… Tvrdi centarhalf Partizana. — Tereza Đelmiš — lepotica „Politike Bazara“ intervjuiše Paunovića
Ako dobijete zadatak da napravite intervju sa nekim fudbalerom, zapitaćete se najpre: A gde da ga pronađete? I onda ćete se setiti da fudbalera najpre treba potražiti na nekom fudbalskom stadionu. A kada je reč o fudbaleru Partizana, Blagoju Paunoviću, otići ćete na Topčidersko brdo.
I tako sam se obrela na Stadionu JNA u vreme kada Paunović završava svoj svakodnevni trening. No, Paunovića još dugo nije bilo. Rekli su mi da je na nekom važnom sastanku i da ću morati da pričekam ako hoću da razgovaram sa njim.
Dok ga očekujem u bašti restorana „Stadion“ razmišljam o tom mladom čoveku. Ovo je, naime, moj drugi susret sa njim. Po mojoj prvoj impresiji Paunović izgleda vrlo dečački. Toj dečačkoj pojavi neku notu ozbiljnosti daju brkovi na pomalo asketskom licu. Paunović se i oblači tinejdžerski: prilazi mi u majici i farmerkama.
Posmatram ga. Izgleda umorno, mada ispod kore njegovog neobrijanog lica stalno titra osmeh prijatan kao u deteta. Puši sa jednom naglašenom strašću, gotovo žvaće cigaretu i to me nervira. Međutim, razgovor sa njim teče lako. Ponekad mu nedostaje neka reč, zastane žubor njegovog toka kazivanja pa se na momente pomaže gestikulacijom, ali u svemu tome ima mnogo šarma, jer je moj novi poznanik tako prirodan, jednostavan i ljubak.
Upirem pogled malo dublje u njega i u sebi ponavljam: Bože, zar je mogućno da je ovaj mladi čovek fudbalska zvezda, sportska veličina i idol hiljade navijača, pa on se ni po čemu ne razlikuje od mojih do jučerašnjih drugova iz skamija. A šta sam sve slušala o fudbalerima! I pitam se: zar se svima koji su na bilo koji način izronili iz sivila anonimnosti moraju uvek pripisivati i razni „atributi“ ili je to samo osveta nemoćnih. Jer: eto, jedna fudbalska zvezda je u stvari sasvim običan, jednostavan čovek.
Postavljam Paunoviću nekoliko pitanja, sasvim običnih, kakva bi verovatno postavio i svaki drugi Partizanov navijač da je na mom mestu.
P. VESNIK: Šta je bilo napornije trening ili sastanak sa kojih se vraćate?
PAUNOVIĆ: Ja, u stvari izbegavam sastanke, (govori Paun kroz dim svoje cigarete), ali ovaj je bio vrlo interesantan, jer se radilo o usvajanju Pravilnika o nagrađivanju. Zato smo svi bili pomalo angažovani.
P. VESNIK: Zašto ste za Partizan igrali loše u Letnjoj ligi posle izvanrednog nastupa u Riu?
PAUNOVIĆ: Moja uloga u timu se razlikuje od uloge u reprezentaciji. Ranije sam imao zadatak da „držim“ igrača da budem „flaster“, a sada sam slobodan pa se propusti drugih igrača često pripisuju meni. U reprezentaciji sam i dalje „flaster“ i kada sam zadužen da čuvam samo jednog igrača pa ma ko on bio ja se ne plašim i ne mogu slabo da igram.
— I publika me ponekad nepravilno osuđuje i to pod uticajem novinara, koji ne razlikuju moju ulogu u Partizanu od one u reprezentaciji. Mislim, da je moja slaba igra u stvari predimenzionirana.
P. VESNIK: Šta očekujete da će Partizan učiniti u novom prvenstvu?
PAUNOVIĆ: Prošle godine smo imali odličan tim i zato smo bili dugo u prvom planu. Pošto su Ćurković i Katić otišli u Armiju naše šanse su smanjene. Oni su nenadmašni igrači, to svi znaju. Njihovim odlaskom poremetio se sistem koji se bazirao na pokretljivosti Ilije Katića i na sigurnosti koju je obezbeđivao Ivan Ćurković. Sada se u timu oseća izvesna pometnja. No, ova godina je prelomna za naš tim. Evo zašto: nekada je postojala smena generacija i postajala su razmimoilaženja između „starijih“ i „mlađih“, a sada smo oformili tim u kome smo svi otprilike, ista generacija. Među nama vlada veliko, čvrsto drugarstvo koje me čini optimistom u pogledu ovog prvenstva. Ja bih bio zadovoljan sa jednim od prva četiri mesta. Ali to što ja najviše očekujem, i što je najvažnije, to je da ove godine napravimo dobar tim, koji će dugo i garantovano kvalitetno igrati.
P. VESNIK: Da li ste uzbuđeni pred neku važniju utakmicu? Imate li tremu?
PAUNOVIĆ: Tremu sam imao kada sam bio mlađi, pa često nisam mogao ni da spavam. Sada sam sa 298 odigranih utakmica nekako „sazreo“ i nemam više nervoze. Danas umesto treme osećam veliku odgovornost pred važniju utakmicu i zato igram sa više ozbiljnosti i koncentracije.
P. VESNIK: Kad ste tako brz igrač, da li ponekad jurite za ženama?
PAUNOVIĆ: Više volim da one jure za mnom, ali pošto sam vrlo brz teško me stižu.
P. VESNIK: Možete li fudbalom da obezbedite sebi egzistenciju?
PAUNOVIĆ: U Jugoslaviji to nikako ne mogu, pa zato pomišljam na odlazak u inostranstvo.
P. VESNIK: Da li vam teško padaju česti karantini i odricanja koja fudbal traži?
PAUNOVIĆ: Kratki karantini nisu teški. Turneje su mnogo zanimljive, fudbal traži da čovek stalno bude potpuno angažovan i mi smo osuđeni na neku vrstu asketskog života. A svakom asketi je teško.
P. VESNIK: Da li će te svom sinu, ako bude talentovan, dozvoliti da se bavi fudbalom?
PAUNOVIĆ: On je još suviše mali da bi se znalo da li je obdaren ili ne. Savetovao bih mu da se ne bavi fudbalom, a u stvari neka sam izabere svoje zanimanje.
Moja prva radoznalost bila je završena. Ispili svoje sokove i pozdravili se uz obostrano zahvaljivanje. Paunović je otišao put svoje druge strasti: na strpljivo pecanje na obalama Save, a ja u redakciju da napišem svoj prvi intervju.
Sa pomešanim osećanjem radosti strepnje ostavila sam rukopis na urednikov sto.