Komentar prvog dela prvenstva Jugoslavije u boksu: Nerealne ambicije na startu sad su svedene u prave okvire: boriti se za opstanak u ligi
Kraj delo kvari. Posle vrlo uspešnog starta u ekipnom šampionatu, kada su mnogi već videli da naši mladi bokseri mogu da jurišaju i na sam vrh, došlo je do debakla u nastavku i neuspeha u završnici. Mogli smo da se plasiramo bolje od osmog mesta da nismo doživeli težak klasičan nokaut u poslednjem meču pred četvoromesečnu pauzu.
U Zrenjaninu smo, na žalost, pobedili sami sebe. Zadovoljstvo što smo tačno predvideli sastav Banata i odsustvo njegovog kapitena Vujina smenila je tuga još pre poslednjeg znaka gonga. Domaćini su vodili s 3:2. Ali, bili smo tada na najboljem putu da preokrenemo situaciju u našu korist. Aleksandar Popović je imao inicijativu. Videvši da su mu ispala dva zuba, ne znajući da su veštačka, trener Kosta Leković pre početka treće runde predao je dobijen meč!
Kola su tada vrtoglavo krenula nizbrdo. Aleksandar Popović je u svlačionici jadikovao na sav glas, plakao, udarao glavom u zid. Nikako nije mogao da se pomiri sa sudbinom da se spotakao na pragu pobede kada ga je već jednom nogom prekoračio. Kiks njihovog druga psihički je dotukao ostale članove našeg kluba. I oni su u preostalim okršajima pružili daleko manje ne to što mogu. I Banat, koga smo u Beogradu savladali sa 8:2, uspeo je da nam se revanšira punom merom — 7:3.
„Pojma nisam imao da su Popoviću ispali veštački zubi“, objašnjava Kosta Leković. „Kada sam mu otvorio usta i video veliku krvavu šupljinu bez razmišljanja sam rekao sudiji da prekine borbu. Pogrešio sam jedino što nisam tražio intervenciju dežurnog lekara i njemu ostavio da odluči da li je Popović sposoban za nastavak…“
Opravdanja za neuspeh, ipak, nema. Uprkos svemu mogli smo da izbegnemo katastrofu. Međutim, naši bokseri su još jednom pokazali da je za njih protivnički ring bauk. Dragan Lakčević mučio se tri runde s početnikom. Njegove ambicije su daleko manje nego kada nam je po izlasku iz JNA pristupio. Ukoliko ne izmeni stav prema radu njegov opstanak u ekipi biće doveden u pitanje. Još više razočarao je Milosav Popović. Podsećao je na šampiona samo po teatralnom izlaženju i silaženju s ringa. U jednom trenutku želeo je čak da se preda, ne primivši prethodno, ali i ne zadavši, ni jedan ozbiljniji udarac. S njegovom malodušnošću moraćemo ozbiljnije da se pozabavimo. I „muvaš“ Živković pripada grupi onih čiji učinak zaslužuje samo kritiku. Ispucao je svu municiju još u prvoj rundi, jer nikako neće da shvati da mu suvišni kilogrami ozbiljno smetaju.
Od desetorice u Zrenjaninu samo su trojica napustila ring ozarena lica. Belić je samouvereno dokazao hrabrom Nikčeviću da su njegove pretnje „kako će ga nokautirati“ obični pucnji „ćorcima“. Može mu se zameriti jedino što se ponaša previše džentlmenski. Sigurni smo da jednog dana, kada njegova zvezda počne da tamni, protivnici neće imati ni iz daleka toliko milosti kao on sada prema njima. Stanojević je ponovo osvojio bodove i primorao nas da mu još jednom postavimo pitanje na koje uporno izbegava da odgovori: gde bi mu tek bio kraj da uredno vežba? Hrabri Maletić je i treći nastup u prvoligaškoj konkurenciji završio pre isteka treće runde i postaje sve pouzdanija pesnica.
U momentu kada smo svi više neraspoloženi nego raspoloženi došla je ranije zakazana turneja po Čehoslovačkoj. Ipak, nadamo se da nas naši bokseri neće razočarati. Na put su krenuli provereni borci za koje verujemo da će smoći snage da sačuvaju tradiciju Partizanovih uspeha na međunarodnoj sceni. Bili bismo još spokojniji da Doknić nije morao da izostane zbog poslovnih obaveza.
Sve, međutim, nije tako crno. Na proleće smo šest puta domaćini (beogradski Radnički, niški Radnički, Budućnost, Pula, Crvena zvezda i „14. oktobar“), a pet puta gosti (Spartak, prištinski Radnički, Slavija, kragujevački Radnički i Dinamo). Mislimo da u najgorem slučaju možemo da izborimo devet bodova, što bi nam garantovalo opstanak. A, ove sezone od podmlađene ekipe više se nije ni moglo očekivati.
Do 28. marta sledeće godine, kada se u 16. prvenstvenoj rundi sastajemo s beogradskim Radničkim, moramo da pripremimo ekipu fizički i psihički mnogo bolje nego ove jeseni. Rad i, pre svega, disciplina su jedini način da povratimo staru slavu. Jer, ne treba zaboraviti da je do nekih neuspeha došlo i što se nisu poštovale disciplinske mere stručnog štaba. Pojedinim bokserima gledalo se kroz prste.
Dragocena rezerva
Ni jedan klub u ovogodišnjem bokserskom šampionatu nije imao skupoceniju rezervu od Partizana. Miodragu Maletiću ukazano je poverenja samo četiri puta i u tri maha ovaj snažni momak opravdao je očekivanja.
Nagovestio je da ima junačko srce neposredno po izlasku iz JNA. Uoči odlaska na turneju po Italiji standardni prvotimac Nešić se povredio.
„Povedite mene. Boksovaću makar i u teškoj kategoriji“, molio je Maletić.
Mislili smo da je to samo želja za putovanjem, ali mu je, ipak, rečeno da se spremi. I u drugom susretu protiv reprezentacije Lombardije ukazala se potreba da Maletić navuče rukavice. Protivnik je bio teži sedam kilograma. Nismo imali kud: naša je obaveza bila da izvedemo kompletnu ekipu. Poletarac nije ustuknuo, muški se nosio s jačim i veštijim Italijanom. Čak se pomalo i ljutio što mu je u drugoj rundi bačen peškir!
Posle turneje opet je usledilo čekanje. Tek kada je obezbeđen trijumf u drugoligaškoj konkurenciji ukazano mu je ponovo poverenje. Još jednom sticajem okolnosti (Smiljanić se razboleo). Opet je oduševio. U Valjevu je porazio iskusnog Andrića i nedelju dana kasnije veštog Lozničanina Markovića.
U prvoligaškoj konkurenciji morao je ponovo na klupu. Vredno je vežbao i čekao svoj trenutak. Bolest Vranića omogućila mu je da nastupi protiv Kragujevčana. Mladi reprezentativac Jovanović bio je veštiji. Ali, što je daleko važnije, upozorio je Maletića da se bez kiseonika za devetominutno ogledanje ne ulazi u ring.
Uprkos porazu nije razočarao. Naprotiv. Primorao nas da mu ukažemo novu priliku. I iskoristio je na senzacionalan način: Savladao je reprezentativca Gavrančića, pobednika nad velikim majstorima — Pajkovićem i Omerovićem. Zatim prinudio na predaju talentovanog Zrenjaninca Šipoša i nokautirao još darovitijeg Svetozarevčanina Milanovića.
Jedan je od retkih boksera čija je karijera počela u našoj omladinskoj školi. Šest meseci [1963]. godine učio je boksersku azbuku kod Koste Lekovića, da bi onda rukavice zamenio vojničkom uniformom. Po izlasku iz JNA ponovo se posvetio pesničenju. Vredno je učio da bi se sa svoje 23 godine našao na najboljem putu da uspe.
Skromnost i poslušnost su njegova najveća vrlina. Radi kao fizički radnik i istovremeno uči Srednjotehničku saobraćajnu školu. Ipak, jedan je od najurednijih na treningu. Ako ponekad i izostane i zasluži kaznu nikada ne preteruje, već uvek nastoji da nadoknadi propušteno.
Za njegove velike planove i želje kao da ima vremena.
„Prvo da postanem standardni prvotimac, a posle ćemo da vidimo“, kaže Maletić.
Stariji posetioci bokserskih predstava tvrde da naša velika nada po stilu neodoljivo podseća na Duciklu Radanova. I nisu retki koji misle da će ga i po rezultatima dostići, ako ne i — nadmašiti.