Komentar utakmice Partizan — Sloboda 3:0: Posle anemične igre u prvom delu utakmice, Paunović i drugovi u nastavku oduševili gledalište
Posle svega što se desilo u Mariboru prijatelji Partizana su u subotu uveče, sa zebnjom u srcu došli na Topčidersko brdo, jer se bez Đorđevića i Bjekovića, a sa rekonvalescentima Paunovićem i Vukotićem, nije moglo očekivati mnogo radosti. I prvih 45 minuta igre su opravdali tu bojazan.
Međutim, fudbal ne bi bio tako vraški privlačan kada u sebi ne bi krio takva iznenađenja kao što je bilo i ovo te kišne noći u septembru! I ako su u poluvremenu naša čela bila namrštena i misli turobne, onda je nastavak doneo tako razvedravanje da nam se činilo da smo u sunčanoj dolini Kalifornije.
To drugo poluvreme, možemo slobodno reći, bilo je u fudbalskom smislu reči najviši domet ove generacije. Jer, tako razigrano, vešto, tehnički izvanredno, duhovito i efikasno Partizan nije igrao još od onih šampionskih dana. I ako bi išta trebalo da obodri duh i ispuni igrače samosvešću o vlastitoj fudbalskoj vrednosti onda je to ovih 45 minuta igra protiv ekipe Slobode koja vredi mnogo više nego što su joj igrači Partizana te večeri omogućili da pokaže.
Partizan je te večeri fascinirao čak i navijače iz suprotnih tabora i na najubedljiviji način je dokazao da su mogućnosti ovog tima još nedorečene.
Ali ovi trenuci ponesenosti komentatora nisu nikakav navijački izraz, već posledica jedne osmišljene, brze i savršeno jednostavne igre koju su demonstrirali momci Gojka Zeca. No, takva igra ne bi smela da bude samo blesak trenutka. Ona čak obavezuje te mladiće na nova dokazivanja. Jer, očito je da su igrači Partizana izvanredno fizički pripremljeni (njihov ritam igre na momente je stravičan za protivnika), da iz dana u dan svoju igru čiste od svih nepotrebnih primesa samoisticanja, pa je kolektivnost naglašeno prisutna.
Imajući sve to u vidu ostaje nam da se nadamo da ćemo u ovom šampionatu imati više prilika da vidimo igre koje su pravi praznik za naše oči kao što je to bilo u meču sa Tuzlacima.