Nekadašnji „tehniko“ Partizana ocenjuje: Nedopustivo je što igrači „crno-belih“ u završnici usporavaju ritam, jer time smanjuju svoju efikasnost
Autor ovog napisa zaslužuje da bude predstavljen, jer ga mlađe generacije navijača i prijatelja Partizana ne znaju. Pavle Jovičević je bio komesar fudbalskog kluba Partizan u tim prvim danima postojanja i rada ovog kluba (od 1945. do 1948. godine) ta funkcija je defakto bila vođa tima, tehnički rukovodilac ili kako to danas kažemo — „tehniko“.
Jovičević je nekada bio fudbaler (i atletičar, reprezentativac), završio je DIF i od 1940. godine pomno se bavi stručnom problematikom fudbalske igre. Inače, valja reći da je Pavle Jovičević pravoverni Partizanovac. To je dokazao i u onim velikim potresima koji su nekada znali da uzdrmaju ovaj klub. Za njega je uvek bio važan samo Partizan i njegovo lepše „sutra“. U Jovičevićevu dobru nameru ne treba nikad sumnjati. Redakcija našeg lista zamolila je Pavla Jovičevića da posle nekoliko godina provedenih u inostranstvu (radio je u Libiji kao fudbalski trener!) iznese svoje mišljenje o igri današnjeg tima „crno-belih“ što on, evo, i čini.
Pošto sam ove sezone gledao sve utakmice Partizana u Beogradu sad mogu već nešto određenije da kažem o igri današnjih prvotimaca u crno-belom dresu.
Pre svega, moram konstatovati da se fudbal u našoj zemlji dosta izmenio. Za poslednjih pet-šest godina. Prvi utisak: osećaju se posledice nerazboritog „izvoza“ vrhunskih igrača, a svima je znano da se asovi ne proizvode na pokretnoj traci. Prisetimo se da su Mađari 1956. godine izgubili nekoliko svojih vedeta (Puškaš, Kočiš, Cibor…) i još ni danas ne mogu da stanu na noge, a poznato je da su oni zemlja sa jakom fudbalskom tradicijom. I još: oni ne dozvoljavaju svojim igračima odlazak u inostranstvo!
Mi smo izgubili dve kompletne reprezentacije, a o onim ligaškim i amaterskim igračima da i ne govorimo.
Interesantno je da u nas danas većina klubova igra slično bar što se načina igre tiče. Na prvi pogled to bismo mogli oceniti vrlo pozitivno, jer to znači da imamo svoju školu fudbala. Međutim, pre sam spreman da to okvalifikujem kao posledicu opšteg prihvatanja „industrijskog fudbala“: dosta trčanja, malo manevra, puno utroška energije, malo efekta i što je najgore sve je manje duhovitosti, kreatorstva i iznenađenja. Naročito smo deficitni u igračima koji igraju na sredini terena tzv. veznim igračima. A poznato je da od njih sve počinje: oni su kreatori igre… I, naravno, u nedostatku takvih igrača traži se kompenzacija (duh se nadoknađuje radom) i to je ono što nam je ogolelo igru.
Ovo je karakteristično za sve timove, pa, naravno, i za Partizan. Međutim, moram odmah da konstatujem da današnji Partizan imponuje svojim maksimalnim zalaganjem, borbenošću i kolektivnošću. Fizički su spremni vrlo dobro, tehnički takođe. A što se tiče načina igre i taktike — tu su najtanji! Pre svega greše što su rastegnuti po dubini (razmak između linije odbrane i napada je vrlo velik!) i usko zbijeni za razliku od rasporeda igrača u velikim timovima: raspoređeni su široko i u tzv. plitkoj formaciji. Raspored igrača ja azbuka za način igre i taktiku. U igri treba manevrisati. A to je teško sprovesti ako za to nema prostora u rasporedu „plitke formacije“ uvek je ceo tim angažovan: i kada napada i kada se brani! U napadu navala je „hranjena“ od odbrane, a u odbrani, napadači daju svesrdnu pomoć zaštiti vlastitog gola.
Drugi utisak je vezan za ritam kretanja. Kod velikih ekipa ritam kretanja je takav da akcija počinje smireno lagano da bi dobijala ubrzanje sa prelaskom na protivničko polje a svoj kreščendo baš u zoni šuta. Tako su nekad igrali slavni Honved i Real, nekadašnji Partizan, a danas reprezentacija Brazila.
Međutim, današnji Partizan (i ne samo on!) je vrlo brz i plahovit (valjda zbog impulsa mladosti igrača) u izlaznim pozicijama da bi sa osvajanjem terena jenjavao ritam.
Smatram da se fudbalska pismenost ogleda u načinu igre (sistemu) i taktičkom mišljenju. Priznajem: tehnika je jako važna, ali samo kao uslov. Isto što i fizička pripremljenost.
Ja ne mogu da objasnim niti logički da opravdam to što Partizanova krila ulaze u sredinu kada neko od saigrača nosi loptu iz dubine (?!) Pa zar oni ne vide da time teraju protivnika da se grupiše i na taj način se načine „živi redovi“ pred golom ne željom protivnika već našim pogrešnim kretanjem. Nema planskog otvaranja, demarkiranja sa redom i namerom, već je sve instinkt, mahnitost mladosti, tvrdoglavost pojedinaca.
Jasno je da je ovo o čemu govorim najteže. Jer: đaka je lako naučiti da piše slova ali ga je teško opismeniti. Ista je stvar sa tehnikom i fizičkom pripremom u odnosu na taktičko mišljenje, koje ja zovem fudbalskom pismenošću.
Iz gore izloženog izlaza da se Gojko Zec nalazi pred teškim zadatkom: mora da opismeni današnju generaciju prvotimaca „crno-belih“. To nije lak posao. Potrebno je mnogo rada i još više strpljenja pre nego što se ovi mladići uzdignu do nivoa vrednosti nekadašnjih asova ovog kluba.