Tema o kojoj se govori — Podlegavši svojoj monomaniji: da uvek bude u prvom planu, nekadašnji as, inače čovek jake životne volje, dejstvuje ispod dostojanstva i svog ugleda
Tako je uvek bilo: jedrima Vasovićevog broda vazda se poigravao snažan vetar. Tamo gde je on nema „bonace“, sve sama pomama i bura. Jer: Velibor Vasović je prirodom obdaren da bude vođ, predvodnik, epicentar svoje sredine. On poseduje averziju prema mirnim tokovima života i zbivanja. Pravi element za Vasketa je borba, napad i nemiri. Ako vri oko njega kao i u njegovoj uvek uzburkanoj krvi on je zadovoljan. Inteligentan, sposoban. osion i nimalo sentimentalan. Pravi neveseli egoist! Novac je njegova opsesija. Poučen još u ranom detinjstvu da je siromaštvo preteška životna nevolja, Vasović je zarana sebi rekao da će sve učiniti da tegobe i nemaština ostanu iza njega.
Znao je uvek šta hoće i u svim ozbiljnim trenucima svoje sportske karijere imao je pred očima svoje ego i lični interes. On nije Milutin Šoškić, dobroćudni emotivac i čovek kome je klub bio podjednako važan kao i on sam. Ne! Vasović u svemu vidi sebe i traži svoj interes! Svojevremeno kada smo sarađivali ta crta njegovog karaktera nije mi ni za tren smetala. Jer, on je na svom poslu (na fudbalskom terenu) uvek davao punu meru i ja sam i danas spreman da ustanem kada gorima njemu kao fudbaleru. I ovog dana sačuvao sam za njega određeno poštovanje.
Međutim, Vasovićeve poslednje izjave o Partizanu — to s tugom konstatujem — vrtoglavom brzinom srozavaju njegovo ime.
Na dnu neukusnosti
Vasovićeva slava je godinama ispunjavala svest ljudi iz sredine u kojoj je živeo, radio i kretao se. Sigurno je da mu uši nisu bile voskom zapušene i sve pohvale i divljenja koja su dopirala do njega učinili su svoje: pothranjivao je vlastitu taštinu i to ga je odvodilo u mutne vode zaborava normi lepog ponašanja, pa je često nerazborito postupao. Međutim, kada je bio igrač za njega se uvek nalazilo izvinjenje. Danas, kada to više nije ljudi drugačije mere njegove reči i postupke.
I ne samo to: Vasović nas je poslednjih dana istinski zbunio, jer je prvi put izneverio sebe: pokazao je da ne zna šta hoće! Prvo je dao izjavu „Politici“ da želi da se vrati u Partizanu, pa čak da želi da bude i tehnički direktor kluba. To je primljeno u javnosti i među prijateljima Partizana sa različitim raspoloženjem: jedni su to pozdravili kao „potez spasenja“, a drugi su u tome videli „opasnost za Partizan“, jer, navodno, Vaske još nije zreo za takvo mesto i dužnost, pošto je do juče bio samo aktivan igrač, pa je prirodno očekivati da njegov put stručnog rukovodioca pođe od neke manje važne funkcije.
Ali, ni to u ovom trenutku nije bitno. Nas zbunjuje nešto drugo: već sutradan Vasović hita u drugu redakciju („Sport“) i demantuje (!) ono što je rekao u listu koja je prvi objavio tu intimnu Vasovićevu želju. I upravo onda kada se uskovitlana prašina oko Vasovića i Partizana počela da sleže dolazi novi razgovor sa reporterom „Tempa“ u kome sad prepoznajemo euforičnog Vasovića kada dejstvuje bez mere i kontrole.
I ja već vidim Vasovićevo lice i onaj njegov pogled iza koga manje stoji misao a više bezumlje. Jer: moram priznati nikad nisam video čoveka kod koga uzbuđenje tako menja izraz lica i očiju kao kod Vasketa.
I dok ovo pišem žao mi je što sam te redove pročitao, jer je to početak trošnosti njegovog sportskog imena. Način i reči kojima se Vasović služio u toj izjavi kao „svojim argumentima“ potpuno su nepoznati u sportu. To je najniži ulični jezik, najogavnije kafansko ogovaranje, palanačko politikantstvo i odsustvo svakog poštovanja i fer-pleja prema „protivniku“ (ako on već takvim smatra ljude koji danas vode „njegov klub“!). Takvim nastupom Velibor Vasović ne najavljuje dobrodošlicu u Partizan, već naprotiv: zatvara sebi vrata.
U ime zasluga
I sad ostaje nejasno: koja od tri date izjave nosi u sebi istinu, odnosno kazuje prave Vasovićeve namere. Da se razumemo: niko u fudbalskom klubu, a ni u Društvu, nema ništa protiv Vasketovog povratka. Naprotiv njegovo je mesto u Partizanu. Svojom sposobnošću, poznavanjem profesionalnih odnosa i iskustvom mogao bi da bude od dragocene pomoći. I ne samo Vasović. I svi drugi, nekadašnji asovi, trebalo ba da nađu svoje mesto u klubu: Bobek, Čik, Šoškić, Boba Mihajlović, Minda Jovanović, Milutinović, Jusufi… Razume se, svi ne mogu biti profesionalno angažovani, ali mogu na određen način pomoći Partizanu i učiniti da bude jači.
Put koji je Vasović izabrao ne vodi [dobru]. [nedostaje reč] i ono što se najboljim znanjem i savesnošću oseća kao objektivno još uvek će biti subjektivno, a to važi i za Vasketovu ocenu o današnjem Partizanu, ljudima koji rade u njemu i njegovoj sutrašnjici.
Da se razumemo: jedan fudbalski klub prevashodno čine igrači (bivši i današnji), ali i sportski radnici. Uostalom, sinonimi Crvene zvezde jesu Rajko Mitić, Šekularac i Džajić, ali i Slobodan Ćosić, pa prema tome dužni smo da se sa poštovanjem odnosimo prema onim amaterskim radnicima koji rade u klubu nezavisno od toga da li njihov rad uvek uzimamo u povoljnu ocenu ili ne.
Vasović se upravo na tom planu korektnosti zaboravio u meri koja je nedopustiva za jednog mladog čoveka, koji tek treba da korakne put jedne aktivnosti u kojoj nije dovoljna slavna igračka prošlost, već i nešto drugo, a pre svega poštovanje svih prethodnika, jer i to, između ostalog, čini svetlom tradiciju jednog kluba.
Partizan dobrodošlicom pozdravlja Vasovićev povratak i želi njegovu saradnju i pomoć, ali samo onda ako ne pođe sa pozicija da isključivo on „voli Partizan“, da mu jedini „želi dobro“.
Te najavljene sansalvadorske ambicije i to pozivanje na zasluge nisu elementi kojima bi Vasović trebalo da poploča svoj put povratka u Partizan i neka prepusti da i drugi otkriju i kažu zašto je njegov povratak dobit za klub. Jer: onaj ko drugog blati ni sam ne može ostati čist!