Ćaskala sam sa Svemirom Đorđićem: Đorđić je van terena najoriginalniji fudbaler i bitno se razlikuje od svojih kolega
Susret sa Svemirom Đorđićem bio je najneobičniji od svih mojih dosadašnjih susreta sa fudbalerima „Partizana“.
Mislila sam da ću naići na tihog i smirenog Slavonca koga ništa ne može da izbaci iz koloseka.
Prevarila sam se!
„Svema“ nije ni tih, ni smiren, čak je mnogo pričljiviji i razgovorljiviji nego što bi se moglo očekivati.
Na ugovoreni sastanak stigao je (začudo) na vreme praćen jednim od svojih brojnih prijatelja.
„Dobar je momak, pa neka statira uz mene“, objasnio je prisustvo „trećeg“. „Ja sam tu da podignem prosek. Nego, od kud tolike žene u „Partizanovom vesniku“?“
Kad je prošao prvi nalet zbunjenosti htedoh da objasnim kako sam došla do redakcije „Vesnika“ ali on produži:
„Ma de, nemoj da menjaš farbu. Šalio sam se. Hajde pitaj šta god hoćeš ali ne talasaj mnogo, već pitanja postavljaj brzo. Žuri nam se!“
„Šta radite kad ne igrate fudbal“ — bilo je prvo „mudro“ pitanje koje mi je palo na pamet.
„Statiram u mestu“, odgovorio je ne trepnuvši.
Uplaših se da od razgovora neće biti ništa, ali me Svemir brzo uteši:
„Ti, izgleda, ne znaš da ja imam svoj rečnik? Služim se samo njime, pa ako hoćeš nešto da napišeš, pokušaj da uhvatiš „štos“. To je jedino što može da te „izvadi“.“
I reših, za inat da uhvatim „štos“.
P. VESNIK: Vi ste jedan od prvih fudbalera koji su u nas napravili aferu. Zar niste mogli da promenite klub ne dižući toliku buku?
ĐORĐIĆ: Za dobrim se konjem prašina diže — zar ne? Aferu nisam napravio ja. Da su mene pitali taj bi prelazak prošao bez ijednog retka u novinama. Ali, nečija je „celofanska“ logika bila da se uzburka javnost. Trampiše me za Pirmajera, uleteh u crno-beli dres i evo u njemu sam već nekoliko godina.
A za tih nekoliko godina Đorđić je pružio više izvrsnih i dosta loših partija. On je, bez sumnje, najkontraverzniji fudbaler „Partizana“. Ume da zaigra tako dobro da gledaoce dovede u delirij oduševljenja, a da već na sledećoj utakmici bude tako loš da i ne primetite njegovo prisustvo.
„Đorđić je, neosporno, talentovan fudbaler. Čak nadprosečno talentovan“, rekao nam je Atanacković, jedan od njegovih trenera. „Ali isto onako kako zna da oduševi, ume i da dovede navijače do besa i očaja. Neshvatljivo je to koliko može da ide iz krajnosti u krajnost“.
Da je talentovan fudbaler to su mi rekli drugi. Da je drag momak i veoma pametan, to sam otkrila sama. Nikada razgovor nije tako lako tekao i nikada mi vreme nije brže prošlo. Jer, Svemira ne morate terati da govori, on to čini sam. Priča interesantno, duhovito i zabavno. Ima izraziti smisao za humor, ali ume da bude i izuzetno ozbiljan.
ĐORĐIĆ: Zavisi od društva kakav ću stav zauzeti. Ako se nađem u društvu balansera, balansiram i ja. Ali ovo je, čini mi se razgovor za novine, pa hajde da se malo uozbiljim. Steći će ljudi utisak da sam fundamentalno neozbiljan. Eto, baš ne mogu da se ne šalim. Šta ćeš takav mi je stil.
P. VESNIK: Konkurencija za mesto u timu sad je izuzetno velika. Hajdete da malo ogovaramo vaše konkurente. Šta mislite o … (bojažljivo izgovorih jedno ime)?
ĐORĐIĆ: Dotičnog ne konstatujem. On, uopšte ne može da mi konkuriše. Hajde dalje.
P. VESNIK: A… (i opet ime koje nećemo izneti iz razumljivih razloga)?
ĐORĐIĆ: On je već opasniji, ali van terena. Mogao bi da drži katedru iz grebatorstva. Nego slušaj, da batalimo, ovo ogovaranje. Nije red da se zameram drugovima.
I promenismo temu.
Ali promena teme kao da je uticala na Svemira. Uozbiljio se. Čak je i svoj rečnik ostavio na miru. Razgovarali smo običnim rečima i kao stari znanci.
A ja sam se pribojavala susreta sa njim. Zbog priča koje ga prate (da je sujetan, prepotentan, neprijatan) i zbog stava koji, ne retko zauzima. Bila sam ubeđena da je „zvezda“ u najgorem smislu te reči. Ali već posle prvih izmenjenih misli shvatila sam svoju veliku zabludu. On je, zapravo, daleko od svega onoga što pojam „zvezde“ ili još bolje „fudbalerske zvezde“ nosi sobom. Jednostavan, neposredan i racionalan Đorđić je u stvari divan sagovornik.
Još pre zakazanog razgovora slušala sam priče o njemu: Simpatičan je. Nadmen. Neprijatan. Filozofira. Malo govori. Nije lako ući u njegov svet, shvatiti njegov modus vivendi…
Kakve li zablude!
Simpatičan jeste, priznati se mora. Nadmen? Pa, kako za koga. Filozofira? Ko to može da zna. Neprijatan? Ma, ne, zaboga. Njegov svet je samo njegov, a njegov modus vizendi način kojim živi mlad čovek zaljubljen u život i posao kojim se bavi.
P. VESNIK: Zaljubljeni ste u fudbal i život. U šta još?
ĐORĐIĆ: Ima puno stvari koje volim. Prave linije na primer. Prave poteze, čemprese; makove, puteve koji vode u beskonačnost. Volim porodicu, 6rzu vožnju, muziku, lepe devojke. Ni po čemu se ne razlikujem od ostalih vršnjaka.
P. VESNIK: Kad bi vam neko rekao: Evo ti čarobni štapić pa usreći ljude…
ĐORĐIĆ: Izbrisao bih iz života zločin, diskriminaciju i ratove.
Onda smo dugo pričali o stvarima koje ne voli — poltronstvu, birokratiji, neradu, praznim frazama, dvosmislenim, maglovitim, nejasnim stvarima, pritisku, lažima, podlosti…
ĐORĐIĆ: Verujem u razumevanje među ljudima. Mislim da je polazeći sa tih pozicija mogućno rešiti sve probleme. Bitna je stvar umeti poštovati druge, ne nanositi zlo.
Šta li će ovakav romantik među fudbalerima, upitah se u jednom trenutku. Pa u njegovom poslu sve je manje mesta za romantike. Snaga je postala isto toliko važna, koliko i umešnost. A ne verujem da bi Svemir bio u stanju da se u igri koristi nečim drugim osim mozgom i veštinom.
ĐORĐIĆ: Fudbal? To ti je, znaš, malo talenta nešto sreće i mnogo, mnogo rada i odricanja.
Počeo je da se meškolji i svaki čas baca „značajne“ poglede na prijatelja sa kojim je došao. Shvatila sam da žuri i da je razgovor završen.
P. VESNIK: Morate da idete, vidim. Pa… da završimo razgovor. Kad se drugi put budemo sreli, odvojite malo više vremena.
ĐORĐIĆ: Ne ljuti se. Znaš, imam sastanak, pa nije red da me devojka čeka. Ali, nemoj da pitaš ko je ona. Ja sam konspirativan švaler ne iznosim svoje devojke u javnost, i ako je to postalo moda među nama fudbalerima. Moraš priznati da ovakav intervju još nisu vodila. Šta ćeš, takav sam. Vickast. Čak mi je i ime vickasto. zar ne“ — reče odjurivši u noć.
Slažem se: vickast je, zlatoust, šarmantan i — originalan. Verovatno ga zato i obožavaju pripadnice „lepšeg pola“.