Javljam se iz šeher-grada sa Vrbasa, lijepe Banja Luke. Jedan sam od navijača na čijem reveru uvjek sija crno-bela značka, značka koja nikad neće izgubiti svoj sjaj, jer crno-bela boja je tu, uz moje srce. Navijač sam koji se zna radovati uspehu Partizanovih momaka, a isto tako i bolovati posle neuspjeha.

Verujem da se neuspjeh ne smije ponoviti i da dolaze lepši dani. Partizan je danas jači. tu su „Knez“, „Zoki“, „Olika“, Ličanin — kandidati za prvi tim. Bora se oporavio — eto lepših dana. Meni, fanatičnom Partizanovcu, najdraže su pobjede nad Zvezdom, pa mi je jedna takva utakmica i sjajna igra Bore Đorđevića bila inspiracija da napišem ovih nekoliko stihova o dirigentu „crno-belih“, najlepšem i najboljem fudbaleru koga sam vidio, na zelenom „tepihu“ i na televizijskom ekranu. Evo tih stihova:

Perjanica „crno-belog“ tima
jeste Bora — to se priznat mora.
Već sa svojih sedamnaest ljeta
počeo je u klasu da cvijeta.
Gledajuć‘ ga sa „zvezdinog“ juga
i minuta svakom posta duga
ali tada radost iznenada:
Loptu prima perjanica mlada;
Kako loptu ljepotan prihvati
poče njome vešto baratati;
Dribla Bora tada sve odreda,
što će dugo da se pripovjeda.
Dribla Bora sve jednog po jednog,
a na kraju i golmana sedmog
i sa loptom u mrežu ušeta
a stadion tada sav procvjeta.
Sa usana ču se pjesma tada
što pjevaju srca naša mlada:
„Mi imamo našeg asa Boru
ljepotana kome nema ravna,
od Sežane pa do Đevđelije
nit‘ će biti dok ga sunce grije“.

Nadam se da će se ipak naći malo prostora za ove redove u mom omiljenom listu „Partizanovom vesniku“ koji čitam od „A“ do „Ž“ i to ne samo jednom, nego više puta.

Živim u nadi da ćete mi ispuniti želju te Vam se, uz drugarski pozdrav, iskreno zahvaljujem,

— Nedeljko Knežević, student, Banjaluka