Problemi velikih klubova
Kad je Helenio Herera stvorio svoj veliki Inter, bez obzira kako su ga drugi shvatili i koliko su ga poštovali i kad su mnogi želeli da ga podsete kako u tom svom sastavu ima Suareza, Macolu, Krosa „ali i jednog prosečnog Sartija“ ekscentrični stručnjak bi odgovarao:
„Šta, zar vam se Feručio Sargi ne dopada? Zaboravljate da je on sigurnost u odbrani da nikad ne podbacuje i ne bih ga nikad menjao za neku zvezdu između stativa.“
Pre Helenija Herere i Mat Bezbi je, govoreći o svom timu koji je nestao u plamenu minhenske katastrofe, tvrdio kako ima Tejlora i Kolmana, i Džonsa i Edvardsa, ali i pouzdanog Harija Grega. Protivio se ocenama sa kontinenta:
„Ne delim mišljenje da su britanski golmani netalentovani. Na protiv, Grega ne bih menjao ni za Gilmara!
Veliki timovi bili su veliki zato što su na golu stajali pouzdani čuvari mreže. I u ovim trenucima, kad se razmišlja o Partizanu i njegovom debaklu u prolećnoj sezoni, ne može da se zaboravi ni priča o Ratomiru Dujkoviću. Ako se o njemu sudi kroz naočare atinskog debakla onda je to nepravedno i površno. Golman Crvene zvezde je u pravom trenutku bio na visini i jedan je od onih — uz Džajića, Aćimovića, Pavlovića, Antonijevića i Dojčinovskog — koji su izvajali tri titule nacionalnog šampiona u tri uzastopne godine. Uz šampionske titule i dve pobede u kupu jedna u SE-kupu, plasman u polufinale Kupa evropskih šampiona…
To je priča koja na izvestan način u drugome smeru, govori o neuspehu Partizana. Da je tako, mnogo kazuju i reči trenera Gojka Zeca:
„Hajduk je zasluženo prvi i pravedno je da bude prvi, kad na njegovom golu stoji Vukčević. Golmani su ti koji kreiraju uspeh ili neuspeh…
Golmani mogu biti junaci i počesto oni to i jesu. Ali, u mnogo više slučajeva oni su tragičari i oni piloti u svojim timovima koji samo jednom mogu da završe.
U pravu su oni koji smatraju da bi Partizan danas stajao uz bok Hajduku da se na njegovom golu nalazio Ivan Ćurković. Nisu Marković i Furtula netalentovani još manje su krivi za sve poslednje neuspehe, ali i jedan i drugi su pogrešili i razbili harmoniju i moral odbrane, u trenutku kad se očekivalo da će biti najpouzdaniji.
Furtula bi primio gol kad se tim nalazima u punom zamahu. Marković bi doživeo u Maksimiru takav šok od kojeg se u stvari njegov tim do današnjeg dana nije mogao da povrati.
Ivan Ćurković je u prolećnoj sezoni više nedostajao Partizanu nego Ilija Katić, ali je peh u saznanju da su i jedan i drugi bili stubovi tima da su izvanredno igrali u jesenjoj sezoni i otišli kao najzaslužniji za titulu koja je danas samo slaba uteha za propušteno i prokockano. Oni će se vratiti nazad, ali je pitanje, s obzirom na svoje životne godine i igračka prava, koliko će još dugo nositi crno-beli dres?
Sve su to motivi — pa još i odlazak kapitena Milana Damjanovića — koji ukazuju na istinu da se rukovodeći aparat Partizana ovih dana nalazi na velikim mukama, kako da osveži i pojača tim. Nalaze se u takvoj situaciji i drugi, ali Partizan je specifičan, baš kako je specifična i njegova uloga i njegova situacija.
U Hajduku su uglavnom ćutali deceniju i po, jer nisu imali nikakvih izgleda za titulu. Zato se danas toliko i slavi ovaj trijumf Dragana Holcera i njegovih drugova. Crvenoj zvezdi može i da se dozvoli da predahne posle trofeja koje je pokupila u poslednje četiri godine. Karakteristike Dinama i Partizana nisu na istoj liniji i, možda bi to moglo da zazvuči i kao paradoks, u Partizanu su ljudi s pravom nervozni što se određen rad i veliki trud ne krunišu i odgovarajućim rezultatima.
Iskusni trener Milovan Ćirić komentariše i pita:
„Zar je moguće da se propisi ni za zapetu ne mogu da izmene, u cilju koncentracije kvaliteta? Zar se stiglo do takve situacije, da svi žele da budu prvaci?
U pravu je ali jugoslovenski fudbal i vodeći klubovi nemaju nikakve koristi što je iskusni stručnjak i ne samo on u pravu. Svi shvataju i osećaju težinu krutih, dekadentnih i ubistvenih zakona, ali niko da pokrene akciju i kampanju da se oni promene.
Čitam, pre nekoliko dana, da mladi Kuljanin Bašić dolazi u Partizan i da će verovatno doći i Mitrovčanin Kustudić.
Sigurno i neosporno talentovani mladići, čija je želja da igraju u velikom klubu i koji dobijaju šansu da napreduju. Ali koliko je to dobra strana slučaja toliko su Bašić, Kustudić i slični investicija na koju Partizan mora da čeka — oni će prvo proći kroz filter, da igraju u mladom timu a za čekanje i za titule više nema vremena.
To je taj hendikep velikih, koji ovih dana kad se nalazi na izvesnoj prekretnici oseća najviše Partizan.
Za to vreme velikima se pružaju mrvice. Ljudi iz Partizana mogu i da sednu za pregovarački sto, da pokušaju da angažuju na primer Marića, Cvetkovića, Bajevića, Mujkića, Nikezića — svesni da mogu da dobiju negativan odgovor svakog časa i da se 8. jula poslednjeg dana prelaznog roka, nađu na nuli.
I da apsurd bude potpun, nisu sigurni ni da će dobiti nekog perspektivnijeg drugoligaškog fudbalera koji bi poput Antića u Partizanu ili Krivokuće u Crvenoj zvezdi, mogao odmah da zaigra u prvom timu.
Za to vreme na predsedništvu prvoligaša živo se diskutuje o boji dresova, o obliku stativa kad počinju i kad prestaju obaveze kluba-domaćina i o svemu dakle o čemu pametni ljudi ne bi morali ni da razgovaraju.
Smešno, dakle, ali na žalost tako je…