Igrači Partizana, u trenucima kada su daleko od igre, ali kad fudbal okupira svaki njihov minut
Fudbalski život danas — to je putujuće pozorište. Previše komedije i drame, mnogo zajedničkih radosti i tragedija, nemerljivo ličnih svetova, pregršt situacija — koje, svaka za sebe znače određenu priču — da bi čovek iz tog mozaika mogao da odabere jednu. Čak i jednu stranu, jedan čin te fudbalske nomadije… U tome ni Partizan nije izuzetak.
— Teško je danas — naći temu, pisati afirmativno kad nam ne ide — bio je to komentar jednog kolege, dok smo se dogovarali o čemu da pišemo. I, ova tema je došla spontano: pokušati da sagledamo naše fudbalere u onom intervalu poluangažovanosti kad se nema vremena za lični život, ali i kada se ne izgara na terenu. U tim pauzama, svakodnevnim zajedničkim preokupacijama, damar ličnosti najlakše dolazi do izražaja. Tu je čovek svoj, onakav kakav jeste, a ne kakav treba ili mora da bude…
Izabrali smo nekoliko situacija, bez pretenzija na zaključke i sudove, pokušavajući — nešto na osnovu opštih sećanja, nešto uz pomoć konkretnih situacija — da dočaramo taj život ljudi, koji imaju veoma malo prava na svoje intime. Evo nekoliko njihovih, uvek prisutnih situacija.
Svlačionica
Svaki trener ima svoj manir. Gojko Zec pred utakmicu ne dopušta ni rezervnim igračima da uđu u svlačionicu. Posle meča neposredno, on ne ulazi meću igrače! Misli da je to najbolje za mir ekipe. Jednom prilikom čuli smo i onaj dijalog:
— Antiću, šta ćete vi tamo?
— Pa, da uđem, unutra…
— Tamo je mesto samo za 11 koji igraju. Sačekajte.
I, time je svaki razgovor bio završen.
Fudbaleri se ponašaju u zavisnosti da li je to detalj pre meča, ili posle, odnosno posle pobede ili poraza. Partizan ne ume da se raduje silinom mladosti. Ali ume da tuguje. Kolega je, na primer, prišao Paunoviću posle poraza sa Crvenom zvezdom, za izjavu:
— A, šta da ti kažem, kada mi srce plače — dočekao ga je skršeno kapiten, sa glavom sakrivenom među šakama.
Za to vreme, Bjeković, Vukotić, Đorđić, Grubješić… sedeli se nemoćno, dok su dresovi i kopačke kad krpe visili niz njihovo obamrlo telo. Tu je svaka reč napor i bol.
U trijumfu, ponovo su najizraženije emocije Paunovića, Bjekovića, Vukotića… Obilato se pije čaj ili kisela voda. „Paun“ ne miruje na svom mestu. Uvek nekoga pecka… Slično je, uvek. Oni su već na to navikli.
Trening
Jedna specifična situacija. Apsolutna privrženost režimu, neko može da odsustvuje ali ne može pa zakasni. Atmosfera zavisi od vrste treninga (vežbaju svi zajedno ili po grupama, golmani najčešće odvojeno, pod kontrolom Atanackovića).
Jednom ne tako davno zabeležili smo neke dijaloge, naravno samo kao periferne detalje, veoma napornih vežbi:
— Mariću, odlično — uzvikuje trener Zec. — Samo tako oštro i čisto startujte na protivnika, kao sada na svoje saigrače! Tako treba…
— Nemojte ga suviše hrabriti, polomiće nam noge — u šali primećuje Bjeković.
— Vi ćutite. Toliko ste snažni da niko ne sme da vas obori.
Trening je pri kraju, ima i onih koji bi hteli da izbegnu po koju vežbu, ali Zecu ništa ne promiče, A onda: za jednu grupu kraj, za drugu nastavak — šutiranje na gol. Tu su Paunović, Bjeković, Vukotić, Grubješić, Radaković, Knežević… Pola časa pune angažovanosti. Onda — odmor kroz neobavezno šutiranje.
— Da li trener sme — izaziva Paunović — da šutiramo penale. Da vidimo ko je bolji…
— Izvolite — odgovara Zec.
Sve prima jednu prijatnu notu, sad se i Bjeković nudi da šutira. Atanacković je tu da pomogne svom kolegi u neravnopravnom duelu. Radaković će da bude golman sa željom naravno, da zadrži što više trenerovih udaraca, jedino Grubješić nosi sa sobom crvenilo mladosti, pa samo skuplja lopte… Prijatno je gledati to poštovanje izraženo kroz takav manir.
A na tom treningu, kao i uvek: Radaković pravi profesionalac, Đorđić lenj, Todorović ili Furtula uporni da se nametnu.
O blatu, kiši, snegu, o veoma slabim uslovima za trening oni i ne misle.
Sastanci
To je ono što fudbaleri ne vole. Gromoglasni su u svojim zahtevima, ali ne forsiraju svoj glas u samoupravljanju. To, najčešće, prepuštaju rukovodstvu.
— Izvolite, recite vi nešto — obraća se potpredsednik Papović na jednom od nedavnih stanaka rukovodstva Vukotiću, Radakoviću i Paunoviću. — Koga vi predlažete u predsedništvo?
— Neka bude Miša moj kum — čuje se poluzvanična opaska Paunovića.
— Paun je kapiten, pa je red da i u Predsedništvu bude naš predstavnik — brani se bek „crno-belih“.
I, tako, nekako su se sporazumeli. Redovno dođu na sastanak uprave, nekada nešto i kažu, ali se prijatnije osećaju kad ćute.
Glasniji su bili jedino kada se nedavno povela reč o premijama.
Putovanja
Putovanja su specifičan ambijent. Zna se ko sa kim spava, čak je navika i to šta će ko da radi. Pokušaćemo da vam dočaramo nedavni put u Skoplje:
— Da li su svi tu — pita Boba Mihajlović, neposredno pred polazak voza, sekretara Ivanovića koji uvek prati ekipu.
— Nema još Radakovića! — primećuje neko od igrača.
Utom, voz kreće!!!?
— Šta ćemo — obraća se direktor treneru Zecu — da li da kažemo Slavku da naknadio pošalje Radaka?
— Polako, videćemo — Zec uopšte nije uzbuđen, čak reaguje nezainteresovano!
Onda se obraća meni:
— Stići će Miša, tu je on negde. Njegov je manir da je uvek poslednji, ali nikad ne izostane…
U tom trenutku, sa drugog kraja vagona, čuje se Drljačin prodoran glas:
— Eno, Radakovića. Stigao je da uđe u drugi vagon…
Kloparanje se ubrzava Mihajlović odlazi s olakšanjem. Zec nastavlja da čita kao da se ništa nije desilo… Svako se uzbuđuje na svoj način. Ubrzo je zamro žagor — spavanje. Sutradan — doručak, odmor, trening. U intervalima: karte, romani, po neka šala. Molba da se popije sok, ili pojede voće, da se prošeta…
Noćenje
Spavanje u mestu gostovanja je, nekako, deo putovanja. Zbog toga ćemo pokušati da „snimimo“ jedno veče u hotelu „Srbija“, gde naši fudbaleri najčešće odlaze na spavanje pred utakmicu na stadionu JNA:
Posle večere, pred kup-utakmicu sa Radničkim iz Pirota, na primer, većina je gledala TV prenos meča Francuska — Bugarska.
— Opasni su ovi „moji“ Francuzi — dobacuje Milutinović.
Pojma nemaju. Već je trebalo da Bugari vode sa nekoliko golova razlike — pariraju mu Bjeković i Đorđić.
U tom trenutku Seš je promašio skoro siguran gol…
— Ovaj kao Đorđić! Promaši i kad ne može! — kroz smeh će Vukotić.
Grubješić, Todorović, Živaljević i Furtula gledaju i ćute. Oni su mlađi.
Od završetka prenosa do spavanja ima još pola časa. Mnogi odmah idu u sobu. Grubješić i Antić žele da još posmatraju program. Paunović ustaje, za njim Vukotić, Knežević, Radaković i Pejović. Zna se: kratka partija „remija“. Po običaju, Pejović ne igra, ali mu izuzetno zadovoljstvo pričinjava da gleda i — piše.
Dok mladi i vredni fizioterapeut Slavko svodi račune sa osobljem hotela, trener Zec ćaska sa novinarima i trenerima — posetiocima. U 22.00 časa pogleda na sat pozove kapitena Paunovića i kaže: Na spavanje.
Svi, bez reči odlaze. Pola sata kasnije — kontrola. Gasi se svetlo. To je hendikep za Zavišića, Živaljevića, Antića i ostale ljubitelje „krimića“. Ali, režim svi poštuju.
To su samo neki isečci. Kamičci mozaika fudbalskog, izvučeni iz te nemerljive (i često ponavljane) trake života prvoligaškog. Kroz reakcije i detalje, kroz taj dah njihov između dve nedelje — pokušali smo da ih, zajedno sa njihovim obavezama i problemima nagovestimo čitaocima…
… Svesni da bi svaki novi pokušaj doneo i drugi pristup i nove detalje, ali sličan utisak o ličnostima. Predstavu mirnoće o tom kolektivu, koja je, čini se, za tu mladost i silini prenaglašena — u svojoj svakidašnjici i impulsima — taj prizvuk mirenja sa događajima nosi i na terenu. Kao veliki hendikep!!?
Akcije i dah fudbalera. neposredno pred utakmicu i na njoj, nismo ni pokušali da „zabeležimo“. To ste nebrojeno puta videli. Verujemo, jedino, da će — posle ovih perifernih sličica — čitaocu biti jasnija i uloga pojedinaca na terenu…