TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Kada biste danas upitali ne samo „crno-bele“ navijače mlađeg uzrasta, već i one koji mnogo pamte: „Ko je bio prvi golgeter Partizana, u prvom godišnjem bilansu naših fudbalera?“ — kladio bih se da bi ogromna većina pogrešila. Gotovo svi bi bez razmišljanja odgovorili: „To je bar prosto. Onaj koji je od prvog dana nosio dres našeg kluba i skinuo ga kao nenadmašni snajper ne samo Partizana, već i jugoslovenske reprezentacije — Bobek!“
Oprezniji bi vam, verovatno, odgovorili: „Po logici fudbalera to bi mogao biti Bobek, a ako nije on onda je to sigurno neki od igrača napadačkog trija iz 1946. godine. Dakle: Rupnik, Palfi ili možda Boba Mihajlović“.
Oni koji ne poklanjaju veru memoriji nego dokumentima, zavirili bi u „knjige starostavne“ i suočili bi vas brzo s pomalo senzacionalnom, da i paradoksalnom činjenicom: golgeter Partizana u prvoj godini osnivanja i rada bio je — Florijan Matekalo-Conjo! Sa 16 pogodaka u protivničke mreže ostavio je daleko za sobom sve tadašnje „crno~bele“ strelce!
Ovo otkrića je senzacionalno zato što je Matekalo — igrač odavno pao u zaborav, a paradoksalno zbog toga što on nije bio fudbaler trija, već „spoljni igrač“ — formacijski krilni napadač. A kada je takav igrač golgeter onda to, samo po sebi, govori nešto o njegovim nesvakidašnjim kvalitetima.
Matekalo nije bio samo sjajan šuter, nego i u mnogo čemu drugom izuzetna fudbalska ličnost: počev od biografskog puta, meteorskog uspona i slave, prerane afirmacije i reputacije prvog ortodoksnog WM-krila u našem fudbalu!
Sa 14 godina otisnuo se iz rodnog Jajca u Sarajevo. Trbuhom za kruhom — ali ne fudbalskim. Sanjao je o maturskoj svedodžbi, zaradio je pre nje — fudbalsku. U 15-oj je postao najveća nada sarajevskog fudbala. U 16-oj je obukao prvoligaški dres „Slavije“, a u 17 je izišao na glas kao najtalentovanije provincijsko krilo u zemlji! Već u 18-oj našao se na meti dva najveća predratna tima: BSK-a i Građanskog. Trku je dobio zagrebački klub. U njegovom „modrom“ dresu — zajedno s tadašnjim vedetama našeg fudbala Velflom, Lešnikom, Antolkovićem i Cimermančićem — krenuo je nezadrživo u susret tituli državnog prvaka!
Izvanredno snažan i brz, veoma racionalac i jednostavan u igri, sprintovao je kao munja za dijagonalnim loptama koje su mu dobacivali najčešće sa kontra strane njegov desni bek Brozović i half Džanić, da bi — obično iz punog trka — po najkraćem postupku završio akciju silovitim udarcem u mrežu!
U tadašnjem jugoslovenskom fudbalu, koji je krčio prve, stidljive korake u sfere WM-fudbala, Matekalove osobine izrazitog „ostrvskog krila“ nisu ostale dugo van vidokruga selektora. Sa 18 godina pozvali su ga pod državni steg — istina u B garnituru. No, to je bilo više nego veliko priznanje kad se ne ispusti iz vida da je ispred njega (u A timu) bio samo Milorad Nikolić-Popac, tada nesumnjivo najbolje levo krilo Evrope (a po mišljenju nekih stručnjaka i do danas nedostignut igrač na ovoj poziciji u jugoslovenskom fudbalu!).
Hapšen i maltretiran u toku rata, Matekalo je neredovno igrao, ali s prvim danima po oslobođenju pojavio se kao standardna „jedanaestica“ u dresu Partizana. Počeo je sjajno, kao u najboljim danima, i u tandemu s Bobekom predstavljao je strah i trepet za sve odbrane u zemlji. Na žalost, kao igrač ostao je samo „dokument“ — ne i legenda! Podmukla srčana bolest udaljila ga je pre zenita sa zelenog polja (nije imao ni 27 godina)!
Legenda će postati tek docnijeg, kao učitelj naših najmlađih fudbalera i tvorac nezaboravnih „beba“. Ali o tom potom, u svoje vreme, kad nas hronologija dovede pred vrata „porodilišta beba“!