Svaka ulica, u gradu bilo kom, ima svog dobrog dečaka. Tihog, lepo vaspitanog, uglađenog. U beogradskoj ulici Ivo Lola Ribar taj momak za primer je bokser našeg kluba Slobodan Radojević.
Pomislićete verovatno: mamina maza, sa večito belom, uštirkanom košuljom i kravatom, odgojena pod staklenim zvonom. Naprotiv. Nema nikoga svoga. Još kao mališan počeo je sam da se probija kroz život. Ni najveće nevolje nisu ga odvele na stranputicu. Takoreći bez ikakvih sredstava stekao je diplomu kožarskog tehničara i ostao u svemu primeran.
Bič nepravde nemilosrdno ga je šibao. U dve teške tragedije ostao je bez roditelja. Na žalost, ni na ringu nema sreće. Sudije kao da svim silama nastoje da mu oduzmu ono što pošteno osvaja na ringu.
Još jedan dokaz je i meč sa pančevačkim Dinamom. Jedino je naš stručni štab verovao da Radojević može da završi dvoboj sa bivšim reprezentativcem Milošem pre kraja treće runde. Ispunio je očekivanja. U prvoj rundi u dva maha bacao je na pod renomiranog protivnika. Za čitavo vreme žestokog okršaja zadao je bezbroj udaraca, a primio jedva tri-četiri. Ali… Da nam neko možda ne bi prebacio da smo previše zaljubljeni u crno-belu boju pogledajmo šta su izveštači sa tog meča javili svojim redakcijama:
M. Simeunović — „Politika ekspres“: Bruno Hrastinski, trener Dinama, zbunjeno je stajao u svom uglu, dok su ga ostali bokseri njegovog kluba oduševljeno grlili. Čovek, jednostavno, nije mogao da veruje da je Miloš zaista proglašen za pobednika, tako da je propustio divnu priliku da sa raduje, jer je ovaj poklonjeni bod veoma značajan Dinamu u borbi za titulu šampiona…
M. Dabić — „Sport“: U poslednjem delu borbe Miloš je zahvaljujući iskustvu uspeo nekako da uspostavi ravnotežu, ali u dvorani, ni oni najneupućeniji nisu očekivali da će njemu u znak pobede biti podignuta ruka. I, gle čuda, sudije su jednoglasno upravo to i učinile, a Miloš je i sam ne verujući saslušao odluku…
R. Ćuk — „Politika“: Sudije su napravile neoprostivu grešku. Petar Miloš, bivši reprezentativac, bio je izgubljen u meču s Radojevićem, dva puta je u prvoj rundi leteo na plod, bio je na ivici tragedije, u drugoj i trećoj rundi nije bio ništa bolji od svog protivnika, ali je ipak proglašen pobednikom. Bura protesta gledalaca bila je opravdana i arbitre, ma koliko bila zvučna imena nekih, treba da peče savest…
Mislite da su Dragin, Damjanović, Radujković i Antun Pocman makar pocrvenili dok su čitali ove reči eminentnih sportskih pera. Sigurno ne. Jer, njima niko ne može da uskrati honorar i kad ovako odlučuju o drugima kao što su to učinili Radojeviću, oduzevši mu zasluženu pobedu i — premiju.
Na žalost, ovo nije jedini slučaj da su Radojeviću arbitri krajnje nenaklonjeni, kao i našem klubu uopšte. Bio je bolji od Nikolića i gorostasa Tomarića, pa ipak je napustio borilište pognute glave. Stoički se nosio s Matejićem, bacao na pod kolose Milenkovića i Bašića i bez ikakvog razloga bio diskvalifikovan pre kraja. Međutim, deo krivice za sudijsku nepravdu snosi i sam Radojević. Uvek kada baci protivnika na pod, dok ovaj drhti na klecavim nogama, nikako ne uspeva da ga dokrajči. Njegovi pokreti postaju nekontrolisani i grogirani rival skoro redovno uspeva da se oporavi.
Pokušali smo uz pomoć psihijatra da odgonetnemo uzroke ove boljke. Jedan neprijatan događaj iz detinjstva izgleda da je ostavio duboke tragove u psihi Radojevića. Krik oca koji je zakoračio u lift i sunovratio se u bezdan, posle čega je Sloba ostao i bez drugog roditelja, kao da i dan da nas razdire njegove uši dok posmatra kako protivnik leti na pod.
„Svi bokseri teške kategorije imaju znatno više kilograma od Radojevića, ali zato se u njegovim pesnicama krije pravi dinamit. Tvrdim da udara jače od svih jugoslovenskih boksera“, kaže trener Partizana Kosta Leković. „Uostalom, Paterson je postao prvak sveta u teškoj kategoriji kada je imao 81 kilogram, i tada je pružao najbolje partije. Ubeđen sam da ćemo uz pomoć našeg psihijatra Stanišića uspeti da napravimo od Radojevića jednog od najsigurnijih takmičara Partizana. Kada je na početku karijere uspeo da savlada jednog Parlova zašto sada ne bi mogao daleko slabije…“
Velike nepravde umalo nisu oterale Radojevića sa ringa. Želeo je da obuče vojničku uniformu ove jeseni. Nagovorili smo ga da ostane. Jer, skoro će decenija od kako je postao član „crno-bele“ familije u kojoj je našao topli dom kao zamenu za rano izgubljeno roditeljsko ognjište. I čak ako ne opravda našu veru u njega, a ne verujemo da će nas razočarati, dobri dečak Sloba mora da ostane naša briga.