Osvrt na tri poslednje utakmice: Porazi u Splitu i Zagrebu spadaju u „realnost“ ali remi sa Sarajevom nije „planiran“
Tri utakmice — dva poraza i jedan remi! Fudbaleri Partizana od šest mogućih bodova osvojili su samo jedan. Ishodom niko nije zadovoljan. Brojni simpatizeri „crno-belih“ očekivali su više. Tehnički štab, a i sami fudbaleri ne misle drugačije.
Protekli susreti sa Hajdukom u Splitu, Sarajevom na stadionu JNA i Dinamom u Zagrebu, doneli su brige, jer su otkrili slabosti mladog tima Partizana i na površinu izbacili istine o ekipi, koje nikako ne mogu da raduju i donesu samopouzdanje.
Sjaj i beda u Splitu
Susret u Splitu je imao dva sasvim različita lica. Prvo poluvreme meča sa Hajdukom donelo je vođstvo. Gol je postigao Momčilo Vukotić, a igra koju su pružili Beograđani bila je najbolja u ovoj jeseni.
Kad se u nastavku očekivao novi bljesak Partizan je — stao. Neshvatljivo i neobjašnjivo predao se Hajduku, i posle toga sam odveo do poraza.
Ni sada trener Gojko Zec, a ni njegovi igrači ne mogu da objasne razloge tog ogromnog pada. Posle završenog duela i poraza (1:2) nijedan od igrača nije mogao niti umeo da ispriča zbog čega se to dogodilo.
Možda je najbliža istini ocena da su se poletarci „crno-belih“ uplašili podviga pred kojim su se našli i pred naletima i ambicijama Hajdukovog velikog srca predali se i — pali.
Velika šansa nije iskorišćena! Ali, taj poraz doneo je i ono od čega se najviše strepelo — seriju novih neuspeha.
Sledeći duel sa Sarajevom isto tako nije dobijen. Ovoga puta fudbaleri Partizana postali su žrtva sopstvenih prevelikih ambicija. „Izgoreli“ su u vatri želja da se rehabilituju. Zaigrali su borbeno, snažno, čak i raznovrsno, ali gola nije bilo. „Bunker“ tima sa Koševa bio je čelično jak a golman Muftić nesavladiv. Ponekad se i glavom udaralo o zid, ali svi prolazi prema Muftićevoj mreži bili su zatvoreni i jedan bod je ispušten.
Maksimir ruši dileme
Žreb je odlučio da umoran i nervozan tim Partizana već na sledećem koraku dobije još jednog rivala. Vremena za predah nije bilo i „crno-beli“ su puni strepnji i već „načeti“ odleteli u Maksimir na megdan Dinamu.
Zagrepčani su, baš kao i Splićani, uspeli da pobede „crno-bele“ i da u trenucima kad im je bilo najteže, ovim uspehom dobiju „slatku pilulu“ koja znači beg iz krize i oproštaj njihovih navijača za sve ranije neuspehe.
Partizan je popio još jednu „gorku pilulu“ i vodeću poziciju morao je da prepusti Željezničaru.
Taj duel u Maksimiru bio je dramatičan, prepun grubosti i preokreta. Najpre je pogrešio kapiten Blagoje Paunović. Mladi as nije umeo da se obuzda i na skrivene grubosti Dinamovog centarfora Renića, reagovao je udarcem. Odluka o isključenju bila je preoštra. Sudija Kurir je pogrešio, ali pomoći nije bilo — Partizan je već u 33. minutu bio osuđen na neuspeh.
Trener Gojko Zec je veštim izmenama pokušavao da ublaži hendikep. Mladi Golac i Todorović dobili su prvu šansu, ali je, kao što se i očekivalo, nisu je iskoristili. Teren u Maksimiru bio je isuviše „vruć“ za dvojicu mladića i — najopasniji napadi, pa i golovi pali su sa te strane, gde je brzonogi Senzen dobio sve duele sa Golcem i Todorovićem.
Ovaj sastav tek zri
Sad je sasvim jasno da Partizan još nema tim za velike podvige. Uz sve to ponovila se ona ružna i tužna istina iz prošle sezone — igrača u rezervi ima veoma malo, a i oni nisu još nisu zreli i spremni da zamene standardne igrače. Uz to povrede su opet „napale“ „crno-bele“ i izostanci Borivoja Đorđevića i Budišića, znače nenadoknadiv gubitak.
Uža odbrana je igrala promenljivo. Half linija u sastavu Pejović, Paunović, Budišić je najpouzdaniji deo tima. Golman Knežević je u Splitu blistao, u Zagrebu je ostao bez aplauza. Bek Miloš Radaković je postao velika briga. Najstariji igrač u timu mora da izmeni stil igre. „Pimpleraj“ koji neguje zarazno deluje na ceo tim, koji i onako ne igra „prvom loptom“, već usporeno razvlači kombinacije.
Radomir Antić je igrač čiji je učinak na sredini terena uvek zapažen. To je fudbaler koji igra sa najviše srca i čiji je dres posle utakmice natopljen znojem. Ali Antić nije bek i dres sa brojem tri zadaje brige treneru Zecu.
Napadači su najčudniji deo tima. Priča za sebe je Svemir Đorđić čije su mogućnosti prevelike, ali učinak — mali. On je trenutno, možda, i „prvi čovek napada“, jer ume da stvara šanse da oduševi, ali i da iznervira do besa. Dve prilike koje je sem sebi stvorio u Maksimiru kada se našao nadomak gola bile su najvrednije akcije — ali nijedna zbog njegove nonšalantnosti nije iskorišćena zbog čega zaslužuje prekor i oštru kaznu.
Nenad Bjeković je najborbeniji. Snažni reprezentativac se najviše zalaže. Miodrag Živaljević na desnom krilu može da pruži još mnogo više, dok je odnos Momčila Vukotića prema igri postao tema o kojoj trener Gojko Zec mora za razmisli. Talentovani igrač nije ono što je nekad bio i to je pravo objašnjenje što golova — nema.
Najmlađi igrač — Pavle Grubješić najveća nada Partizana oko koga su se nekad skoro posvađali Crvena zvezda i Partizan još nije opravdao nade. Igra slabo, često pogrešno mada se trudi. Treba očekivati da će vremenom napredovati jer Pavle Grubješić ima sve uslove da bude autentični golgeter. Razume se, radom, učenjem i vremenom. Preko noći niko nije postao strelac Partizana. Njegov talenat traži strpljenje.