U poseti suprugama naših sportista: Da li je teško i šta znači biti supruga poznatog sportiste. O tome sa Božanom Međimurec i Snežanom Ćurković razgovara naša saradnica
Božana Međimurec
Božanu Međimurec suprugu poznatog atletičara Joža Međimurca zatekla sam u dečjem vrtiću u Pop Taškovoj ulici. Budno je pratila svaki korak svog sinčića Andreja. A on pravi nestaško: prvo trči za loptom, pa se onda penje na „raketu“, hoće na klackalicu…
„Od vremena kada ga je Jože počeo da vodi na stadion nemam mira“, nemoćno širi ruke simpatična Božana i trči za mališanom koga je sada privuklo „vratilo“. „Video je kako treniraju sportisti, pa bi i on da izvodi neke vežbe. Već sam pomalo i umorna od njegovih nestašluka.“
Iako još sasvim mali Andrej kao da oseća da se mama ljuti zbog njega, zastane za trenutak, pogleda je krajičkom svojih živih okica, pa onda nastavi započetu „vežbu“ na gvozdenoj šipki.
„Ne, iskreno ne bih volela da i sin bude sportista“, rekla je Božana pošto je čula naše pitanje; da li joj se ne čini da odgaja budućeg sportskog asa. Onda je pokajnički dodala: „ali Jože voli kaže da će mu biti trener. Mali, već i sami vidite, ima dara. Iver ne pada daleko od klade…“
Nešto kasnije sedimo u stanu porodice Međimurec, prepunom divnih suvenira, koje je domaćin donosio sa putovanja i sportskih trofeja, koje je osvajao na mnogobrojnim takmičenjima.
„Andrej i ja najčešće smo sami“, pomalo tužno kaže Božana. „Jože je uvek ili na treningu ili na putu. Baš sam neki dan izračunala: od Nove godine samo je pet dana bio sa nama. Eto juče se vratio iz Londona, sa Britanskih atletskih igara, a već je danas u Sarajevu. Odatle će na Zlatar, gde će se desetak dana pripremati za ostala takmičenja u ovoj sezoni.“
„Kako podnosite ta česta i duga odsustvovanja muža?“
„U početku je išlo teško mislila sam da neću izdržati. Sada je drugačije, privikla sam se. Posvetila sam se sinu, pa mi nekako brže prođe vreme u iščekivanju muža.“
„Da li pratite rezultate koje Jože beleži pa atletskoj stazi?“
„Kako da ne. Znam sve rezultate koje je do sada postizao na većim trkama. Čudno je to: koliko želim da je sa nama, isto toliko želim i da ima što više takmičenja, da pobeđuje, da obara rekorde. Znam koliko volji atletiku i koliko mu sve to pričinjava radost, pa ne mogu ni ja da budem ravnodušna“.
Mali Andrej okretao je brojčanik na svom telefonu.
„To mu je najdraža igračka“, kaže Božana. „Sedne u ugao sobe i onda ‘razgovara’ sa svojim tatom. A da vidite i meni je telefon najdraža stvar u kući. Koliko je samo puta smanjio razdaljinu između Jožeta i mene? Očekujem da me i danas pozove telefonom.“
Simpatična domaćica i njen sin ispratili su me do izlaznih vrata zgrade. Kao u nekom magnovenju pogledali su u pravcu odakle im dolazi najdraži gost, za sve poznati atletski as, a za njih, Božanu i Andreja, nežan suprug i otac.
Snežana Ćurković ne voli fudbal
Dok sam išla ulicom Vojvode Stepe prema broju 276 pred očima bila mi je slika iz najranijeg detinjstva: ispred solitera na Novom Beogradu deca su igrala svoju omiljenu igru „šuge“, praćena pogledima roditelja načičkanih na prozorima.
Pokušavam da iz tog roja bezbrižnih leptirića izdvojim lik ljupke i lepe devojčice Snežane. Bila mi je prva susetka; zajedno smo odlazile u školu, provodile slobodno vreme u igri, sve dok se nismo odselile u različite krajeve grada. Prošlo je više od jedne decenije da se nismo videle. Gotovo da smo se i zaboravile.
Da, Snežana se izmenila, to sam odmah zapazila kada mi je otvorila vrata svoga stana u pomenutom broju zgrade velike ulice na Voždovcu.
Priseća se i ona bezbrižnih dana našega detinjstva, smeje se, a onda se vraća sadašnjosti:
„Kao što vidiš udala sam se, dobila ćerku Elu, pre neki dan diplomirala sam na Akademiji za primenjenu umetnost. Zadovoljna sam“, blista od sreće Snežana i služi me sokom od pomorandže.
Kažem joj zašto sam je potražila.
„A tako, znači da se nisam udala za fudbalera Ivana Ćurkovića ne bi se ni videle. Reći ću sve što te interesuje, nadam se da me nećeš pitati fudbalska pravila ili koje mesto zauzima Partizan“, kaže Snežana uz prijatan osmeh i nastavlja: „Vidiš i dalje sam ostala antisportista. Da moj Ivica nije tako često odsutan ne bih ni primećivala da je sportista“.
„Znači uopšte ne odlaziš na utakmice, ne pratiš radio i televizijske prenose?“
„Baš tako! Fudbal me ne privlači. Sećam se da sam jednom sa Ivanom otišla na stadion JNA. Posmatrala sam neku utakmicu i ne interesujući se ko igra. Bilo mi je pomalo dosadno i jedva sam sačekala kraj.“
„Šta kaže Ivan na tu tvoju nezainteresovanost?“
„Zadovoljan je kao i svi muškarci, kada im se žene ne mešaju u posao“, šali se Snežana. „Ali sve to ne znači da nisam zabrinuta…“
„Kako da ne“, prekidam Snežanu. „Fudbaleri izazivaju pažnju gde god se pojave, uvek su okruženi lepim i mladim obožavateljkama.“
„Ah, ne zbog toga“, prihvata Snežana bačenu rukavicu. „U Ivicu imam beskrajno poverenje. Plašim se da se na utakmici ne povredi, mada kažu da golmani nisu izloženi čestim povredama.“
„Ivan je sada na odsluženju vojnog roka u Somboru?“
„A meni se čini kao da je na nekoj fudbalskoj turneji. Naučila sam da čekam i svakog dana otvaram poštansko sanduče.“
Uzima malu Elu u naručje i pita je koga najviše voli.
„Tatu, tatu“, radosno maše ona svojim ručicama.
„Da samo vidiš koliko je srećna kada Ivica dođe kući. A i on je strašno voli. U stanju je da se po ceo dan igra sa njom. Ne znam da li su svi očevi takvi. No, ja sam dosta pričala. Reci mi sada nešto o sebi“, zamolila me je Snežana.
Onda bi tu bio i kraj prvog dela naše reportaže — u poseti suprugama naših sportista. Istina, ja sam još dugo posle ovoga razgovarala sa šarmantnom Snežanom Ćurković. Ali to je bio razgovor dve prijateljice koje se nisu videle toliko godina.