TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U prethodnim nastavcima ove rubrike pisali smo već kako su fudbaleri Partizana osvojili prvi posleratni šampionat i kup u godinama 1946. i 1947. Oba ova trofeja pripala su našim momcima u vreme kada ih je trenirao pok. Ilješ Špic, pod čijim je rukovodstvom naš „crno-beli“ klub ostvario svoje najveće uspehe. S obzirom na tu činjenicu, a i na veliku vremensku distancu, mnogi naši navijači (čak i starijih generacija) ostali su u pogrešnom uverenju da je on istovremeno bio i prvi trener naših fudbalera. Međutim, to ne odgovara stvarnosti, pošto je Špic imao prethodnika.
U kratkom intervalu, od osnivanja pa do dolaska Ilješa Špica (1946. godine), na kormilu naše prve ekipe, kao njen vođa i učitelj, nalazio se Franja Glazer. Pošto smo u ovoj rubrici usvojili kao pravilo da sa svim pionirima i pionirskim poduhvatima „crno-belog“ kolektiva upoznamo današnje navijače, to ćemo im u najkraćim crtama predstaviti i našeg prvog trenera koga se sećaju samo stariji ljubitelji fudbala.
Franja Glazer je jedno od najvećih imena predratnog jugoslovenskog fudbala. Između dva rata bio je nesumnjivo naš najbolji golman i jedan od retkih čija je fudbalska slava zračila i van granica zemlje, na najudaljenijim stadionima Evrope. Jednom reči: ono što je Vladimir Beara predstavljao u poratnom, to je Franja Glazer bio u doratnom fudbalu!
Čak i njihove fudbalske biografije imaju neku sličnost. I jedan i drugi su se pre afirmacije, što se kaže, potucali od nemila do nedraga, ne mogavši dugo da steknu poverenje velikih fudbalskih sredina. I kao što je Beara obišao mnoge gradove u zemlji pre no što su u njegovom rodnom Splitu shvatili da je izuzetan talenat, tako je i Glazer prešao Jugoslaviju uzduž i popreko pre no što su posmatrači velikog BSK-a uočili da u malom osiječkom klubu kapiju čuva jedan gorostasan talenat. Pozvali su ga u Beograd i on je postao brzo ne samo standardni vratar tada najpopularnijeg kluba u zemlji, već i nezamenjivi golman državne reprezentacije sve do izbijanja Drugog svetskog rata!
Po mišljenju većine fudbalskih stručnjaka idealno građen za igrača u dresu s brojem 1 (čak lepše i od Beare!), vanredno visok i vitak, uz to elastičan i gibak kao mačka, Glazer je bio prosto nesavladiv na liniji gola. U intervencijama izvan providne kućice i u kaznenom prostoru bio je unekoliko preteča docnije najboljem vrataru ovog žanra, tzv. „trećem beku“ Srđanu Mrkušiću. Prvi je u nas počeo da istrčava i interveniše nogama, a u buketima i gužvama isticao se superiornim boksovanjem lopti daleko izvan šesnaesterca (često čak i do centra!), u čemu mu više niko nikada nije bio ravan! Ipak, nije bio nepogrešiv. Ozbiljan hendikep mu je bila trema, ali čim bi je, posle prve upućene lopte, savladao postajao je pravi polip na golu — sticao se utisak da brani sa „osam ruku“!
Među mnogim velikim igrama Franje Glazera, koje fudbalska Evropa pamti, nezaboravna je ona uoči rata s Mađarima, u Pešti, kada je naša reprezentacija prvi put napustila neporažena mađarsku prestonicu (meč se završio remijem — 1:1), zahvaljujući isključivo fenomenalnim bravurama „velikog Franje“!
Kao što dolikuje golmanu ovakvog formata, koji je nekada čuvao kapiju dva najveća tima u zemlji (BSK i Građanskog), Glazer je završio karijeru aktivnog igrača na kapiji trećeg velikog tima — Partizana. Da kuriozum bude veći on je u 1945. i 1946, godini bio istovremeno i vratar i trener našeg prvog tima, odnosno jedini fudbaler u istoriji FK Partizan koji je istovremeno obavljao ove dve funkcije!
Danas, pošto je već pri kraju pete decenije života, Franja Glazer obavlja i dalje uspešno posao fudbalskog učitelja mlađih naraštaja.