Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Zašto je Partizan tako nisko pao?

od

u

Anketa „Partizanovog vesnika“ na temu: Svoja mišljenja su izneli javni radnici, glumci, književnici, umetnici — Svi oni koji su navijački opredeljeni za „crno-bele“

Tokom 1971. godine Partizan u svom vertikalnom padu vrednosti i forme, koja u finišu prvenstva dostiže najnižu tačku i postaje „tema dana“. Celokupna jugoslovenska fudbalska javnost, s pažnjom prati zbivanja u Partizanu, jer je u pitanju klub velikog ugleda i moći.

Redakcija našeg lista sprovela je anketu među simpatizerima Partizana i prijateljima fudbala. Svima smo postavili isto pitanje: Kako ocenjujete današnji Partizan?

U analima Partizana 1971. godina biće zapisana kao godina najvećeg neuspeha i najnižeg pada u interpretaciji fudbala i svega onoga što jednu fudbalsku ekipu čini timom.

Protesti navijača stižu sa svih strana. Čak i oni kojima Partizan nije na srcu zabrinuto vrte glavom, jer nizak nivo kvaliteta „crno-belih“ ima određene (i to negativne!) posledice na šampionat, pa i samu jugoslovensku reprezentaciju.

Taj vertikalni pad Partizana nikako da se zaustavi. U godini koju ispraćamo tim Gojka Zeca je postigao neslavan rekord: u prolećnom (13) i jesenjem delu (16) osvojio je ukupno 29 bodova. Bio je poslednji u Letnjoj ligi šampiona, a u Kupu Jugoslavije eliminisan je od drugoligaške ekipe na svom terenu.

Strpljenje je došlo kraju. Nada prestaje da bude uporna i svi se pitaju: Šta dalje?

Naša redakcija se obratila uglednim građanima Beograda, onim ljubiteljima fudbala koji vole Partizan i koji nisu indiferentni prema onome što „crno-beli“ doživljavaju.

Vasa Pantelić, prvak Narodnog pozorišta u Beogradu:

Kad treba da govorim o današnjem timu Partizana ne znam odakle da počnem. Oni igraju fudbal onako kako smo mi igrali na poljani posle nastave u školi: bez plana i odgovornosti!

Ja svakog dana otvaram novine u nadi da ću pročitati da se u našem Partizanu nešto radikalno menja. Ovako više ne ide. Možda Zec i poznaje fudbal ali ono što je uradio u Partizanu predstavlja ga vrlo loše. Pre svega, očigledno je da on nije vođa i da je bez autoriteta, jer da je drugačije sigurno bi i ti mladići igrali sa više discipline i u igri bi bilo reda. Ovako…

Partizan ima vernu publiku. Mi, navijači, imamo strpljenja i mirimo se da trenutno nemamo šampionski tim, ali ono što danas gledamo nedostojno je imena ovog kluba. Jednostavno, to je sramota i hirurškom odsečnošću treba rešiti ovu mučnu situaciju.

Ante Mladinić, trener omladinske reprezentacije Jugoslavije:

Partizan je izgubio svoju školu, ono što ga je dve decenije izdvajalo od svih drugih naših prvoligaša. Nekada su „crno-beli“ na pokretnoj traci „proizvodili“ talentovane fudbalere a danas je to „roba“ drugorazrednog kvaliteta. Zna se ko može da vodi školu. Matekala treba vratiti pod hitno i nastaviti sa radom onako kao u prošlosti.

Pored toga mišljenja sam da je ova selekcija Partizana najheterogenija momčad prve lige. Sve je to improvizacija u najlošijem smislu te reči. Jasno je da su „crno-beli“ bez koncepcije. Sa ovim kvalitetom igrača, ako još nema plana, onda je to tim za donji deo tabele. Mislim da sam time sve rekao.

Rade Stanojević, urednik sportske rubrike „Politike“:

Nevolja svakog trenera koji dođe u Partizan je u tome, što je došao u klub, koji je „navikao“ na trofeje i kad ih nema — nastaju javne rasprave, traže se krivci, uzroci. itd. Pritom se zaboravlja kakav trenutno tim ima klub, da li je to takozvani šampionski tim ili ekipa solidnih ali ipak prosečnih kvaliteta koja ne može (ili još ne može) da izdrži konkurenciju jačih klubova. Partizan bi učinio najveću grešku, ako bi krivicu svalio na trenera, što inače mnogi rado čine kada klub nema uspeha. Partizan, u stvari, oseća posledice dva krupna događaja u svojoj istoriji: prvo, rasprodaje igrača posle uspeha u Kupu šampiona; i drugo napuštanja nekad izrazito naglašene brige o sopstvenoj omladinskoj školi i jakom podmlatku. Trenutni neuspesi su od sekundarnog značaja, u odnosu na ova dva bitna razloga. Ne treba ići preko granice pa se uveriti da se eventualnim smenama stručnog štaba ne rešava problem, ako je dublji i trajniji. Drugim rečima, nikakve odluke „preko noći“ nemaju izgleda na pozitivan, trajnije pozitivan efekat.

Dušan Kostić, književnik:

Istinski bam razočaran onim što Partizanovi fudbaleri poslednjih godina prikazuju na terenu. Neshvatljiva mi je njihova indolentnost i neborbenost. Ti momci se ponašaju kao da su u svom poslu postigli sve što se može postići. A nisu postigli gotovo ništa! Ne znam koji je uzrok njihovoj neambicioznosti, malodušnosti i svemu tome. Možda Partizan i nema dovoljno dobrih igrača. Ili je nešto drugo u pitanju. Ne znam… Ali znam da oni danas tako igraju da to više nije za gledanje, a naročito ne za prijatelje Partizana, za one koji su imali sreće da gledaju mnoge majstore u crno-belim dresovima. Kako danas stvari stoje neizvesno je da li će nam se ponovo ukazati takva prilika: da uživamo u virtuoznoj igri crno belih momaka kao nekad.

Voja Memedović, službenik NIP „Politika“:

Partizanove utakmice gledam od njegovog osnivanja. I po kiši i po suncu. Svaki njegov uspeh proslavljam kao svoj a svaki poraz odbolujem. Poslednjih godina, na žalost, nisam imao prilike da slavim. To nije nikakvo čudo: igrom koju danas prikazuje Partizan ne može se postići bilo kakav pristojan rezultat. Od svog osnivanja, Partizan nikada nije igrao tako loše! Zašto? On možda i nema dovoljno dobrih igrača, ali ih ni drugi nemaju, a postižu kudikamo bolje rezultate. Zato ja ne verujem da su razlozi neuspeha samo u igračima…

Josip Ivašku, slovoslagač:

Iako sam Partizanovac, potpisao bih svako slovo članka Ljubiše Vukadinović — „Šta se zbiva u Partizanu?!“ (Politika od 3. decembra ove godine). Mislim da su razlozi Partizanove agonije upravo oni koje je naveo Lj. Vukadinović. A kad se radi tako kako se poslednjih godina radilo u Partizanu, jasno je da ni igra ne može biti drukčija, a ni rezultati, razume se.

Ljubomir Ristić, sportski novinar:

Teško je definisati, precizno, stil i koncepciju igre beogradskih „crno-belih“. Partizan je, čini mi se, izgubio tradicionalno samopouzdanje: to je ekipa od koje više ne strahuju ni takozvani autsajderi. Znači: izgubljena je pozicija bar privremeno koja za velike podvige mnogo znači. Nije u pitanju samo način igre već i prilaženje igri i njeno kreiranje u toku svih 90 minuta. Do pobede ili — poraza. Jer, bitno je, u prvom redu, igrati! A Partizan, često, ne igra…

Dušan Rmandić, tehnički urednik „Ilustrovane politike“:

Partizan danas igra (ako uopšte igra) bez krvi i sistema. Rezultat je porazan: tu nema ni igre ni rezultata! Zar je potrebno još nešto reći?