afirmiši ih!
Kad mi, ovako, teorijski krpelj počne da soli teze, meni se prosto prevrne gušterača. I pre neki dan nisam izdržao. Dohvatim jednog takvog mudronju, posadim ga za sto, naručim mu piće i lepo ga priupitam:
— Dobro, preuvaženi, o kom klubu da pišem?
On me gleda graorasto i veli:
— Pa, naši… naši, na primer, o šahovskom klubu „Partizan“.
Tu sam ga, u stvari, čekao. Izvadim notes olovku i počnem:
— Evo, pisaću na licu mesta. Reci ti meni, prvo i prvo, koliko je plaćen njihov trener?
Tip naprasno blene.
— Trener? — muca — Trener?… Pojma nemam da li i postoji, ali ako postoji…
— Ali ako postoji — velim ja zlobno — onda on godišnje prima kao Žeravica mesečno. Ništa, idemo dalje. Koliko je plaćen njihov maser, njihov „tehniko“, njihov psiholog…?
— Gospode! — vapi individua — Nema toga kod njih.
— Aha, nema! Dobro, idemo u drugu oblast: ko je od igrača izbačen iz igre jer je sudiji psovao majku seljačku…
— Niko! Matuljko je, doduše, imao posla sa sudijom, al to na privatnoj osnovi.
— Vrlo dobro. A sad, odgovori ti meni, na sledeće pitanje: koliko miliona je dobio, recimo, Gligorić kad je pripretio da smeni rukovodstvo kluba…
Principijelac zinuo kao riba na suvom. Beči se. Mlatara:
— Ama, šta to pričaš! Nikad se to nije dogodilo, niti…
— Pa, dobro — postavljam ja ubistvenu poentu — šta se onda dešava među šahistima?
— Ništa. Oni igraju šah.
— I?
— Osvojili su prvo mesto u državi.
Znao sam da će progutati glistu.
— Čekaj, bilhamberu! — dostojanstveno dajem završnu reč. — Osvojili prvo mesto, osvojili osvojili — pa šta? Ali, ako ne zgrću lovu, ako ne prave ujdurme, ako ne biju sudiju — šta, onda, rade na sportskom polju, to ja tebe pitam? Gleda on mene totalno izgubljenim, kretenoindnim pogledom.
Gledam ja njega — prezrivo, sažaljivo.
Kažem: savršen bezveznjak.