Crna serija se nastavlja: Nešto se radikalno mora učiniti da bi se zaustavio vertikalni pad ugleda. — Da li su precenjene mogućnosti Gojka Zeca? — Možemo gradirati krivicu bivše uprave, trenera i igrača, ali su oni zajednički doprineli ovom fijasku Partizana
Pamtim to julsko veče kada je doneta odluka da Gojko Zec dođe u Partizan. Bilo je dramatično. Igrači na početku sastavka nisu bili za mladog stručnjaka. Želeli su Bobeka. U daljem razgovoru klupskog rukovodstva i igrača nađen je zajednički jezik: odlučeno je da Zec sa Karaburme pređe na Topčidersko brdo.
Te iste večeri, negde oko ponoći, sedeo sam sa Zecom na terasi hotela Slavija. Razgovarali smo o svemu, najviše o toj smelosti da sa tako skromnim iskustvom prihvati veliki klub i ostavi sredinu u kojoj je veoma lako raditi. Kako je upravo taj redosled imala i moja putanja kada sam ostavio novinarstvo i prihvatio se tog nezahvalnog trenerskog posla, predočio sam mu sve teškoće i rizik kome se izlaže.
Međutim, sva moja upozorenja su se odbijala od njega. Osetio sam da ih ne prima, da je pun vere u sebe i svoje moći. Bilo mi je jasno da je podlegao trenutnoj slavi i da sa tih visina nije u mogućnosti da sagleda kamenolome stvarnosti koji su bili uviše nisko, tamo dole.
Prvi krivac: uprava!
Može se razumeti i opravdati što je Zec želeo da dođe u Partizan. Međutim, u ovom trenutku je za nas mnogo značajnije to: ko je odlučio da dovede Zeca. Kakvim su kriterijumima merili ti ljudi, s kojih stručnih pozicija i na temelju kakvih rezultata mladog trenera. Jer: ne zaboravimo da je Gojko Zec u svakom klubu (Voždovački, Borac, Budućnost i OFK) radio samo po godinu dana pa prema tome nije se mogla doneti kompletna ocena njegove vrednosti.
Međutim, u tom trenutku su Mićo Lovrić i Dragan Papović smatrali da je pitanje dovođenja Zeca, maltene, pitanje života i smrti Partizana! I dodajmo da su oni za fudbal potpuni nestručnjaci da bi apsurdnost bila kompletna. Recimo i to da je tako svojevremeno dato (od strane Vlade Dujića, tadašnjeg predsednika) šest ispisnica najboljim igračima Partizana neposredno posle briselskog finala. I nikog zbog toga nije zabolela glava, mada se Partizan još ni do današnjeg dana nije oporavio od tog „masakra“.
I sad je umesno pitanje: kako pojedinci (nota bene još i nestručnjaci!) mogu da odlučuju o treneru i pored toga što je samoupravnost u Partizanu odavno prisutna? Jer, recimo to otvoreno, Zec je doveden voljom i namerom dve tada najglavnije ličnosti u rukovodstvu „crno-belih“ — Lovrića i Papovića! To je bila njihova ideja, a metodologija kojom je to postignuto u ovom trenutku nije bitna.
Sad se posle godinu i po dana rada Gojka Zeca u Partizanu vidi da nije trebalo tako bezgranično verovati u Zeca. Istina, ima nečeg lepog i romantičnog u tom davanju krajnjeg poverenja jednom mladom stručnjaku ali je cena odviše visoka.
U stvari, precenjene su mogućnosti i domet Zeca. Trebalo je da ima pored sebe nekog iskusnog stručnjaka u svojstvu „tehnika“ ili savetnika. Sigurno je da do svega ovoga ne bi došlo. Ovako usamljen Zec nije imao hrabrosti da energičnije rešava probleme; odlagao ih je, pravio kompromise i, na kraju, to mu se sve osvetilo.
Drugi krivac: igrači!
Ova generacija fudbalera „crno-belih“ svojom darovitošću osetno zaostaje za svim prethodnim koje je ovaj klub imao tokom više od dve decenije postojanja i rada. To je činjenica. U ovom trenutku Partizan nema ekipu šampionskog dometa. Međutim, činjenica je da i pored ograničene mogućnosti ovi mladići daju znatno manje od onog što objektivno vrede.
Jedno je sigurno: ti mladići nisu savesni profesionalci ni oduševljeni amateri! Oni su neumereni u svojim zahtevima, ali vrlo škrti u davanju. Hteli bi isti materijalni tretman kao i igrači onih klubova koji osvajaju trofeje. Fudbal im nije prva i glavna briga, već samo sredstvo: (neoprostivo za ekipu ovakvog ugleda).
I još nešto: homogenost, drugarstvo, jedinstvo redova nije onakvo kako bismo to mogli očekivati od mladih ljudi koje vezuju zajednička ljubav prema klubu i materijalni interesi. Ne! I u ovoj generaciji se oseća podvojenost. Jedni su tu da naređuju (Radaković, Paunović, Bora Đorđević), da budu u svemu privilegovani, a pre svega zato što su kvalitetom superiorniji i što su „deca“ Partizana, a drugi su oni koji slušaju. U takvoj konstelaciji snaga u jednoj ekipi nemogućno je očekivati i visok moral.
Zar je onda čudno što se oni brzo predaju, što igraju bez srca, što se nedovoljno bore i što su koncentrisani samo na ono što se zove — novac.
Treći krivac — Zec!
Gojko Zec nije ispunio očekivanja! Radio je predano i sa puno ambicija ali se nije snašao u nekim domenima svoje aktivnosti. Pre svega, nije od Partizana načinio — tim, po igri i duhu — već je dozvolio da se on oblikuje mimo njega i bez njegovog uticaja.
Podlegao je vlastitoj taštini. Preosetljiv je na sve ono što se napiše o njemu i više vodi računa o utisku koji će ostaviti na novinare nego li da ide put bitnih stvari u radu sa ekipom.
U formiranju tima i traženju stila igre nije urađeno ništa. Partizan danas igra bez ikakvog sistema! Sve je prepušteno improvizaciji u onom najlošijem smislu te reči. Naglašena defanziva je uočljiva, nema plana igre, nema čak ni osnovnih kombinacija u napadu, pa čak ni šablona koji bi značio bazu za kasnije usavršavanje igre. To je nedopustivo za lagodan život. Oni mu podnose malu žrtvu, a traže veliku kompenzaciju kroz novac i slavu.
Autoritativno se postavio u startu ali je kasnije iz dana u dan gubio svoj ugled kod igrača, pre svega što je činio ustupke „zvezdama“, tolerisao njihove istupe i greške a kažnjavao one „male“, nesrećnike koji nisu smeli da dignu svoj glas.
U ovom trenutku najlakše je svaliti krivicu na trenera. Međutim, i kada bi Zec bio smenjen problemi bi ostali. Možda je najbolje angažovati još jednog stručnjaka, čoveka koji bi Zeca oslobodio odgovornosti u pogledu sastava tima i rezultata i pustio ga da radi samo na terenu. To bi ga učinilo manje nervoznim a više koncentrisanim na svakodnevni rad.
To je put kojim bismo sačuvali i ugled kluba i dostojanstvo jednog mladog pedagoga. To bi bile i polazne tačke ka reafirmaciji u domaćem šampionatu i na međunarodnom planu.