Bokserski ring i slikarska paleta! Dve sasvim različite stvari. Pesničenje i slikarstvo. Toliko različita zanimanja, da je prosto neshvatljivo da se jedan čovek njima istovremeno bavi.
Najhrabrijem momku našeg bokserskog kluba Dušanu Nešiću, ipak, ovo ni najmanje ne smeta da se gotovo podjednako uspešno bavi boksom i slikarstvom. Završio je Školu primenjene umetnosti, uspešno sada studira Višu pedagošku školu, odsek likovne umetnosti. Iz praktične nastave i stručnih predmeta dobija desetku za desetkom. A i njegovi dosadašnji izlasci na ring zaslužuju najbolju ocenu.
„Smatram da boks i slikarstvo imaju nešto zajedničko. Baratanje pesnicama i paletom je umetnost. Uostalom, da je boks samo sport snažnih, šta bih imao da tražim u njemu“, veli Nešić.
Nekada je bio najmanji i najslabiji među svojim vršnjacima. Želeo je po svaku cenu da dokaže da može da im se suprotstavi umom, pa i da ih nadmudri. Nije posedovao izuzetan talenat, ali je skrenuo pažnju na sebe retkom upornošću.
„Za sve što radite potrebna je velika ljubav. Inače, od tog posla nema ništa. A, bez jake volje ne stiže se daleko. Retko kad je u životu nešto moglo da me pokoleba“, priča Nešić. „Nisam se predavao ni kada je u školi trebalo u finišu popraviti šest slabih ocena, ni kada sam od svoje četrnaeste godine morao sam da se probijam kroz život. Takav sam i u ringu. Kada mom treneru Šovljanskom počnu da dovikuju da baci peškir, tek tada stegnem zube i priredim protivniku najneugodnije trenutke. Nedaće mogu da se savladaju samo kada se poseduje dovoljno samopouzdanja. To me je izučio boks, po meni, najpošteniji sport. U fudbalu krilo može da zadrema iz svoje polutke, a u ringu čovek je prepušten samom sebi. Tačno je to i u životu. Malodušni propadaju, hrabri koračaju dalje.“
Nikada se nije domogao nekog dragocenijeg trofeja. Međutim, naneo je puno jada šampionima. Posle omladinskog šampiona Čehoslovačke Rusa, snažnog Marušića, veterana Dragoljuba Jovića, Stankovića „Šugera“, bolne grimase posle svakog njegovog udarca pravio je i robusni Takač i miljenik selektora Marijan Beneš. Krhki „Neša“ postao je ljubimac beogradskih poklonika boksa.
„Nedostaju mi neke urođene osobine da bih bio veliki as. Ipak, specijalizovao sam se da skidam „skalpove“ šampionima. Pomanjkanje darovitosti nadoknađujem upornim radom. Meni nije potrebno budno oko trenera i bez nadgledanja oprema za trening uvek je mokra od znoja. Zato verujem da će još mnogi asovi stradati od mojih pesnica“, kaže Nešić.
„Pred početak ovogodišnje sezone mislio sam sasvim da se posvetim slikarstvu. Bilo mi je krivo što moji školski drugovi napreduju, a ja godinama tapkam u mestu. Dobro je što sam se predomislio, mogu još puno što-šta da kažem u ringu. Sada je na redu okršaj sa Bocićem, već živim za taj dan. Videćete, biće to meč koji se ne zaboravlja lako. Daću sve od sebe da i jednog prvaka države primoram da tuguje. Podstrek mi u mnogome daje sređena situacija u klubu, profesionalni odnosi, mogućnosti za vrlo dobru zaradu. No, nemojte pogrešno da me shvatite: novac mi pomaže da bolje živim i lakše studiram, ali nikada mi nije bio najvažniji. Posvećivao bih se pesničenju i slikarstvu i sasvim besplatno, jer to su moje dve najveće ljubavi. Bar zasad“, ispričao je Nešić.