Golman za koga vreme radi
Zovu ga Fućo. Kratko! I obično! On je jedna od nada Partizana. Partizan! P — kao propuštena prilika, kao primljeni pogodak. Ima dvadeset godina i priča. Posmatram ga. I slušam.
On je simpatičan. Diskretan. Čovek bez skandala. Dostojanstven upravo onoliko koliko je potrebno. Puna dva sata će odgovarati na moja pitanja i veoma pošteno učestvovati u igri koja se zove — intervju.
Stigao je iz Foče, Tiho. Bez pompe. Bez galame.
„Moje ime nije značilo gotovo ništa. Kako da se onda stvara gužva oko mog dolaska“, pita iskreno Furtula.
U pravu je! On je još uvek — neko ko treba da se dokaže. Nije „zvezda“ o kojoj uvek svi, iz prve ruke, znaju sve, ali nije ni posve anoniman da bi ga se moglo izgubiti iz vida. Možda je samo previše tih, previše nenametljiv da bi upao u oči.
Dugo smo tražili temu za početak razgovora.
„Pričajte mi o Mladenu čoveku“, rekoh. „Ništa u vezi sa fudbalom! Gde idete? Čemu poklanjate slobodno vreme? Šta volite? Koga ne primećujete?“
Uporno je izbegavao!!
„Navijači vas malo poznaju. Biće im zanimljivo da saznaju nešto o vama. Pričajte o sebi. Bilo šta“, pokušah da ga ohrabrim.
„Moje je da pričam na terenu, a ne na papiru“, reče gotovo ljutito. „Uh, oprostite, nije trebalo da to baš tako kažem. Znate, sve je u stvari o tome što ne volim da pričam o sebi. U kraju iz kojeg potičem, govoriti o sebi, znači biti nevaspitan. Sad već, doduše, pravim napore u tom smislu, ali mi, još uvek, pričanje o sebi predstavlja kuluk.“
I opet ćuti! Lomi prste! Čovek bi pomislio da je plašljiv. A istini za volju, u poslu kojim se bavi, malo je ljudi tako hrabrih i upornih kao on. Jer trebalo je bez sumnje imati hrabrosti pa potegnuti iz kraja u kojem je, kako sam reče, „bog rekao laku noć“, i doći u klub gde je konkurencija velika, a borba za prestiž bespoštedna, doći u sasvim nepoznatu sredinu gde si nov, nepoznat i mnogima nezanimljiv.
„Ne bih se, sigurno, usudio da dođem da nisam siguran u sebe. Vidite, to o veri nisam dosad nikad glasno rekao, da me ljudi ne bi pogrešno razumeli. A baš mi je ona dala snage da ostavim Foču, prijatelje i roditeljsku kuću i otisnem se u nepoznato. Nemam mnogo smisla za avanturu, ali ovu sam prihvatio i nazad ne bih išao ni kad bih shvatio da je to bolje.“
Bosanac — pomislih. Ponosan! Ne bi priznao poraz nizašta na svetu. Takvi su svi Bosanci. Gordi! Puni siline!
Oslobodio se. Priča. Ali se vidi da vlada sobom. Zanese se, ruke ožive, ali glas nikad ne podigne.
„Često razmišljam o onome što mi je fudbal pružio. Hvala mu na svemu! Moja je porodica siromašna i da fudbala nije bilo, ne bih ni otišao daleko od Foče. A tek putovanje. Ne bih danima izlazio iz aviona. Znate kako je to kad se seljače nečeg dohvati… Jest, volim loptu, ali fudbal igram najviše zbog novca. Lažu oni što kažu da i danas ima idealizma.
„… Ja zapeo fudbal, pa fudbal a dogovorili smo se da o njemu najmanje pričamo.“
„Vi ste hrabri“, rekoh, tek toliko da razgovor ne bi zamro.
„Hrabar? Ne znam. Možda je bolje reći da sam čvrst. Umem da se savladam, da ne vratim udarac na terenu,m da ne polemišem, da mirno saslušam primedbe, da govorim o kolegama, treneru, profesionalnim teškoćama.“
S druge strane, opet, kao pravi „brucoš“ želi dokazati da nisu u pravu uvek kad sumnjaju u njega.
„Svakome se, zar ne, može dogoditi da ima loši dan?“
Šta li ga očekuje sad kad je konkurencija za njegov dres tako velika? Kakav je kaleidoskop njegovih želja? Koliko mora uložiti da bi mesto među stativama bilo njegovo? U fudbalu nema slučaja. Samo razlozi i dokazi vrednosti. Za fudbalere se tvrdi da zarade mnogo ne radeći previše. A rad je, ipak, jedino drvo koje rađa plodove! Mladen to zna! Zato je, valjda, vredan na treninzima. Ne zakašnjava! Ne zaostaje! Radi i nastoji biti što pošteniji. Uostalom, jedan stari Fiorentinac je rekao: „Treba početi. Ostalo su suze i praksa“. U njegovom slučaju je bolje reći — ostalo su: znoj i praksa.
„Ima i suza, napišite slobodno. Kao ono posle utakmice sa Hajdukom. Čak me je i majka korila! A evo šta je bilo — u prvom delu utakmice sam želeo samo da sačuvam mrežu. Uspelo mi je! Onako ohrabren poželeh da na gledaoce ostavim utisak. Izgoreo sam u toj želji i ispuštao lopte. Kola odoše niz brdo i Hajduk odnese oba boda. Spomenulo se, ne povratilo se, kaže naš narod za ružne stvari, i ja tako velim za tu utakmicu.
„Ne valja biti toliko iskren“, mislim u sebi. „Ko zna koliko će ta ovo stajati. A fudbal je takav. Okrugao. Pružiš partiju i ona postane tvoj dragi kamen. Sledeći put misliš da će biti još bolje i sve se pretvori u olovo.“
Opet ćuti. Kao da bira reći. Ne zaleće se. Ne kaže bilo šta. Nije to želja da se ostavi utisak, već da se nesmotrenošću neko ne povredi.
„Šta ćete sad kad su tu još tri dobra golmana, a četvrti će svaki čas doći?“
„To me i drugovi pitaju. Šta ćeš, vele, Fućo sad? Isto što i dosad. Trenirati i čekati šansu! Jaka konkurencija, više znoja, ali je zato i dres slađi. U međuvremenu studiraću svoju geografiju, čitati novine, ići u bioskop, izlaziti sa devojkom.“
Meškolji se. Očigledno, nije navikao da dva sata bude na istom mestu. Kao da ne zna šta bi sa samim sobom. Onako ogroman u maloj kafanskoj stolici čini se još krupnijim. Da je rukometni golman, sigurno nikad ne bi primio gol. Jer, rukometna „vrata“ bi za njega bila tesna.
„Rekoh li vam još odmah da nisam zanimljiv za novine! Bolje da su vas poslali nekom drugom. Imali biste bar o čemu da pišete. Ovako… Ako od ovoga ispadne nešto zanimljivo, alal Vam vera. I ne ljutite se na mene! Stvarno ne umem da pričam o sebi.“
Jednostavan mladić, zaista. Skroman. Nije ni svestan koliko može da bude zanimljivo otkriti ono što čovek otkrije posle razgovora sa njim: da biti eksponirana ličnost ponekad znači ostati u suštini sasvim običan čovek.