BUDUĆI ASOVI
„Bokserski klub Partizan ima nekoliko vrlo talentovanih takmičara. Jedan od njih je i Dobrivoje Živković, koji će najkasnije za godinu dana, naravno, ako bude redovno trenirao, da izbije u sam vrh jugoslovenskog boksa u ovoj kategoriji“.
Ovo nam je nedavno rekao Pavle Šovljanski, kada se povela reč o perspektivi bokserskog kluba Partizan, čiji je trener. Kada slavni učitelj ovako laskavo govori o svom učeniku — ne treba sumnjati da se radi o velikom bokserskom potencijalu.
Želela sam da upoznam mladog Živkovića i da ga predstavim u našoj rubrici „Budući asovi“. A to je značilo: otići u boksersku dvoranu, potražiti ga i porazgovarati sa njim.
Naizgled sve obično.
I bilo bi, možda, tako da pred očima nisam stvorila sliku jednog robusnog, korpulentnog delije. Kao što i dolikuje jednom bokseru.
Kakvo iznenađenje! Pa to je jedan sićušan, krh momčić! Ne, nikada ne bih ni pomislila da ima bilo kakve veze sa boksom. Moja brzopletost je po ko zna koji put došla do izražaja i ja… Što na um to na drum.
A zamislite on se zbog toga ne ljuti, ili se pravi da se ne ljuti, već kaže:
„Vi ste sigurno do sada upoznali samo boksere težih kategorija?“
P. VESNIK: Ja o boksu tako malo znam. Učinilo mi se najmudrijim da priznam istinu. Počeh glasno da se preslišavam: čekaj, postoji bantam, pero laka, laka kategorija…
ŽIVKOVIĆ: Pre svih muva. Taj sam! I doda: ne zameram vam što ste tako nespretni. Ne volim kada se žene petljaju u muške sportove.
P. VESNIK: Ja to po profesionalnoj dužnosti (ogradih se).
ŽIVKOVIĆ: E, onda možemo da počnemo razgovor.
Sa malim nema šale.
Oduvek sam smatrala da se boksera treba kloniti, pa ma koliko daleko bili od ringa. Ali povratka više nije bilo.
A pogledajte samo kako on počinje svoju priču.
ŽIVKOVIĆ: Nisam se slučajno opredelio za ovaj sport. U svojoj ulici, u Loznici, gde sam živeo do pre nekoliko meseci, bio sam strah i trepet za sve moje vršnjake. Pa i za one malo starije. Obožavao sam da se „tabam“.
P. VESNIK: Molim?
ŽIVKOVIĆ: Pa to, da se bijem. Jednog dana sine mi ideja da odem u boksere. Rečeno-učinjeno. Ali, već na prvom koraku doživeo sam razočaranje. Ovo „tabanje“ se razliku je od onog mog: ovde treba protivnika nadmašiti, a ne udariti; treba upotrebiti veštinu, a ne snagu. Ja to ne umem. Kažem treneru šta me muči, a on me potapša po ramenu: „Naš slavni zemljak Vuk je zapisao da se niko nije naučen rodio. Ti možeš da budeš dobar bokser“, hrabrio me je trener.
— Redovno sam odlazio na trening. Prošle jeseni pozvao me je Partizan da mu pristupim. Pavle Šovljanski će mi biti trener? Nisam se dvoumio. Bilo mi je žao Loznice, roditelja, drugova. Ali, video sam svoju šansu.
Na prvenstvu Beograda za seniore, održanom februara meseca, devetnaestogodišnji Živković osvojio je prvo sto u svojoj kategoriji, A nije imao ni malo lakog protivnika. Demirović iz beogradskog „Radničkog“ je iskusan i vrlo dobar bokser.
ŽIVKOVIĆ: To mi je do sada najveći uspeh. Nisam imao puno mečeva, ali ta pobeda mi nije udarila u glavu. Kao, uostalom, što me nije obeshrabrio i poraz protiv Milosavljevića u takmičenju za „Oskara“.
I još misli da je bokser početnik koji ima puno i puno da uči.
I dobro je što tako misli.
Ah da, umalo da zaboravim: onaj nesporazum na početku razgovora izglađen je i moj mladi poznanik pozvao me je da dođem na jedan njegov meč.
Sigurna sam da ću tada navijati za njega. Ne želim da budem jedina, kojoj je očitao lekciju o boksu.