Izvesne stvari ostaju duboko u čoveku, u samoj duši njegovoj i čestim evociranjem čuvamo te uspomene. Jedna od tih uspomena koje naš razum nikada neće osuditi na zaborav je i finalni meč Kupa šampiona Evrope Real Madrid — Partizan 2:1.
Naš šampion je bio na pragu najvećeg uspeha. Toga dana čak i bolji od proslavljenog španskog tima, ali kada naši napadači (Pirmajer, Galić, Hasanagić) nisu iskoristili one silne gol-pozicije koje su usledile posle našeg vođstva terazije sudbine okrenule su se protiv nas.
Velika šansa je propuštena! A to je bila divna prilika da jedna izuzetno obdarena generacija stane na presto evropskog fudbala. Pomislili smo da im se više takva mogućnost neće pružiti. Međutim, život je pun iznenađenja. Eto, ipak se dogodilo da je jedan član onog velikog tima „crno-belih“ igrao u finalu Kupa šampiona Evrope, pa čak i primio pehar iz ruku predsednika UEFA Viderkera. To je bio Velibor Vasović!
Tako smo te večeri kraj malih ekrana sa pojačanim žarom pratili utakmicu Ajaks — Panatenaikos i pomno smo želeli da Holanđani pobede. Kroz Vasovićevo slavlje mi smo osetili delić Partizanovog uspeha, neku zakasnelu i delimičnu utehu za ono što smo propustili one noći u Briselu.
I ne samo to: Vasovićev izbor za kapitena primili smo sa posebnom gordošću, jer su njegove ljudske vrline, časnost, ozbiljnost pa i sam karakter formirani u Partizanu, njegovoj drugoj porodici.
Zato u toj kapitenskoj traci na Vasovićevom rukavu vidimo priznanje Partizanu, klubu u kome je Vaske i ponikao.