Ne ulazeći u to ko je i sa kakvim namerama pokrenuo „slučaj Vasović“, ali ostaje istina da je pokušao da se na veštački način stvori nemirna situacija u Partizanu upravo u trenutku kada su pripreme bile u završnoj fazi i kada je počela koncentracija svih snaga na predstojeće prvenstvo.
Pošto je Vasović rekao nekim novinarima šta misli o pojedinim ljudima u Partizanu, njihovom radu i perspektivi kluba nije ni malo značajno, jer Vasović još nije ni raspakovao svoje kofere, a već hita da meritorno sudi i presuđuje, a da situaciju u kući Partizana nije ni omirisao.
Ali, to je plahoviti, uvek apsolutistički raspoložen Velibor Vasović i to ne iznenađuje nikog ko dobro poznaje nekadašnjeg asa.
Međutim, ostaje utisak da su sva ta pisanja daleko od svake dobre namere prema Partizanu. Jer: problem bivših igrači u nekim drugim klubovima nije ništa manji, nego čak i veći, nego što je u taboru „crno-belih“. Uostalom, Partizan je u svim svojim klubovima vodio i vodi politiku okupljanja bivših aktivnih sportista i nekadašnjih funkcionera. U tom smislu na poslednjoj skupštini JSD Partizan doneta je i odluka: da se „pozovu pod crno-belu zastavu“ svi Partizanovci.
Međutim, problem je u tome ko kako sebe vidi u svom klubu. Većina nekadašnjih asova veruje da su upravo oni „predodređeni“ da budu na čelu ovog ili onog štaba i foruma i tu je iluzorno očekivati ma i trun objektivnosti.
Svi vide sebe samo u glavnoj ulozi i niko ne želi da bude „epizodista“. I ne samo to: pojedinci su svoj povratak i rad u Partizanu vrlo visoko naplatili, neki čak takvim svotama da bi se mnogima zavrtelo u glavi kada bismo iznosili cifre. Naravno, niko nema ništa protiv toga da se stručnost, rad i kvalitet dobro nagrade, ali niko nema prava, bez obzira na zasluge, da misli da su mu pozicije uvek otvorene, a da pri tome zaboravi kako je za bolje uslove lako i glatko ostavljao Partizan i zaboravljao na ljubav prema klubovima (na koju se sad pozivaju).
Uostalom, i Vasović je bio jedan od onih koji su zbog konvertibilnih novčanica ostavili Partizan da krvavi iz svih žila, pa još ni danas ne može da se oporavi. Tada on nije bio tako „dušebrižan“ kao danas kada mu proriču „sudbinu beogradskog Radničkog“. I ne samo on.
JSD Partizan želi, hoće i nastoji da pod svojim okriljem okupi sve svoje članstvo, da bude još jači i još moćniji. Zna se i put kojim se želi pomoći. On najmanje vodi kroz izjave, uvrede, samohvalu i nipodaštavanje svega što postoji. Međutim, oni koji tako rade nisu „naši“. Ne! Čak ni Partizan nije u njihovom srcu, jer oni i u njemu narcisoidno vide samo sebe.