Категорија: Fudbal

  • Još četiri godine u starom jatu

    Naš fudbalski klub u prelaznom roku: Nikola Budišić i Dane Petrović popisaće ovih dana nov četverogodišnji ugovor i ostati u klubu u kojem su stasali od pionira do prvotimaca i u kojem vide svoju novu šansu za potpunu afirmaciju na zelenom polju.

    Došao je kraj prvenstva, a s njim i vreme prelaznog roka, u kojem fudbaleri menjaju klupske boje, priželjkuju nove šanse i uspehe. Od naših fudbalera jedino halfu Budišiću i polutki Petroviću ističu ugovori. U vezi s tim, Dragan Papović nam je rekao:

    „Klub je spreman da s njima sklopi nov četverogodišnji ugovor. Na Petrovića i Budišića, dakle, računamo i u naredne četiri godine. Oni su potrebni klubu i nema nikakvih smetnji za potpis ugovora. To će, naravno, uz obeštećenje, učiniti ovih dana.

    Razgovarali smo i sa dvojicom fudbalera. Budišić nam je rekao:

    „Stasao sam u Partizanu od pionira do prvotimca. Cenim poverenje koje mi je dato, kao i fudbalski kolektiv u kojem su mnogi igrači iz te moje generacije — Paunović, Đorđević, Radaković, Petrović, Vukotić i ostali.“

    Budišić je za prvi tim odigrao ravno 10 utakmica, bio je 10 puta omladinski državni reprezentativac, a u minuloj sezoni je stekao punu afirmaciju u half liniji.

    „Ova godina je godina moje afirmacije. Moram to da cenim i nadam se da ću u narednom prvenstvu dati još više od sebi i da će Partizan postati jači i kvalitetniji.“

    Budišić ima dvadeset i tri godine i pred njim je lepa budućnost.

    Dane Petrović je u ovom prvenstvu odigrao sve utakmice, ukupno 200 prvenstvenih mečeva u dresu Partizana.

    „Ukratko, ostajem u Partizanu još četiri naredne godine. Za potpis ugovora i ja i Budišić primamo po 50.000 dinara, koliko je i predviđeno pravilnikom. Svakako je mnogo važnije od toga uverenje da je ovo kolektiv u kojem smo gotovo svi od ‘beba’ postali iskusni prvotimci, među nama vlada veliko drugarstvo i teško bih mogao i zamisliti neku drugu sredinu osim ove.“

    Pitali smo Petrovića i to šta misli o daljoj ličnoj afirmaciji i uspehu kluba u narednoj fudbalskoj sezoni.

    „Da nismo imali toliko pehova, da smo uspeli prebroditi te ogromne teškoće, bili bismo šampioni. Za sebe lično vidim mogućnost da u naredne četiri godine uz veliko zalaganje steknem punu afirmaciju. No, to neće biti lako, ali sam svestan da sve i najviše zavisi od mene samog.“

  • Damjanović u Francuskoj?

    Postoje sasvim realni izgledi da Vladica Kovačević i Milan Damjanović ponovo budu članovi istoga kluba. Istina, ovoga puta ne u crno-belom dresu, već u ekipi Anžea, člana prve francuske profesionalne ekipe.

    Damjanović je već otputovao na pregovore i ukoliko se sporazume sa zainteresovanim klubom Partizan će mu izdati ispisnicu bez ikakvog obeštećenja, jer je popularni „Gica“ proveo 18 godina na stadionu JNA i odigrao nekoliko stotina utakmica za sve ekipe: od pionirske do seniorske.

  • Božidar Šujica, pesnik: Verujem u Zeca

    KLUB POZNATIH PARTIZANOVACA

    Božidar Šujica, jedan od najpoznatijih i najgrlatijih Partizanovih navijača, spada u red naših najpoznatijih savremenih pesnika. Ovaj tridesettrogodišnji profesor srpskohrvatskog jezika, objavio je do sada samo dve knjige pesama („Prestupne noći“ 1961. i „Vreme i temelji“ 1966. godine), Ali, to je bilo dovoljno da dobije nagradu za knjigu godine i da bude svrstan od najstrožijih estetičara u malobrojnu porodicu eminentnih pesnika.

    ŠUJICA: Da se razumemo, ja nisam navijač, ja sam prijatelj Partizana, drug njegovih igrača, njihov brat, njihova krv…

    P. VESNIK: Kako je počelo to prijateljstvo i bratstvo?

    ŠUJICA: Ja sam još u Kragujevcu, dok sam bio u gimnaziji imao najzvučniji naziv u školi — Bobek, mada su mi govorili da frapantno ličim na Zebeca.

    P. VESNIK: A kako ste postali — drug brat i krv Partizanovih igrača?

    ŠUJICA: Kafanski!

    P. VESNIK: Ali, koliko znam Partizanovi igrači ne idu u kafanu?

    ŠUJICA: Ali igraju boemski fudbal.

    P. VESNIK: Koji su vam Partizanovi igrači posebno prirasli za srce?

    ŠUJICA: Zlatko Čajkovski mi je još kao gimnazijalcu rekao da je Bobek najbolji igrač na svetu. On je to možda bio, ali u Jugoslaviji, Zebec je to mogao da bude. Šoškić je bio — najčedniji. Vladica i Čebinac bili su — noge tima. Galić beskrajno simpatičan. Miladinović neslućeno darovit, veliki moj drug, Jusufi — najveći kavaljer. Vasović, najviše postigao od svih, ali ne u Ajaksu već u Partizanu. Od sadašnje generacije, znam kao divne momke i igrače — Paunovića, Đorđevića, Damjanovića, Ćurkovića, Rašovića…

    P. VESNIK: Zašto Partizan i pored takvih igrača koje je imao i koje ima, ipak nije postigao izuzetne rezultate na domaćoj fudbalskoj sceni?

    ŠUJICA: Bio sam na proslavi Dvadesetpetogodišnjice Partizana. Tamo me frapirala narcisoidnost nekih ljudi iz uprave, koji se, očigledno više brinu o sebi nego o Partizanu. Ti ljudi možda imaju ljubavi, ali sigurno nemaju fudbalskog znanja i njihova se ljubav pretvara u samoljublje, a možda i u koristoljublje.

    P. VESNIK: Valjda je ta uprava ipak učinila nešto za dobro Partizana?

    ŠUJICA: Jeste, nešto zaista veliko: angažovanje Gojka Zeca. Taj čovek nije maher, mućkaroški genije, prekupac i nakupac bodova, demagog, on ne ugađa čaršiji, ne kupuje novinare, ali je zato vredan sistematičan, krcat znanjem, nekompromitovan, a kao čovek čist, pošten i dostojanstven. On je, besumnje, čovek kome treba dati dugu prugu, a on će znati da svoju kompoziciju dovede do Kupa sveta. Ja kao prorok vidim već ozbiljnog i mirnog Gojka koji će i to primiti normalno kao i ovaj neuspeh Partizana, koji je najmanje njegov.

  • Za titulu prvaka nije dovoljna samo želja

    Da li su naši fudbaleri propustili veliku šansu da osvoje prvo mesto?

    Za mnoge je plasman „crno-belih“ fudbalera u ovom prvenstvu — neuspeh. Za mnoge više se i nije moglo. Prvi rezultate gledaju kroz prizmu one čaršijske krilatice izrečene na startu: „sad ili nikad“, drugi se okreću brojnim malerima, koji su iskovali ovaj plasman. I jedni i drugi imaju svoje argumente…

    Pa, da li je ovo adekvatan plasman? Da li su naši fudbaleri zaista prokockali šansu? Odgovor: Hajduk i Željezničar su trenutno bolji timovi, Partizan ih je mogao preteći samo izuzetnim podvigom, uz previše sreće. Jesenji plasman je samo vrtoglavi let u visinu, u ovom trenutku zavaravajući argument onih koji misle da je Partizan postigao neuspeh.

    Partizan je, možda, i mogao da trijumfuje, ali da su „sve vodenice mlele“ u njegovu korist. Ovaj tim, nažalost, nije dovoljno jak da bi mogao da niveliše toliko hendikepa i nepravdi, čega nije bio pošteđen ovog proleća. Želje su bile prevelike, mogućnosti skromne, a oni „sporedni momenti“ banalno opori.

    Bilans

    Kako objasniti pad u finišu? Da li nesrećnim (i psihološkim) okolnostima, ili iscrpljenošću već pretovarenog tima?

    U ovom trenutku nije bitno da li će naši fudbaleri biti treći četvrti ili peti (mada svako mesto ima svoju „beneficiju“) — to je realni domet, odraz stvarnih mogućnosti. Ne ovog tima, već okolnosti u kojima je taj plasman izboren. Partizan, jednostavno, nije mogao da izdrži trku, nije imao snage za više, niti je bio kadrovski spreman (čak ni u psihološkom smislu) da istraje.

    Titula jesenjeg prvaka samo je nagoveštaj koliko je ta mala četa mogla, da je ostala neokrnjena. Odnosno dokaz da nije dovoljno samo 11 fudbalera da bi se osvojio neki veliki trofej!

    Oazu radosti predstavlja međunarodni bilans nekoliko izuzetnih podviga ove generacije. Dokaz više da ona može, da ona jeste vrednost ali da je suviše malobrojna da bi izdržala jedan maratonski ispit kao što je šampionat.

    Za Partizan je uspeh samo ako je prvi. To je aksiom velikog kluba. Kroz tu prizmu ovo je neuspešan finiš. Međutim, ako se sagleda pravo stanje stvari tada je bilans vrlo solidan. Jer, Partizan se može „pohvaliti“ podacima koji bi i Hajduka (novog prvaka) srušili: banalno oštećen sudijskim odlukama hendikepiran mnogim povredama i neočekivanim kadrovskim promenama. Konačno, u finišu, kada su sve nade za prvim mestom potopljene nestalo je i ambicija, tako da taj finiš i nije pravi odraz vrednosti.

    Nedaće

    Partizan nije uspeo. Možda bi pokleknuo i sa Ćurkovićem i Katićem. Ali, voditi borbu za titulu, a istovremeno ostajati bez ključnih igrača, napor je kome bi teško odoleo i jedan Real ili Honved iz najslavnijih dana.

    Jesen je završena na prvoj poziciji. A onda su otišla dva temelja tima, igre, taktike — Ćurković i Katić. Tim je ostao sa 14 igrača! Trener Zec je pokušao da „spasi što se spasti može“ doveo je neke nove snage ali je to bio samo pokušaj davljenika.

    Teže je povređen i drugi golman Drljača. U „mini“ prelaznom roku niko nije našao razumevanja za „crno-bele“. Počeo je polako i drastično da se otplaćuje „kredit“ višegodišnjoj slaboj politici sa igračkim kadrom. Marković, Mitrović, Živaljević, Marić… to su samo pokušaji, nedorečene vrednosti i povremene zablude. Đorđević i Damjanović bili su često povređeni — u toj situaciji stručni štab je morao da stvara nov plan igre, kompoziciju, sistem… A nesreća je bila u tome što je ovaj tim imao dobre glumce u epizodnim ulogama, i u temeljima možda, ali ne i u onim rolama koje predstavljaju kreativni čin igre!

    U trenucima kada je bila neophodna kompletna mobilnost plaćani su cehovi malerima. Tim, koji se borio za prvo mesto, koji je perjanica našeg fudbala — često nije imao gde da trenira! Naši fudbaleri su samo gosti na stadionu JNA! Na glavnom terenu se po kiši ne sme vežbati, pomoćni je najčešće zauzet. Koliko puta su Zec i Atanacković morali da menjaju plan treninga, zbog nedostatka terena!?

    Uz sve to i — sudije! Drastično i banalno je oštećen ovaj tim protiv Čelika OFK Beograda Radničkog (K)… A njegova snaga, u ovom trenutku, nije takva da može da eliminiše i ove hendikepe. Partizan je jedini naš tim čiji je fudbaler isključen zbog šutiranja lopte u aut! (Bjeković). Plaća li ova generacija „crno-belih“ neke (i nečije) ranije dugove?

    Najzad: teško je naći prvoligaša koji nije iskoristio toliko šansi, a koji je primio golove iz bezopasnih situacija kao Partizan. Preveliki napori dekoncentrisali su napadače (Bjeković, Vukotić i Antić), koji su izneli breme na svojim plećima, slab golman uneo je nemir u odbranu.

    Istine

    Partizan je, međutim, jak zbog toga što se smelo okreće sopstvenim slabostima. A njih je bilo…

    Izbor igrača, nedopustivo je skučen za jedan takav kolektiv. To je osnovni uzrok neuspeha. U mladom timu nije bilo igrača na koga bi se Zec mogao osloniti, da li on nije imao poverenja u te mladiće, ili oni zaista ne obećavaju — to je tema za razmišljanje rukovodstva. Ali u grču borbe za prvo mesto njima se nije ni mogla pružiti prilika…

    Partizan, među igračima, a posle odlaska Ćurkovića, nema ličnost koja bi mogla da preuzme ulogu vođe tima na terenu. Otuda se olako gubi sigurnost, otuda stihija i nervoza. Previše emotivan tim, koji ne ume (kao Crvena zvezda na primer) da stiže rezultat.

    U pojedinim fazama prvenstva tim je (često) delovao neborbeno, komotno i neodgovorno. Jesenja hegemonija, kao da je jenjavala, kao da su međunarodni uspesi (Bogota, Španija) uljuljkali tim, stvorili uverenje lažne veličine. A to je najrečitiji dokaz da ovaj tim psihički nije zreo, da ima previše igrača koji život fudbalski ne prihvataju kao obavezu stalnog dokazivanja.

    I možda, odlučujući odraz slabosti unutar tima — nemoć protiv „malih“! Partizan godinama već može da deklasira svakog velikog protivnika api ne ume da igra (i pobedi) protiv timova sa začelja tabele. I to je problem za psihologa…

    …Kao i neshvatljivi promašaji na stadionu JNA! Jer, pored svih hendikepa „crno beli“ su prvenstvo izgubili na svom terenu! Sa gostovanja su doneli dosta bodova ali su pred svojim gledaocima razočarali protiv Željezničara, Bora, Čelika, Radničkog (K), OFK Beograda, Crvene zvezde… A to su promašaji koji moraju skupo da se plate.

    Perspektiva

    Upravo ti neuspesi potvrđuju da je Partizan još uvek psihološki nezrela ekipa, da na tom planu treba mnogo da se radi.

    Trenerski štab je izvukao pouke. Raduje što relativni neuspeh, kao često ranije, ovog puta nije ostavio posledice na odnose u timu. To je atmosfera poverenja u nade, baza iz koje mogu da izrastu rezultati. Tim je stekao određeno iskustvo, navikao da radi i da se maksimalno profesionalno odnosi prema klubu koji — za uzvrat — ispunjava obaveze.

    Već su preduzete mere da se otkloni problem broj jedan — mali izbor prvotimaca. Produžiće se ugovori sa Radakovićem, Petrovićem i Budišićem, već je dovedeno nekoliko igrača iz drugih klubova krajem godine vraćaju se Ćurković i Katić. Ovaj tim je stekao određena iskustvo, igra godinama zajedno, a veoma je mlad. Prosečna starost je 22,5 godine, čime se ne može pohvaliti ni jedan prvoligaš! Damjanović verovatno odlazi u inostranstvo, pa će Radaković sa 25 godina biti najstariji igrač!!

    Ipak i pored obećavajućih nagoveštaja, stručni štab će u dolazećem periodu morati da reši jedan važan problem: Partizan nema igru, jer nema organizatora! Đorđević je često van stroja, Vukotiću je mesto u prednjoj liniji. Ostali nisu pokazali da mogu da preuzmu tako važnu ulogu. „Pronaći“ bar dva „vezna“ igrača — to je obaveza, ako se želi ponovni juriš na titulu.

    Jer, bez kvalitetnih „radilica“ nema u savremenom fudbalu ni rezultata…


    Kvantitet pa kvalitet

    Stara je istina da se iz kvantiteta rađa kvalitet. Upravo zbog toga Partizan je bio u podređenom položaju, u odnosu na ostale konkurente. Dok je Crvena zvezda, na primer, imala oko 30 prvotimaca, Gojko Zec je mogao da računa na 16, pod uslovom da su svi zdravi! U takvoj situaciji nije moglo biti reči o konkurenciji, o izboru, kombinacijama…

    Partizan nije imao naročit kvalitet, a skoro nikakav kvantitet!

    Shvatili su to ljudi u klubu. Shvatili da je prvo mesto izgubljeno, možda, baš zbog nedostatka dovoljnog broja igrača da je plaćen skupo ceh višegodišnjoj krizi prvotimaca.

    To je verovatno razlog što se ovog proleća ne miruje. Čini se sve da se pre prelaznog roka obezbedi nekoliko talentovanih igrača koji bi — bar u ovom prvom trenutku — popunili igrački kadar i nametnuli bilo kakvu konkurenciju. Ugovore su već potpisali talentovani Bašić iz Kule i Ninković iz Kostolca, razgovori sa Sremom, oko Kustudića, privode se kraju, po svoj prilici tu je i Špirić iz Rume… To je samo početak. Trener Zec tvrdi da neće biti mnogo ako se dovede i desetak igrača!

    O onim poznatijim čuće se u julu. Rukovodstvo naveliko kontaktira sa nekim igračima i klubovima. Imena se za sada ne pominju, ali je sigurno da će biti i „velikih riba“. Najvažnije je: ne sedi se skrštenih ruku, ne čeka se poslednji trenutak. Odluka je čvrsta: Partizan više ne sme čekati start sa 15 fudbalera!

  • Završna fudbalska razmišljanja

    KOZERIJA

    Pa sad, kad čovek lepo sedne, naruči rakijicu i stane da razmišlja, iskristališe se, ipak, stav: možda je i bolje što nismo postali fudbalski prvaci. Prvo mesto ima samo jednu čar: svi pišu o tebi, slikaju te itd. Drugim rečima — postaneš nekakva reklamna zverka: kao crni bik, na primer. Međutim, crno-beli fudbaleri nikad nisu bili sujetni — a osim toga, oni su to odavna izživeli. Tako da i nije loše, čak je i zadovoljena izvesna pravda što će prvenstvo pripasti momcima koji i ne znaju kako to izgleda.

    S druge strane, prvo mesto u fudbalu donosi i niz neprijatnosti.

    Prvak, recimo, mora da igra u evropskom prvenstvu, a tu se događaju mnogobrojne čarlame. Padne ti, ne daj bože, nekakav grčki ili luksemburški klub za protivnika pa uprskaš motku! I šta ti onda vredi titula prvaka Jugoslavije!

    Osim toga, prvo mesto je štetno sa pedagoške tačke gledišta. Ako si osvojio prvo mesto, onda za narednu godinu nemaš nikakvu budućnost. Ne možeš se boriti za nešto više, bolje, lepše. Dok, sa četvrtim mestom stvar stoji sasvim drugojačije: dogodine jurišamo na treće mesto, iduće drugo, pa na prvo… U jednu reč, život ti se ispuni perspektivom.

    Onda, četvrto (ili peto) mesto pruža izvrsnu priliku da se naši fudbaleri afirmišu u fudbalskom svetu, a da pri tome ne potroše ni malo sopstvenog napora. Evo kako: zna se da će i ove godine biti evropsko prvenstvo za kup varoši koje počinju na slovo B. Pošto naš prvak nije iz takvog mesta, a plus tome biće zauzet drugim takmičenjem, drugoplasirani će verovatno upasti u srednjeevropski kup, a trećeplasirani u srednjepodunavski — eto prilike za „Partizan“ da blesne na međunarodnom planu. Naravno u Evropi i nema nekih značajnih fudbalskih gradova na B. (Beč ne priznajemo, jer se on u originalu zove Vien). Prema tome, mi sigurno osvajamo kup B. gradova, stičemo međunarodnu afirmaciju i povrh svega obogaćujemo svoje znanje. Kad budemo igrali „Na slovo, na slovo“ niko nam neće biti ravan.

    Najzad, treba znati i ovo: četvrto ili peto mesto nije za potcenjivanje. Ono je bolje od šestog i sedmog mesta, a da ne govorimo o trinaestom, četrnaestom, itd.

    Dakle, ove godine nismo uspeli, ali nije ništa izgubljeno. Dogodine kad ruknemo — ima da se sve puši!

  • Bravo, šampioni!

    Splićani su posle toliko godina zasluženo zaseli na šampionski tron. Imali su više nerava i snage od ostalih konkurenata u finišu i to je odlučilo. Prvo su iz trke ispali Partizan i Željezničar a zatim je posustao i Dinamo. Pobedom nad Partizanom na Stadionu JNA Hajduk je pokazao da je titula novog šampiona Jugoslavije otišla u prave ruke. Zato još jednom:

    Bravo šampioni!

  • Poruke

    GLAS IZ GLEDALIŠTA

    Kola su krenula nizbrdo. Bez sumnje — to nas ni malo ne raduje, ali i ne doživljavamo tragično, ne mislima da će time „propasti svet“. Nije to ni prvi, a verovatno neće biti ni poslednji put. Pošla su, pa će se zaustaviti… i tako iznova, ništa nije večito, bogom dano.

    Tako je sa našim Partizanom. I to nama, iz gledališta, ne smeta: Rastužimo se malo; uznemirimo svoje nerve, pobegnemo na drugu stranu ulice dok nam u susret ide prijatelj, navijač iz „drugog tabora“, koliko da mu ne damo priliku da nas pecne. Neka, srešćemo ta drugi put kada nam Partizan za to pruži priliku. Takav je fudbal, ta čudesna igra, taj, nesvakidašnji fenomen koji svojom magijom u istu mrežu hvata i fudbalsku loptu, i ljudske emocije, i biznis i šta još ne…

    Porazi nam, dakle, ne smetaju, iako nam, rekoh, nisu prijatni. Smeta nam nešto drugo.

    Smeta nam kada jedan veliki tim pretvori igru u „računicu“. Znamo, fudbal je danas i biznis, od njega ljudi žive. Ali, znamo takođe, da je još uvek ostao igra, viteška borba za pobedu. Ako toga ne bi bilo, kraj igrališta ne bi trebalo graditi i gledališta.

    Smeta nam kada jedan veliki tim, čim postigne gol prednosti (ili čak nerešen rezultat!) razvija štrebersku taktiku — povlači se u šesnaesterac, razvlači igru, zadržava loptu ili je izbacuje iz igre. Ako se tada misli samo na premije, a zaboravlja gledalište, onda je to sečenje grane na kojoj se sedi. Naši ljudi ne vole kukavice nigde pa ni u fudbalu. Mi želimo pobedu svojih ljubimaca, ali ne po svaku cenu i pod svim uslovima. Muka nam dođe dok slušamo radio reportera, koji nam javlja da polovina naše navale ne izlazi iz sopstvenog šesnaesterca na utakmici sa klubom koji se bori za opstanak u ligi. Zašto?

    Smeta nam kada trener tima, njegov strateg i kormilar, još pre utakmice kaže: bićemo zadovoljni nerešenim rezultatom! To je isto što i predaja bez opaljenog metka. Takva izjava (a ona je izraz defanzivne koncepcije) demobiliše, ubija moral, preporučuje lošu igru. Zašto?

    Fudbalski stručnjaci utvrđuju koncepcije, kroje planove, planiraju i otpisuju bodove, zaboravljajući, pri tom, publiku, navijače.

    Drugovi fudbaleri, treneri, „voditelji“ naših fudbalskih ekipa, drugovi iz Partizana — pogledajte u gledalište i videćete ocenu vaše igre. Navijači plaćaju skupe karte, fudbaleri imaju zavidna „primanja“. Da di su ih uvek pošteno zaradili?!

    Fudbal je borba divova i umetnika. Dobra igra podrazumeva beskompromisnu borbu, iscrpljujuće napore i proliveni znoj. Bez toga nema fudbala niti podrške publike. Ko je poslednjih meseci imao prilike da na malom ekranu vidi fudbal sa britanskog ostrva mogao se uveriti šta znači profesionalan odnos prema klubu i igri od koje se živi i korektan odnos i dug prema publici.

    Ne tražimo samo pobede. Tražimo borbu dostojnu renomea kluba.

    Partizan je može ostvariti i mi je s pravom očekujemo.

  • Fudbalske i druge igre

    IGRE I LJUDI

    Ovogodišnje jugoslovenske fudbalske igre su završene. Ostaće zapisano da je titulu najboljeg fudbalskog tima ove godine osvojio splitski Hajduk. Ali, biće svakako i onih koji će tražiti drukčiju formulaciju. Na primer: titulu ovogodišnjeg prvaka Jugoslavije izgubio je beogradski Partizan. No, nije bitno koja je od ovih formulacija precizna. Bitno je da je poznat zvanični šampion. I da za taj svoj uspeh zaslužuje — čestitku. Čestitku za igru i nadigravanje, za izdržljivost i upornost, za veru u sebe i mnogo štošta drugo.

    Partizan, ako nije zvanični šampion, on je svakako tragični heroj ovog prvenstva. Tim koji je, dok je igrao kompletan, igrao odista šampionski nije postao ono što u stvari jeste, samo zahvaljujući tragičnim okolnostima (bio je lišen usluga četvorice prvotimaca, od kojih su trojica reprezentativci). No, ne bi bilo pravedno sada time pravdati Partizanov neuspeh ili, pak, objašnjavati Hajdukov uspeh. Možda bi Hajduk bio šampion i da Partizana nisu pogodile takve nedaće. Možda. O tome sada ne vredi raspravljati, jer kakve vajde od toga. Istina, analiza Partizanovog neuspeha može biti od koristi i pouke. Ali, čini mi se i analiza Hajdukovog uspeha — mnogo više. Evo, zato, jedne subjektivne anatomije tog uspeha.

    Igra

    Valja, najpre, odati počast Hajdukovoj igri: muškoj, srčanoj, bespoštednoj, punoj igračkog temperamenta i volje za pobedom. Sa koliko su želje ti momci ulazili u svaku igru govori podatak da su mnoge svoje utakmice dobili pred sam kraj igre. Najkarakterističniji primeri su igre protiv Železničara (2:1) i Vojvodine (3:1) koje su dobili u poslednjim sekundama igre, mada su protivnici prvi došli u vođstvo! Ili primeri o dobijenim utakmicama gde su ranije obično gubili (na primer u Nišu), zatim o mnogim utakmicama kojima su protivnici prvi postigli golove, igrali bolje, ali oni ipak pobedili!

    Samouverenost

    Razgovori što sam ih, slučajnim sticajem okolnosti, vodio sa nekim članovima uprave Hajduka uoči prolećnog dela prvenstva, odisali su čudnom. gotovo nesvakidašnjom samouverenošću. Još tada oni su iskreno verovali da će njihovi „bili“ pobediti. „Mi smo tako rešili“, govorili su mi oni, „a kad se mi rešimo — postali bismo i prvaci u skijanju iako ovde nema snega“! Spomenuli su i primer košarkaša: u Splitu ovaj sport nikada nije imao tradiciju, klub je tek pre nekoliko godina osnovan, ali su splitski „tići“ doneli ove godine u svoj rodni grad šampionsku titulu!

    Pobednička klima

    Zna se da u Splitu i uopšte u Dalmaciji vlada mediteranska klima. Međutim, ove godine je tamo preovlađivala — pobednička klima. I to sve zbog — Hajduka. Otkako je počeo ovaj šampionat Dalmacija je živela za Hajduk. Svaki njegov trijumf je bio i trijumf njenih žitelja. Oko kluba je stvorena pobednička atmosfera. I Hajduk je pobeđivao. Splićani, kao svi mediteranci su temperamentni i spontani. Oni se ne stide svojih emocija, želja, oni umeju otvoreno da vole, pate i pa se raduju. Tako je bilo i sa emocijama i željama okrenutim Hajduku. Oni su mu javno izjavljivali ljubav, ali su zato tražili — pobede. I on je pobeđivao. Da bi istrajao u tome bodrili su ta i zabavljali usađivali mu čeličnu volju i granitni duh, poznati dalmatinski umetnici: Miljenko Smoje, Boris Dvornik, Asja Kisić, Mišo Kovač, Zdravka Krstulović… Oni su igračima pripremali duhovnu i duševnu hranu. Istina za njihovu dušu bio je zadužen poseban stručnjak — jedan uvozni psiholog. Igrači koji su imali uz sebe takve i njima slične dušebrižnike, telohranitelje, sponsore i iscelitelje nisu ni mogli imati neke druge ambicije sem pobedničkih.

    Maškare

    Kako to često biva, sportske igre prate i neke druge igre. Za njih je potrebno isto toliko, a možda i više umešnosti nego li za one prave. I tu su se ljudi oko Hajduka pokazali kao pravi šampioni. Ako im rezultat neke utakmice nije odgovarao, kao one sa OFK Beogradom u Splitu, oni su umeli da pozovu u pomoć famoznog šišmiša koji je u pravom trenutku onesvestio sudiju, a to je značilo i prekid utakmice. Taj famozni šišmiš izgleda da je bio prisutan i na još nekim Hajdukovim utakmicama. Ako im se sudije nisu dopadale, oni su znali da organizuju hajku na sudijsku organizaciju.

    Ako su igrači nekog tima isuviše dobro baratali loptom oni su znali da ih kamenuju, da im zaprete… I ne samo to: oni su umeli i njihovim sugrađanima da sateraju strah u kosti — preteći im i bacajući im automobile u more!

    Ako je bilo potrebno oni su učinili da jedan običan fudbalski meč postane predmet žestokih političkih rasprava, čak i najviših partijskih foruma!

    Ako je bilo potrebno… Ali ne, To je bilo dovoljno za ovu godinu. Partizan i ljudi oko njega, (na žalost ili na sreću) nisu znali ni jednu od tih igara. I zato nije ni čudo što nisu postali šampioni. I možda je dobro što je tako.

  • Trijumfovao je fudbal!…

    Komentar utakmice Partizan — Hajduk 3:4 (2:0)

    Kada je u pitanju fudbal onda ništa nije izvesno osim — neizvesnosti! Jer, kako je mogućno da jedan tim, nota bene, još i domaćin povede sa tako visokim skorom od 3:0, da bude razigran i da čak nonšalantno poklanja gol-pozicije, odnosno ne pretvara ih u gol pa da na kraju bude pobeđen.

    Ali, draž fudbala, između ostalog, je i u tome što su dramatični obrti uvek mogućni. Međutim, u ovom trenutku čak i nije bitno da li je dva boda osvojio Partizan ili Hajduk. Važnije je da je to bio fudbalski praznik: da je na stadionu bilo 30 hiljada prijatelja ovog sporta i da su dva tima pružila gledaocima pravi doživljaj.

    Za razliku od onog jesenjeg susreta ovih rivala, kada je utakmica završena bez golova, ovo je bio vatromet, spektakl koji se lako ne zaboravlja.

    Kako je svaki tim imao po jedno „svoje“ poluvreme, period kada je dominirao, bio bolji i razigraniji onda ostaje da se konstatuje da je utakmicu ipak odlučila samo jedna činjenica: da mladi golman Beograđana u nekim intervencijama nije bio na visini svoje obdarenosti i to je gostima dalo i rezultatsku prevagu.

    Dakako, recimo i to da su Splićani impresionirali gledalište svojim elanom i moralom i pored toga što je Partizan vodio sa tri gola razlike, odnosno rezultatom koji nije davao gotovo nikakve nade. Upravo u toj činjenici treba gledati povratak Hajduka na staze stare slave, na one pozicije kada Frane i ostali nisu ulazili samo da igraju, već i da se bore.

    Šteta je što su „crno-beli“ u finišu toliko popustili da je pala senka na jednu uspešnu sezonu u kojoj su tako dugo vodili glavnu reč.

    Sad kad je svemu došao kraj, onda slobodno recimo da ga i jedva čekamo, jer sve svoje nade okrećemo prema Letnjoj ligi šampiona i novom prvenstvu u kome ćemo biti bogatiji za iskustvo jedne sezone koja je, tako je bar izgledalo, bila „pisana za nas“.

    Ali, kao što niko u životu nije pošteđen bolesničke postelje tako ni u fudbalu nema kluba koji nije doživljavao teške trenutke upravo onda kada je izgledalo da će se sve završiti „hepiendom“.

    To je fudbal!

  • Zašto Partizan nije prvak?

    Analiza bez gorčine

    Za Partizana prvenstvo je završeno. I praktički i teorijski — računi se više ne mogu praviti. Pozicija se ne može popravljati.

    U toj godišnjoj trci, u nadmetanju u fudbalskoj veštini, u borbi sa svim nedaćama, teško je kategorički reći da li se moglo završiti na makar nešto boljoj poziciji. U svakom slučaju — to za Partizana nije uspeh! Pogotovu što je u prolećnom delu startovao kao vodeća ekipa i što je u Latinskoj Americi postigao zavidan uspeh. A sada, na „kraju balade“ — previše zaostaje od šampiona.

    Postojala je šansa, i to velika, realna — da Partizan kad je već bio na čelu prvoligaša bude i šampion. Međutim, ekipa nije bila kadra da tu poziciju zadrži, nije uspela da da se održi u kovitlacu i u borbi sa svim nedaćama. Nije imala ni dovoljno snage, ni igrača, sposobnih i upornih da se neprekidno i uporno bore. Ponekad nije bilo ni dovoljne inspiracije kod pojedinaca da se ekipa zadrži na čelnoj poziciji. U prvoligaškom nadmetanju, u poslednje četiri godine, ovo prvenstvo rezultatski je najnepovoljnije: 1968. — drugi, 1989. — treći, 1970. — drugi, a ove 1971. — četvrti ili peti!

    Kad se pređeni takmičarski put analizira, prevashodno radi sadašnjeg i sutrašnjeg trenutka, razlozi se traže i nalaze, najpre, u delatnostima kolektiva — igrača, stručnog štaba i drugih funkcionera.

    Autor ovih redova latio se nezahvalnog posla, makar i uz tuđu pomoć, da potraži osnovne razloge svog „tankog“ plasmana fudbalera. Sagovornik je bio Dragan Papović, tehnički direktor kluba. Bez pretenzija da se do kraja analiziraju svi elementi, dijalog se vodio o tome zašto Partizan nije šampion kad je to mogao biti, i kako se vidi Partizanovo „sutra“.

    Mali fond igrača

    Papović naglašava da želi da iznese lično mišljenje koje nije u svemu rezultat kolektivne analize do koje je došlo stručno rukovodstvo ili Upravni odbor kluba. Razloge zbog kojih se Partizan nije bolje plasirao Papović vidi u tri faktora. U nedozvoljivo malom fondu igrača, u igrama „kratkog daha“, i na posletku, u činjenici da su sudije „oduzele“ 4 ili 5 bodova!

    „Naše teškoće su počele naročito odlaskom Ćurkovića i Katića u JNA. Ćurković je otišao iznenadno i neopravdano, a bio je oslobođen obaveze. Jesenas smo imali i jednu tragediju — poginuo je mladi i talentovani Nadoveza. Na turneji po Latinskoj Americi golman Drljača je slomio nogu. To su sve notorne činjenice — svima poznate. Uz to, Đorđević je skoro celo proleće bio rekonvalescent. Sa toliko gubitaka, sa toliko izgubljenih značajnih poluga u jednom timu, neminovno se moralo pasti u kvalitetu. To bi pogodilo i Intera, i Reala i svaki, pa i najveći tim…

    Igre „kratkog daha“, rezerve neborbenost…

    Drugi faktor koji je uslovio prolećne neuspehe fudbalera Papović nalazi u nedovoljnoj mobilnosti nekih igrača, u nekim mečevima i cele ekipe, kao i situaciji da se klub našao bez igrača podmlatka sposobnih da zamenjuje prvotimce:

    „Odlaskom nekoliko ključnih igrača iz kluba, ekipa nije našla dovoljno snage da se do kraja mobiliše, da se uspešno takmiči u vrlo jakoj konkurenciji. U nekim trenucima nije bila dovoljno psihički stabilna. Borbenost i zalaganje pojedinaca često su podbacivali. Na nekoliko mečeva gotovo cela ekipa igrala je neborbeno, nemobilno, bez srca… Naročito se to pokazalo u igri sa Borcem, kad je trebalo postići pobedu, jer je postojala šansa da se napravi prekretnica.“

    Tehnički direktor je pomalo i deprimiran činjenicom da klub takoreći nije imao mladih igrača sposobnih da po potrebi „uskaču“ u prvi tim:

    „Za 6 godina sve Partizanove škole dale su samo jednog mladog perspektivnog igrača. Samo jednog: (Vukotić!) To Partizan ne može i ne sme da toleriše. Interesi kluba zahtevaju da se tu učini zaokret.“

    Kako je naš list već pisao, Partizan je u prolećnoj sezoni imao gorko, vrlo gorko, iskustvo sa sudijama. Papović je podsetio da su sudije samo proletos „skratile“ 4-5 bodova Partizanu:

    „U utakmici sa Čelikom sudija Rauš načinio je 4 povrede pravila: poništio dva Partizanova regularna gola, nije nam dosudio jedan penal, a Čeliku je priznao gol postignut iz nedozvoljene pozicije… U meču sa Radničkim (K) sudija Dopuđa poništio nam je gol i dosudio — penal, koji smo promašili; dozvolio da Paunović (R) igra rukom i postigne gol, mada je prekršaj videlo celo gledalište… u susretu sa Željezničarom domaćin je drugi gol postigao posle očiglednog faula, a Bjeković je isključen samo zato što je, posle faula nad njim, poslao loptu u publiku! To je jedini slučaj tako drastične kazne u Prvoj ligi. Da ironija bude veća — trojica igrača Željezničara na toj istoj utakmici učinila su isti prekršaj, a nisu ni zapisani! Najzad, Bjeković je kažnjen pa smo bez njega igrali u Banja Luci — i najvećim delom zato i izgubili… U meču sa Beogradom nije nam dosuđen očigledan jedanaesterac…

    „Tako se, na razne načine, gubilo zrnce po zrnce. I od gotovog — veresija. Od prvog mesta — dospelo se na četvrto.“

    Pojačanja ekipe i stručni rad

    „Bilo kako bilo“, nastavlja Papović, „jedno poglavlje je prošlo. Sad stojim pred novim. Osnovne preokupacije kluba su: da kvalitetno ojača ekipu i da uloži mnogo truda u borbi za naredna takmičenja i trofeje.

    „U toku su razgovori i poslovi da se u klub dovede nekoliko kvalitetnih, perspektivnih i mladih igrača, kako bismo ojačali sve linije tima. Teškoća u tom poduhvatu ima, ali Partizan je svestan činjenice da taj poduhvat mora da ostvari. Neki bivši Partizanovi igrači vratiće se. Za sada se ne zna koji su to igrači. Za desetak dana i to će biti poznato.“

    Tokom dijaloga o opštem stanju u prvom timu, u pogledu jedinstva i sportske saradnje, Papović je kazao:

    „O tome, izgleda, kruže kojekakve priče, ali sa punom odgovornošću kažem da u tom pogledu nema nikakvih problema. Igrači se odlično slažu. A i kako ne bi kad najstariji među njima ima 25 godina.“

    Usput smo izrazili uverenje da se valjda više niko u Partizanu neće baviti menjanjem trenera svake godine, pa da trenera okrivi za četvrto mesto u konačnom plasmanu — i da traži drugog. Papović to kategorički odbija i ističe je Partizan tražio i našao mladog, sposobnog i ambicioznog trenera i da s njim čvrsto računa „na duži rok“.

    Očevidno, Partizanove preokupacije su da kvalitetno ojača ekipu i da još uspešnije i savremenije organizuje stručni rad, kako bi sve te akcije na kraju donele veće i vrednije plodove.