Slavko Drljača priča
S prijateljskim osećanjima i redakcijskom dužnošću pošao sam da posetim Slavka Drljaču, golmana Partizana koji se upravo tih dana vratio iz Bogote sa slomljenom nogom i gipsom na njoj.
Smisao udaraca u životu naučio sam da razumem s vremenom i dok sam se penjao na drugi sprat razmišljao sam o tome kako je taj mladi čovek, godinama „golman u senci“ primio tu surovu igru sudbine u trenutku kada mu se činilo da se ostvaruje jedna od najboljih java njegovog života. Da li će biti sumoran, tužan i zlovoljan i hoće li ga naš razgovor o Južnoj Americi pritiskivati svojom neprijatnošću — razmišljao sam tražeći u sebi i od sebe punu osetljivost na sve ono što jedna tako delikatna situacija sobom nosi.
Ali, stisak ruke i osmeh odmah su mi kazali da je svaka bojazan bila suvišna. Drljača je i ovom prilikom svojim smelim i veselim izgledom, koji je urođen mladosti, stavio do znanja da u toj nesreći ne vidi nikakvu tragediju, da je to prosto bila jedna od onih slučajnosti koja se „događaj jednom u pet hiljada godina“ i da su ga dr Ristić i profesor Radulović obodrili svojim optimističkim prognozama o njegovom daljem brzom ozdravljenju.
Drljača je završio Višu školu spoljne trgovine, a njegova supruga će uskoro dobiti diplomu Filozofskog fakulteta, pa je tako i van fudbala sasvim obezbedio svoju materijalnu egzistenciju.
No, i pored toga što je intelektualac mladi golman Partizana ne razgovara s mnogo fantazije i živosti. Reklo bi se da je introvertan ili ne naviknut na razgovore sa novinarima. Tek, sve što sam želeo da doznam izvlačio sam s mukom.
Bele maramice
Čovek bez sumnje nauči nešto knjigama, ali nauči mnogo više putujući po svetu. Fudbaleri su tu u izuzetno povoljnom položaju. Međutim, s profesionalizmom se nešto menja. To više nisu pelčabarske ili turističke turneje, već — rad! I ovaj boravak Partizana u tom delu sveta inspirisan je prevashodno tom potrebom: da se ekipa dobro pripremi za nastavak prvenstva!
— Mnogo je uzdaha i zavisti propratilo naš odlazak u Južnu Ameriku — kaže Drljača, ali malo ko zna koliko smo mi istinski robovi fudbala. Eto mi smo u Bogoti trenirali dva puta dnevno i pored turnira. Razređen vazduh nam je stvarao posebnu teškoću, ali je Zec i u toj situaciji inteligentno postupio: majstorski je dozirao treninge i postepeno je povećavao intenzitet tako da smo uspevali da ostvarimo svo planirano.
Hotel „Kardiljera“ je vrlo komforan. Hrana nije evropska u pravom smislu te reči i ukoliko se u njoj ne uživa, bitno je da se unosi potreban broj kalorija.
Inače, Partizan je veoma popularan u tom delu sveta. Štampa nam posvećuje vrlo veliku pažnju, a pravo poštovanje doživeli smo već na prvoj utakmici. Ono je iskazano na dvostruki način: prvo, posle himne Milionarnosa svirana je jugoslovenska himna, a drugo, ceo stadion nas je pozdravio mahanjem hiljadama belih maramica što je znak izuzetnog uvažavanja, kako smo to kasnije doznali od naših ljudi koji tamo žive.
Već ta atmosfera i sve ono što nas je okruživalo govorilo nam je da nismo obična fudbalska ekipa, već nešto više i zato smo u igru uneli toliko želje, truda i ozbiljnosti. Naravno, i rezultati nisu izostali.
„Bićemo spremni…“
Naš sagovornik, onako opružen na krevetu u košulji i sa donjim delom trenerke ni jednog momenta nije bio u pozi heroja koji umire. Naprotiv, delovao je vrlo ležerno mada je pričao isprekidano: Istina, tome je doprinosio i njegov dvogodišnji preslatki i nemirni sinčić koji je pred nama izvodio svoj „šou“.
Znam da svako sanja na svoj način san svoga života, pa sam želeo da doznam kako pod ovim okolnostima Drljača gleda na svoje „sutra“ i šta još očekuje od Partizana i šta je spreman da mu pruži. Usmerili smo razgovor na taj teren.
— Ne smatram da je ovo bila jedina šansa moje karijere, — kaže vrlo trezveno Drljača. — Ja ne hulim na svoju sportsku sudbinu. Nevolje jačaju čoveka. Biti rezerva Ćurkoviću to je mnogo više nego braniti gol neke druge ekipe. Jer, „Ćure“ je golman van serije. Mislim da sam najviše naučio gledajući ga kako brani. To je pola koraka od savršenstva.
— Ne treba nikad jamčiti za budućnost, — nastavlja mladi golman, — i ja ne znam šta ona donosi Ćurkoviću, Furtuli ili meni. Moje je da što pre ozdravim i da počnem sa treninzima. Kako će dalje biti — videćemo. Znam jedno: Partizan će biti spreman da brani svoju prvu poziciju na tabeli bez obzira pa tako veliki hendikep kao što je odlazak Ćurkovića i Katića. Naravno, bio bih presrećan kada bih jednim delom i ja doprineo konačnom trijumfu.
Želje, ma i najnevinije, imaju tu rđavu osobinu da nas potčinjuju drugome i čine nas zavisnim. U Partizanovom slučaju. to je pitanje koliko će dobro igrati Hajduk i Dinamo, kako će nastaviti Zvezda, Železničar i Velež i da li će nastavak trke biti pod okriljem sreće ili peha. Sve je to ono što potvrđuje da se veliki uspeh ne postiže bez muke i truda.
Sve želje i predviđanja ostavili smo za proleće. Naš sagovornik nas je uz pomoć štaka ispratio do vrata. Još jednom smo prošli kroz veliki divno namešteni stan i ja sam grabio pogledom koliko je moglo da stane u moje oči. Taj stilski nameštaj mešao se sa predmetima koje je lažni slučaj razbacanosti još više ulepšavao.
U ramu vrata ostao je nasmejani Drljača. I sada ne znam da li je njegova mislena duša uznemirena ili ne.