KROZ NAŠU LUPU
U finišu državnog prvenstva u vaterpolu svi smo bili iznenađeni oštrim obrtom situacije: Partizan je izgubio utakmicu u Splitu i — Mladost je postala novi šampion. Poraz „crno-belih“ u igri sa Jadranom predstavlja prvorazrednu senzaciju i još uvek mnogima nije jasno kako se to moglo dogoditi. Razlika u kvalitetu je tako velika da čak ni splitski sudija Bešlić (koji je, uzgred budi rečeno, seckao igru i gotovo onemogućio Beograđane da se razmahnu u ritmu kojim inače ruše sve svoje protivnike) nije mogao da bude odlučujući faktor.
Presudno je bilo nešto drugo. To se nije videlo te večeri u bazenu, ali je bilo presudno kod svih igrača Partizana: saznanje da će Medveščak dozvoliti ekipi Mladosti da im da onoliko golova koliko to bude potrebno da bi titula pripala Zagrepčanima. To nije tajna. Naprotiv, o tome se govorilo bez srama. Čak je i publika u Dubrovniku — suočena sa neizbežnim porazom svoga Juga — počela da skandira: „Mladost će biti prvak…“
Čak su i oduvek dobri odnosi između Jadrana i Partizana poremećeni, u motivaciji igrača Jadrana te večeri nije bilo samo sportskog častoljublja, već i nešto drugo što je sve do ovih naših dana bilo strano sportu.
Igrači Partizana su nekoliko dana ranije u susretu sa ekipom Mladosti dokazali na najubedljiviji i najsportskiji način svoju superiornost; u Splitu su pod preteškim psihološkim opterećenjem da će finiš biti izrežiran i da znanje, veština i kvalitet neće trijumfovati.
Tog drugog, nevidljivog protivnika mladići Bate Orlića nisu mogli da pobede. Oni su svoju punu satisfakciju dobili na Tašmajdanu kada su u nezaboravnoj igri deklasirali svog jedinog rivala i pred velikim auditorijumom (bio je direktan TV prenos!) dokazali su da su superiorni u meri koja isključuje svako iznenađenje, osim onog koje nema ničeg zajedničkog sa sportom.
Partizan je najbolji tim i pored toga što nije prvak države! Takav krajnji ishod nije nepoznat bilo kojoj sportskoj disciplini. Međutim, ono što se dešava u vaterpolu ozbiljan je zov za sve trezvene sportske poslanike, jer se radi o teškoj povredi sportske etike, o najneprijatnijem iščašenju sportskog morala, koji vodi do njegove negacije i, maltene, postaje apsurdno takmičiti se u takvim uslovima i sa takvom konstelacijom snaga.
To kad sport isklizne iz svojih okvira i postane oruđe drugih snaga onda treba zvoniti na uzbunu. Jer, nije sve tako bezazleno kao što izgleda. Licemerje i farizejstvo nikad nisu bili baza za zdrave i bratske sportske odnose. Ne! Treba otvoreno reći: to što je uradio Medveščak i način na koji je Mladost postala prvak države ne čini čast zagrebačkom i jugoslovenskom sportu. Jer, u prvoj utakmici Medveščak gubi sa 2:26, a u drugoj (o, apsurda!) deli bodove (11:11) kako bi eventualno sačuvao mesto u najelitnijoj sredini.
Zar ova farsa ne govori dovoljno o dekadenciji morala u vaterpolo sportu?