Glas navijača posle derbija
„Samoupravljači“ iz Partizana teško se mogu suprotstaviti ekipi koju tako čvrsto i disciplinovano vodi Miljan Miljanić. Igrač Zvezde su „deca“, sa mnogo više obaveza nego prava, „šegrti“ kod ozbiljnog i strogog poslodavca. Partizan je tim žaba i baba koje se teško mogu sabrati. U njemu ima više „pametnih“ nego disciplinovanih, mnogo nakiselih, umornih, malodušnih „zvezda“ a malo boraca.
Zvezda je mlađi, disciplinovaniji i poletniji tim. Zvezda, dakle, ima brojniji i agresivniji publiku, koja ne dozvoljava i teško prašta poraze.
Sve su to značajna preimućstva, koja Partizan nema čime da kompenzira na igralištu, u igri.
U igri se pokazuju nove slabosti Partizana: Partizan nema a Zvezda ima dva odlična krila — izvanrednog tehničara i driblera Džajića i brzog i agresivnog Jankovića. Oni šire front Zvezdinog napada i vode akcije iza leđa Partizanove odbrane. Partizan nema krila. Ni Bjeković ni Živaljević nemaju potrebnu tehniku i brzinu, oni nemaju ni znanja, ni snage za individualne akcije. Njihovi centaršutevi su neprecizni i bezopasni.
Ako se tome doda neosporna činjenica da su i Krivokuća i Đorić mnogo impulsivniji u napadu, da mnogo bolje i preciznije šutiraju nego Partizanovci bekovi — pokazaće se da su mogućnosti Partizanovih akcija osiromašene i sužene.
Partizan nema ni psihičke, ni moralne, ni fizičke snage da Zvezdu pobedi u frontalnoj borbi kroz sredinu. To je teška i jalova igra sa malobrojnim prividnim i lažnim šansama.
Partizan se brzo i psihički i fizički zamori pokušavajući da bukvalno, fizički slomi i probije čvrstu odbranu Zvezde. Posle početnih i kratkotrajnih ofanzivnih akcija, gubi polet i svežinu, postaje malodušan i bespomoćan. Igru preuzima Zvezda, Partizan mora da se brani, gotovo je, nema nade, još jedna šansa je propala.
Dakle, po našem mišljenju, Zvezda je u ovom trenutku superiorniji tim, poletniji, sa jačim moralom. Ona zna kako se Partizan može pobediti. Partizan tu formulu još nema.
Pa ipak, može da se i kako Partizan suprotstaviti — „nadmoćnijem agresoru“? Može li ovakav tim, danas, — pobediti Zvezdu?
Možda i može. Ako odustane od frontalnog sučeljavanja i pređe na partizansko ratovanje. Na pojedinačne diverzantske i bombaške akcije.
Ako bi se Vukotić, Đorđić, Katić i Đorđević (po brzini, tehnici i dobrim reakcijama) svrstali u „diverzante“, sa zadatkom da tajno prodiru na neprijateljsku teritoriju, kroz brze individualne akcije, i ako bi, s druge strane, Antić, Olarević i Živaljević tražili i nalazili uglove da deluju kao „bombaši“.
Takva „diverzantska“ igra, sa mnogo neočekivanih „incidenata“ mogla bi da pokoleba i razbije čvrstu odbranu Zvezde. Ona bi možda mogla da dobije i tu presudnu psihološku bitku, remeteći i razbijajući uigrane Zvezdine formule napada i odbrane. Stabilna i ujednačena Zvezdina igra može se rastrojiti ako se spora „harmonika“ tzv. organizovanih napada (za koju Zvezda ima odgovarajuću odbranu) zameni oštrim individualnim prodorima i diverzijama.
Razume se, diverzante treba školovati i pripremati za takvu vrstu ratovanja. Treba ih dobro fizički i psihički pripremiti da bez straha i sa što više samopouzdanja ulaze u takve avanture.
Naš Partizan nikada nije bio bez babica. Toj brojnoj ekipi kvalifikovanih i nekvalifikovanih babica, pridružujem se danas i ja. Sa malo profesionalnog fudbalskog znanja ali sa mnogo vatrene navijačke želje da češće i ubedljivije pobeđujemo.