Predstavljamo vam asove…
Nismo se poznavali. Tu dugu vitku figuru znao sam samo sa atletskih borilišta. Poslednjih dana često slušamo o reafirmaciji atletskog kluba Partizan. Jedno od imena koje se pri tome spominje je i skakač u dalj i troskokaš Dušan Košutić. Već je bilo krajnje vreme da se u ovoj rubrici pojavi i jedan atletičar.
Moj sagovornik je vrlo otvoren, otresit mladić prijatne spoljašnosti i lepih manira. Priča jednostavno, spontano i živo i čini se da ništa ne može da poremeti tok njegovih misli. Kao i svaki mlad čovek i Košutić je pun planova, Naravno, kao crvena nit u svemu tome provlači se sport. Misli prirodno i povezano ali se oseća da poseduje jedno izuzetno samopouzdanje. Veruje u sebe i svoje mogućnosti.
„Ja znam da moram uspeti u svemu čega se latim“, kaže Dušan Košutić i kad je tako kategoričan njegovo tamnoputo lice izgleda nekako preobraženo. „U ovom trenutku nisam olimpijski kandidat zbog dva santimetra ali ću taj rezultat sigurno postići. Moja je čvrsta želja da odem u Minhen i da se takmičim na Olimpijskim igrama.“
Nesuđeni košarkaš
Dušan Košutić je počeo da se bavi atletikom 1965. godine u Ćupriji. Prvo je trčao 1.000 metara i skakao troskok pune tri godine. Međutim, jednog dana njegov doskok na tvrdoj stazi bio je koban: dobio je diskus herniju i tako je godinu i po dana bio daleko od atletske staze. Te dane je iskoristio da polaže ispite na Pravnom fakultetu. Uspeh na jednoj strani nije mogao da mu ublaži patnju zbog udaljenosti sa atletske staze i skakališta. Učio je u trenerci da bi bar kroz taj sportski rekvizit sačuvao kopču sa omiljenim sportom.
Interesantno je da je pre atletike Košutić igrao košarku i to vrlo uspešno, čak i fudbal i veruje da bi u bilo kojoj disciplini, da joj se posvetio kao i atletici, imao puno uspeha.
„Poznati trener iz Ćuprije Aca Petrović (stručnjak koji je od Vere Nikolić stvorio svetsku rekorderku!) nagovorio me je da se sav predam atletici predviđajući mi veliku karijeru. U početku je sve bilo dobro ali sam se kasnije razočarao u svog trenera kao čoveka i naša saradnja je prekinuta. Međutim, kako sam ja po rođenju a ne po izboru sportista to je bilo sa ovim izvesno da moj razlaz sa prvim trenerom ne znači i kraj u sportskoj karijeri. Naprotiv, prelaskom u Partizan imao sam još bolje uslove da se dalje razvijam što su kasnije uspesi i potvrdili.“
Smenjivanje bele i crvene zastave
Košutić u razgovoru evocira nedavno takmičenje naše reprezentacije u Finskoj koje ga i do danas ispunjava gorčinom. Zlovoljan je zbog jednog trenutka koji nikad neće zaboraviti. Bio ja to njegov drugi skok. Osetio je da potpuno vlada svojim nervima i da njegovu koncentraciju na skok ništa ne remeti. Gledao je ispred sebe crvenu traku koja je vodila prema pesku. Dubok uzdah, potpuna napregnutost i kao vihorom nošen poleteo je prema jami. Izvanredno se odrazio i činilo mu se da dugo lebdi u vazduhu. Pete su najzad dodirnule pesak. Hitro je poskočio i bilo mu je jasno da je to ono pravo. San je u jednom trenu postao java; preskočio je onu nedokučivu granicu od 8 metara! Pogledao je prema sudiji koji je kontrolisao dasku kod odraza. Bela zastava se vijorila. U tom momentu hteo je da zagrli ceo svet. Ali, gle čuda: neko se poigrava njegovom sudbinom u najlepšem trenutku mladosti. Crvena zastava je zamenila belu: prestup! Skok neće biti priznat! Da su se Andi sručili na njega lakše bi ih podneo nego to parčence crvene krpe. Bio je skrhan. U novim pokušajima nije imao snage za podvig. Ostavio je to za dane koji tek treba da dođu.
I danas ne može sasvim da se oslobodi te more i da zaboravi ono smenjivanje bele i crvene zastave.
200 tona za dva meseca
Košutić je prijatan sagovornik. Oseća se da upravlja razgovorom po svojoj volji i da istini ide svom dušom.
„Odraz mi je izvanredan ali trčim „sedeći“, nisko i znam da moram podići kukove. Moj trener Draža Milosavljević mi obećava da ćemo to popraviti. Tu je i ono podizanje sa „daske“ pri skoku. Ali, ne treba zaboraviti da je tek godinu dana treniram skok u dalj.“
„Sve sam podredio sportu. Rešio sam da ispunim olimpijsku normu i zato mi predstoji prava Golgota.“
Gledaoci najvećma vide samo takmičenje i beleže rezultate. Aplaudiraju ili zvižde, zavisno od rezultata. Međutim, niko i ne pomišlja kakav je to put koji vodi do vrhunskog rezultata. Eto, junak ove storije trenira tokom cele godine jednom dnevno, a pred važnije takmičenje i dva puta. Vežba vrlo raznovrsno. Zimi dva do tri puta nedeljno diže teret do 10 tona. Najviše 210. kilograma poklekom. U sali dva puta nedeljno vežba tehniku i brzinu kao i gimnastiku. Dva puta nedeljno u prirodi trči 5 do 7 kilometara, zatim deonice od 100 do 250 metara (uzbrdo i nizbrdo, po snegu i blatu). Tu su i dopunski sportovi: plivanje i košarka.
Tako za tri meseca Košutić podigne 200 tona. Koliko se pri tome energije utroši da se naslutiti. Sigurno je da podizanje crvene zastavice ozbiljnom sudiji jedva oduzima najsitniju česticu onoga što takmičar učini tokom svojih priprema.
Ali, život ide dalje. Duško već polako prepušta zaboravu „finsku epizodu“ i sve njegove misli se okreću ka Minhenu. Pardon, još jednoj ličnosti: prema Gordani, devojci koju već pet godina nežno voli i s kojom uskoro namerava da se oženi. Obožava je. Jedino joj zamera što je, i ako mlađa, pre njega dobila fakultetsku diplomu. Ali, i ta spoznaja je ono „što ga napred kreće“ pa obećava da će pored olimpijske norme položiti i poslednji ispit na Pravnom fakultetu.
I tako se može dogoditi da iduće godine prateći Olimpijske igre kraj malih ekrana ugledamo na borilištu i Dušana Košutića. I tada ćemo poželeti da bude bolje sreće nego u Helsinkiju.
Lična karta
Dušan Košutić, student prava (4. godina). Rođen 31. 4. 1947. g. u Beogradu. Visok 1,86 m. Član AK Partizan od 1965. godine. Reprezentativac u skoku u dalj (1,78 m.) i troskoku (16,23 m.).