Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Partizanu uvek prve titule, prvi osvojeni kup

od

u

TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI

Prvi posleratni šampionat Jugoslavije održan je u sezoni 1946/47. Koncipiran od prvog trenutka kao Savezna liga 14 najboljih ekipa sa teritorije čitave zemlje, imao je ukupno 26 kola i zahtevao je izuzetno spremne timove za napor maratonske prvenstvene trke, duge 26 nedelja.

Za istoriju našeg kluba ovaj šampionat je izuzetno značajan zato što je u njemu počela jedna velika tradicija FK Partizana: naime, tada „crveno-plava“, ekipa presekla je prva vrpcu na cilju i time nagovestila izuzetnu sposobnost naših fudbalera da u inauguracionoj godini jednog novog takmičenja zasednu obavezno na pobednički tron. I u svim docnijim novoosnovanim takmičenjima u zemlji Partizan je uvek bio prvi pobednik! To se dogodilo godinu dana docnije u takmičenju za prvi Jugoslovenski nacionalni kup, a desiće se i 23 godine kasnije u prvoj Letnjoj ligi šampiona (1969.), kada je Partizan imao čast da prvi osvoji i taj dragoceni trofej.

Ova 25 godina duga tradicija prekinuta je, na žalost, u ovoj godini, u prvom „Kupu prvoligaša“ naši fudbaleri prvi put neće završiti jedno novo takmičenje kao pobednici, pošto su eliminisani već na startu (1:2 protiv Vojvodine u Novom Sadu).

No, vratimo se 1946/47, i prvoj šampionskoj tituli koju smo osvojili u tek oslobođenoj zemlji. Da konstatujemo odmah da je samo osvajanje trofeja bilo manje senzacionalno, s obzirom da smo bili ubedljivo najbolja ekipa) od bodovnog bilansa koji smo postigli: iz 26 utakmica sakupili smo — verovali ili ne — ravno 47 bodova. Dakle, nedostajalo nam je još samo 5 aktivnih poena pa da ostvarimo idealan zbir od 52 moguća boda. Takav bodovni saldo jednog šampiona predstavlja nesumnjiv presedan. No, to nije bila jedina senzacija prvog šampionata. Još impozantnije deluje činjenica da smo u čitavom prvenstvu izgubili samo dva meča (s Dinamom 2:4 i Crvenom zvezdom 3:4). Uz jedan jedini remi (s Lokomotivom — 1:1)! Odnosno da smo u jesenjem delu beležili same pobede i da nam je gol-razlika na kraju bila čudesna — 77:17 (!), što predstavlja nezapamćeni suficit od 60 golova!!

Za istoriju jugoslovenskog fudbala iz ovog prvenstva ostaće večno zapisana rekordna pobeda naših fudbalera u Nišu protiv tadašnjeg prvoligaša „14. oktobra“. Iako su na početku utakmice domaćini vodi li sa 1:0, meč se završio nečuvenim skorom — 10:1! Bio je to plod fenomenalne igre našeg prvog strelca Stjepana Bobeka koji je postigao devet uzastopnih golova i tako ostao i danas jedinstven jugoslovenski fudbaler koji je u jednom prvenstvenom meču postigao tri het-trika!!

Sa 5 bodova ispred drugoplasiranog Dinama, završili smo šampionatsku trku kao neprikosnoven jugoslovenski tim tog vremena, što nije nimalo čudno kad se ima u vidu da smo raspolagali sa dve reprezentativne ekipe kakve ni izbliza nije imao niko u zemlji.

Standardna jedanaestorica, sve sami, reprezentativci, koja je nosila prvotimski dres kroz najveći broj okršaja izgledala je ovako: Šoštarić, Brozović, Čolić, Čajkovski, Jovanović, Atanacković, P. Mihajlović, Palfi, Firm, Bobek i Simonovski! Iza njihovih leđa, uvek spremni da im ugroze mesto i u slučaju potrebe uskoče u tim, stajali su i ovakvi formati: Glazer, Popesku, Rupnik, Matekalo, Ognjanov, Radunović, Šereš i Senčar (takođe reprezentativci ili potencijalni kandidati za najbolje selekcije u zemlji)!