Aktuelne teme: Partizanu se bez teškoća daju golovi. — Taktičke greške i neurotično ponašanje igrača glavni razlozi
Problem efikasnosti nije samo nevolja stručnog štaba „crno-belih“, već i evropskog fudbala u celini. Danas je sve manje velikih igrača na sredini terena, onih asova koji osmišljuju igru i stvaraju šanse saigračima iz prve linije.
Malo je i golgetera od intuicije, onih igrača koji spretnošću, reakcijom u čestici sekunde i pravim izborom udarca rešavaju situacije u zoni šuta.
Sigurno je da pored igrača (koji su glavni faktor) udeo u neefikasnosti ima i način igranja ekipe. Za Partizan su karakteristična oba faktora, jer ni na jednom nije na potrebnom nivou.
Međutim, u ovoj godini „crno-beli“ zabrinjavaju i jednom drugom činjenicom: olako primaju golove!
Posle više godina Partizan je odustao od igre sa „čistačem“. Odlaskom Ljube Mihajlovića i dolaskom Gojka Zeca „crno-beli“ su okrenuli list. Paunović i Budišić (ili Pejović) su dva centarhalfa (koji se međusobno obezbeđuju) čuvaju, preuzimaju i blokiraju najisturenije igrače protivničke navale ali ni jedan nije „čistač“ u klasičnom smislu reči.
Sa teoretskog stanovišta to bi moglo da znači unapređenje igre u taktičkom smislu, ali se koncepcija određuje prema mogućnostima igrača, a ne prema knjigama posvećenih fudbalskim teorijama. To je jedna od glavnih grešaka u organizaciji igre odbrane. Linija bekova (koja, uzgred budi rečeno, ne igra po principu dijagonale) se lako izbacuje iz igre i put prema golu je otvoren.
Nekada je sve te greške „vadio“ spretni Ivan Ćurković igrajući i van šesnaesterca. Knežević ima drugi način odbrane gola, pa se pogrešna organizacija igre drastičnije oseća.
Zato Partizanova odbrana danas ne predstavlja neki teško premostivi bedem za protivnika. I kada se ta laka ranjivost poveže sa sterilnošću napadačkog reda, onda je bedni količnik (18:16 — do utakmice sa Vojvodinom) pravi pokazatelj nemoći.