Ознака: Blagoje Paunović

  • Uspesi čija se svetlosna snaga daleko rasprostire

    Pet bisera sa raznih meridijana

    Pune su oči i srca „crno-belih“. Taj pehar iz Bogote, taj podsetnik izuzetnog podviga, stoji pred nama i budi uspomene. Vraćaju se sećanja na tih dvadesetak dana lepote i nade, na te dane kada se crno-bela boja tako prijatno lepršala „zelenim kontinentom“. Još jedna istinska kruna uselila se u vitrinu uspomena. A one naviru…

    Bukurešt, Beč, Kazablanka, Meksiko, Bogota… Sutra će se, možda, tražiti mesto za novi pehar?…

    Bukurešt, 1947. Prvo učešće Partizana na jednom zvaničnom turniru u inostranstvu, sa poznatim protivnicima. Pobedili su ITA, Čokanil i ČFR. Prvi bljesak, prvi međunarodni uspeh, prvi pehar…

    Dve godine kasnije, na bečkom Prateru, savladan je čuveni Rapid u meču „koji Beč godinama nije video“. bilo je to onih furioznih 5:2, koji su digli stadion na noge, u finalu ni sudija nije mogao da pomogne, Istina, doprinosi nerešenom rezultatu od 2:2, ali pehar putuje u Beograd.

    Petnaest godina trebalo je Partizanovim fudbalerima, da bi se priča ponovila, ovog puta u Kazablanki, 1963. Real iz Saragose savladan je u odlučujućem meču (4:2) i veliki pehar, dar kralja Maroka Hasana Drugog, primio je kapiten „crno-belih.

    Dve nerešene igre (1:1) sa trnavskim Spartakom i reprezentacijom Meksika, dve pobede od 1:0 protiv Botafoga i 2:1 protiv Gvadalahare — to je put ka četvrtom internacionalnom peharu na Pentagonalnom turniru u Meksiku, januara 1970. A taj turnir bio je po mnogo čemu sličan ovom tek minulom…

    Ovaj peti pehar iz Bogote, možda je najdraži, jer je najsvežiji. Rezultatski je i najubedljiviji. Ali, ima nešto što ga veliča, niz momenata koji ovaj uspeh čine izuzetnim trijumfom.

    Savladani su veliki protivnici, januar je još jednom postao najlepši mesec za „crno-bele“. Imponovao je naš klub igrom, odnosima, ponašanjem. Demonstrirao je, u odbrani, najmoderniju evropsku taktiku i snagu, potvrdio priču o neprobojnosti tog bedema. Ali je umeo da i Brazilcima parira. Imao je u svojim redovima i takve igrače (Đorđić, Vukotić, Đorđević…) čije su akcije zasenile čak i virtuoze, kao što su Žairzinjo, Roberto, Olvedo…

    Krenuo je Partizan na ovaj put bez dva junaka jeseni — Ćurkovića i Katića, ali je smogao snage da istraje. Nove snage ubrzo su pokazale svoju moć, potvrdile verovanje trenera Zeca da će biti dobre zamene. Paunović, Đorđević, Vukotić, Bjeković, Damjanović, Radaković… bili su na standardnom nivou. Đorđić, Pejović, Budišić… u stalnom usponu. Marić, Antić, Petrović, Grubješić, Furtula i Drljača pružili su novi dokaz da su dostojni Partizanovog dresa. Odavno ovaj tim (sa gostima Kneževićem i Gligorovskim) nije imao više dobrih pojedinaca…

    U takvoj situaciji može se govoriti samo o tome da je ova turneja donela novi dokaz o sazrevanju tima. Još jedan podatak da je trener Zec pronašao pravo mesto za svakog pojedinca.

    Imala je publika u Bogoti (a naše fudbalere gledalo je preko 180.000 gledalaca) da to primeti, da proceni. Aplauzi na otvorenoj sceni, opseda hotela, autogrami, komplimenti u štampi, dve neplanirane igre… to su najrečitiji izrazi utiska koji su ostavili „crno-beli“. Partizanov kvalitet još je izražajniji, ako se zna da je Zec imao više problema sa povredama nego ostali. Vukotić, Bjeković, Paunović… nisu igrali punom snagom. Đorđević i Damjanović morali su da se odmaraju po nekoliko dana.

    Partizan je prvi sa 3 boda prednosti. Obasut komplimentima za majstorstvo. Hvaljen za ono (tehniku) u čemu je najteže zadovoljiti ukuse kolumbijske publike. Partizan je ponovio podvig! Otvorio nove vidike, postao jedna od najtraženijih evropskih ekipa. Stigle su nove ponude, ostali su tragovi jednog velikog tima. Ali, nešto će ostati dugo…

    Taj dvostruki trijumf! Druga uzastopna pobeda na „Pentagonalu“. Teško je naći evropsku ekipu koja je uspela da zabeleži trijumf na jednom prekookeanskom skupu. Partizan je napravio jedinstven podvig — on je pobednik dva takva turnira zaredom! A to nije uspelo, do sada bar, ni jednoj evropskoj ekipi!!

    Ovaj peti pehar je najdraži. Ne samo zbog rezultata već zbog definitivnog povratka u vrh internacionalne fudbalske elite. Nema više sumnji — ova generacija je sazrela, ova generacija počinje novi put stare Partizanove tradicije. Bogota 1971. je definitivno slomila sve sumnje, nikada elementi koji nose veličinu jednog kolektiva — u modernom fudbalu — nisu bili brojniji. Simbolični sombrero na njihovim glavama samo je oreolni izraz petog na neki način jubilarnog, internacionalnog podviga ovog kolektiva.

    Zato, bravo momci u crno-belim dresovima! Sa blistavim peharom „Bogota 71“. vratili ste, konačno, sve nevernike.

    Da li će 1971. biti godina vaše definitivne fudbalske afirmacije? Pet pehara u vitrinama obećavaju…

  • Pratio sam Zvezdu i Partizan

    Srđan Popović, specijalni izveštač „Večernjih novosti“:

    Nekako uvek, gotovo po pravilu, Partizan je odjedanput ostajao bez jedne izvanredne generacije i kada su svi očekivali dugotrajnu krizu, nicao je novi, talentovani i snažan tim.

    Sa titulom jesenjeg šampiona, Partizan je devetog januara, sa aerodroma u Surčinu krenuo u Južnu Ameriku, na kontinent gde se igra najlepši, a možda i najbolji fudbal na svetu.

    Fudbalski neiskazana mladost, gotovo dečaci, naizgled kao juniorski tim. Otišli su svečano ispraćeni, da bi ih tačno mesec dana posle toga, na istom mestu, dočekalo desetostruko više navijača, pozdravljajući još jedan uspeh na američkom kontinentu, prvo mesto no Pentagonalnom turniru u glavnom gradu Kolumbije.

    Po novinarskoj sudbini koja neprekidno servira iznenađenja, bio sam prvo sa fudbalerima Crvene zvezde desetak dana, a onda nastavio da pratim „crno-bele“.

    Kako je posao novinara takav da u daljini uvek biva orijentisan na zajednički život sa ekipom koju prati, imao sam mogućnost da sasvim dobro upoznam obe ekipe.

    Da ne bude zabune, bez opredeljenja, oba tima ostavljaju, sasvim sigurno, utisak da su to zdravi, disciplinovani i simpatični kolektivi, skupovi mladih, savesnih i ambicioznih sportista. Ni velika nervoza, udaljenost od kuće, baš ništa nije moglo da uznemiri igrače Partizana ili Crvene zvezde. U svakoj prilici, na putovanju, terenu, u hotelu ili kada su se neobavezno provodili van domaka kontrole trenera ili vođe puta, svi su bili veoma disciplinovani i savesni.

    — Ovde su bile mnoge sportske ekipe, ali nijedna nije ostavila tako povoljan i simpatičan utisak kao vaša, — rekao nam je direktor hotela „Kordiljera“ u Bogoti.

    — Igrao sam sa vašim prethodnicima, bio sam sa njima drug van terena i protivnik na njemu, ali ono što sam kod vas video sada, veoma me iznenadilo. Umete da igrate, borite se, radite, sve bez galame i poze. Ovo će biti veliki tim!

    Slavni Žairzinjo, najbolji strelac Brazilaca na svetskom prvenstvu u Meksiku, oduševljen je igrom „crno-belih“.

    — Nisam igrao protiv bolje i korektnije odbrane, — rekao mi je Žairzinjo. — Vi ste elitni predstavnik evropskog fudbala.

    O igrama Partizana javljali smo svakodnevno našim redakcijama, kao po pravilu radosne vesti. Partizan je pobeđivao, skupljao bodove i na kraju primio skupoceni pehar grada Bogote.

    Između utakmica, Gojko Zec je sproveo veliki deo planiranog rada, pripremajući tim za proleće, za odbranu vodeće pozicije. Nijednog trenutka nije bilo pogovora, čak ni zakulisnog, kuloarskog ogovaranja i prigovora. To je jedan novi kvalitet ekipe kojoj je novi, mlad i ambiciozan, nadasve sposoban i nadaren trener usadio volju za radom i uspehom. Nije bilo „buntovnika“, svi su slušali, trenirali i — pobeđivali.

    Slobodno vreme koristili su fudbaleri za obilazak grada, kupovinu suvenira, posetu bioskopima.

    Jedne nedelje svi smo bili na koridi. Dok je arena odjekivala poklicima „O-le!“, dok je bik izboden ležao u poslednjim trzajima, fudbaleri Partizana su jedini bili na strani jadne životinje, a to mnogo govori.

    Često uz pesmu i šalu provodili su dane asketskog života daleko od svojih, a nijednog trenutka nije došlo do svađe ili raspravljanja.

    I pored incidenta na prvoj utakmici sa Botafogom, prijateljstvo sa ovom sjajnom ekipom iz Ria ostalo je nepomućeno, a kasnije zajednički sastanak još je poboljšao odnose.

    U hotelu Santa Fe, gde su stanovali Brazilci, održan je zajednički sastanak igrača i vođstva puta koji je pokazao da jezik sporta lako ruši sve barijere. Paunović i Roberto koji su se zavadili na terenu brzo su se pomirili, da bi kasnije postali odlični prijatelji.

    Partizan i Crvena zvezda su veliki sportski rivali, to je notorna činjenica, ali suparništvo dva velika tima ne stvara neprijateljstvo. Naprotiv, van terena oni su dobri prijatelji. Tako je bilo još iz onih prvih dana, još od Rajka, Bobeka, Čika i Đajića…

    U Malagi, dok se čekalo na put u Južnu Ameriku, doznali smo da je Partizan u prvoj utakmici na Pentagonalu pobedio tim Milonarisa sa 2:1.

    — To je odlično za naš fudbal, prokomentarisao je pred svojim igračima trener Crvene zvezde Miljan Miljanić. Partizan i nama pravi reklamu.

    Ovo nisam rekao Gojku Zecu.

    Jedne noći, pred utakmicu sa Santa Fe, u šetnji gradom, trener Partizana Zec, glasno razmišljajući o fudbalu reče.

    — Mi dobro igramo i pobeđujemo, Crvena zvezda je sa najboljim argentinskim klubovima, na njihovom terenu, dokazala vrednost jugoslovenskog fudbala. Velež je zabeležio odlične rezultate. Sve je to naš zajednički doprinos. Zaista sam radostan!

    Mesec dana je brzo prošlo. Ostala su sećanja na prijatne trenutke boravka u dalekoj Kolumbiji. Veliki trofej je u vitrini uspeha. Partizan je dokazao sadašnju vrednost, ali je sigurno nagovestio da pravo vreme ovog sadašnjeg tima donosi tek budućnost. Taj trenutak nije daleko. Možda, već ovog proleća!?

  • U Kolumbijskoj fudbalskoj vatri

    Slava Botafoga postala, neočekivano, neshvatljiv manir ratobornosti. — Trener Zec u vrtlogu južnoameričkih enigmi prepunih opasnih iskušenja

    DragišaPopović, specijalni izveštač „Borbe“ — (Bogota, februara)

    Nije samo nad morska visina kolumbijskog tla, postala preokupacija fudbalera Partizana. Od prvih dana tipična južnoamerička atmosfera nagoveštavala je teška iskušenja na svakom koraku.

    Trener Zec prvi put se sa „crno-belim“ grenadirima našao na drugim koordinatama, preko Atlantika, daleko od uvek prijatne Evrope. „Velike igre“, kako to biva pod nebom Latinske Amerike, počele su od prvih dana useljenja u hotel „Kordiljera“ baš u strogom centru Bogote…

    Nezgoda na startu

    Jesenji šampion nije mogao da se pohvali, na prvom koraku, nekom izuzetnom sportskom srećom. Kada su glavobolje sa aklimatizacijom počele polako da prolaze, naišle su druge, izgleda, mnogo teže savladive. Nekad čuveni Milionarios, zatim šampion Kali, Santa Fe više poznat po Jugoslovenima treneru Veselinoviću i popularnom asu Šekularcu, nego po čuvenju i brazilski Botafogo, stvorili su brzo klimu velike neizvesnosti i nestrpljenja, nagoveštavajući „osvetu prošlogodišnjim pobednicima Pentagonala u Meksiko Sitiju“.

    Kada će se pojaviti ta osveta i kako? To pitanje neprestano je lebdelo među igračima Partizana. Ali, uvek hladnokrvni i neustrašivi „tehniko“ Zec, nije davao ni pet para na sve te priče, pa je takvim stavom uspeo da ulije izuzetnu smelost među svoje štićenike.

    Drljača je u prvom okršaju protiv Milonariosa (2:1) slomio nogu. Svi su se pitali:

    — Šta ćemo sad?

    — Ništa, fudbal je fudbal, braniće Furtula! — govorio je bez uzbuđenja Zec, ne ispoljavajući ni trunku zabrinutosti.

    Niko nije imao ništa protiv mladog golmana, ali je većina strepela, jer još nije dovoljno iskusan, kako se to kaže, „nije izgoreo na međunarodnim dvobojima“! Druga utakmica u Kaliju došla je veoma brzo, posle samo dan odmora?! To je, izgleda, bila prva varijanta menadžerskih igara, prvo stezanje obruča unapred pravljenih računica.

    „Crno-beli“ nisu poklekli u Kaliju (1:1) protiv ovogodišnjeg šampiona, iako se uoči utakmice dosta govorilo o „vrućem“ terenu, bučnoj publici i drugim preprekama, tobože nesavladivim…

    Golman Furtula je izvanredno branio!

    Pretnje uz „koka kolu“

    Čekajući avion na internacionalnom aerodromu „Kolorado“ u Bogoti, koji će čitavu ekspediciju odvesti do Kalija, sreli smo se sa predsednikom kluba, Aleksom, koga je put vodio na drugu stranu, ali je eto želeo da se upozna sa protivnicima pre nego što stignu u njegov grad.

    Na prvoj razmeni dijaloga nije bilo teško utvrditi da se Kali plaši Partizana! Taj strah izbijao je iz svake misli elegantnog predsednika koji je, takođe, odmah pokazao da izvanredno poznaje evropske fudbalske prilike i jugoslovensko fudbalsko podneblje.

    — Svi nam uporno tvrde da je Botafogo najopasniji protivnik na turniru, a ja uporno razuveravam te ljude i govorim da su u velikoj zabludi i dodajem da je prvi favorit Partizan! — govorio je Aleks.

    — Da li to znači da će Kali svo svoje oružje ispaliti protiv nas? — pitao je dr Golubičić.

    — Svakako, samo moramo da vodimo računa da nam topovi ne zataje, jer imam utisak da se vaša jedanaestorica ne plaše nikakvog oružja, kada je posredi lopta! — dodao je predsednik Kalija.

    — Zašto? — u razgovor se umešao trener Zec.

    — Pa vi negujete moderan evropski fudbal u kome sevaju varnice, baš kao da dolazite iz nekog engleskog ili nemačkog grada, — dopunio se Aleks.

    — Nikad se ne zna, možda ćemo ovoga puta primeniti u Kaliju, neku južnoameričku fudbalsku varijantu!? — dodao je Zec.

    — To možete slobodno da učinite, biće nam lakše, jer će onda nestati sve strepnje u našem taboru! — rekao je Aleks bez razmišljanja.

    Sve je proteklo u šali, ali nije bilo teško utvrditi, onako, „između redova“, da timu Kalija ne odgovaraju — uostalom kao i svakoj južnoameričkoj ekipi — brzina i snaga. Strateg Kalija video je „crno-bele“ protiv Milonariosa i zaključio da neće biti lako protiv robusnih mladića.

    Tako smo uz koka kolu uspeli da nazremo trenutno stanje u taboru opasnog protivnika.

    Put u Kali bio je prijatan…

    Posle „remija“ — pesnice!

    Komentator veoma čitanog kolumbijskog dnevnika „El Tijempo“, napisao je posle nerešenog rezultata utakmice u Kaliju:

    „Kali je uspeo da se spase poraza, igrajući opreznije nego ikad na sopstvenom terenu! Sada posle te utakmice Veselinović je dobio samopouzdanje i računa da će Santa Fe nadmudriti zemljake!“

    Kada sam gonjen nekom čudnom intuicijom u studiju radio „Nasionala“, na pitanje kako će proći Santa Fe protiv tima Partizana, napisao na parčetu hartije „tri prema jedan za Partizan“, mnogi su se kiselo nasmejali. Uopšte, uoči susreta vladalo je samo u kolumbijskom smislu, optimističko raspoloženje…

    Epilog nije pokazao da su se očekivanja poklonika Santa Fe ispunila, iako je to takom utakmice, izgledalo da će se, ipak — sve želje ostvariti.

    Paunović je pri kraju prvog dela isključen (1:1). Nade se izgubile za goste…

    — I sa desetoricom moramo izdržati! — rekao je Zec u svlačionici.

    Za vreme odmora nije bilo nikakvih uzbuđenja među fudbalerima Partizana. Raspoloženje nije preraslo u panični strah od poraza. Sa puno sigurnosti Zec je ulio veliko poverenje među mlade momke i smireno, svakom ponaosob, objasnio taktiku igre u nastavku.

    Ubrzo, Bjeković je, neočekivano, nekom magičnom snagom pogodio cilj (2:1) i smirio bučni stadion, koji je svakog trenutka trebalo da se upali u ludom očekivanju da će Santa Fe uspeti da realizuje brojčanu nadmoćnost.

    Nikakva taktika nije mogla da sruši čelični zid pred golom „crno-belih“. Sve akcije odbijale su se kao od šale, odbrana iako bez svoga stuba, uspevala je da otkloni sve napade. I, kada nije moglo ništa drugo, tim Santa Fea pokušava da grubim nasrtajima „reši sve probleme“. Posle nekoliko više nego „prljavih nasrtaja“, izbila je velika gužva na terenu.

    Radio reporter Miodrag Stoiljković, za trenutak se iznenadio događajima na fudbalskom igralištu, sve opisao, ali mu se u jednom trenutku učinilo da je to nedovoljno ubedljivo za slušaoce Radio Beograda, pa je u nekoliko reči sve lepo opisao:

    — Dragi slušaoci to su neviđene scene… Najbolje je reći biju Turci, ali biju i Srbi!

    Nekoliko neodgovornih gledalaca uletelo je na bojište i uvećalo nesuglasice…

    Posle pesničenja, Bora Đorđević kao da kažnjava protivnike izvanrednim pogotkom (3:1). Na kraju rekao mi je u svlačionici šta ga je najviše impresioniralo tokom igre:

    Šekularac me je oduševio u opštoj gužvi! Jednostavno se sklonio u stranu dok su varnice sevale na sve strane…

    Zli jezici kažu da je to sigurno jedina utakmica na kojoj je Šekularac igrao, a nije, kada je do toga došlo, učestvovao u bokserskim veštinama.

    Potamneli Botafogo

    Kolumbijski kolega Alvarado rekao mi je posle utakmice:

    — Santa Fe je umesto najavljene egzibicije i trijumfa želeo da pokaže bar dobre pesnice, ali, nažalost, videli smo da i u toj staroj, klasičnoj sportskoj disciplini, nije bio dorastao svom protivniku!

    Listajući kolumbijsku štampu, posle trijumfa Partizana na „Pentagonalnom turniru“, pao mi je u oči komentar izveštača lista „El Espektador“ koji je plastično objasnio sve što ljubitelje fudbala može da zanima, ako traže verodostojan eho svega što se zbilo u Bogoti, na stadionu „Kampim“:

    „Botafogo na čistom portugalskom jeziku znači — bacač vatre! Na veliku žalost hiljade gledalaca koji su platili skupe ulaznice za veliko finale, Botafogf nije bacao fudbalsku vatru, nego jedino udarce nogama i rukama, po nedužnom protivniku, i na kraju iz svojih slavnih čeljusti izbacio — nesportsko ponašanje!“

    Da tako je i bilo: Botafogo je nezadovoljan izašao sa terena i nije se vratio u predviđenom roku. Skandal je bio veliki. A kada su se predstavnici „sedme sile“ setili da su „crno-beli“ prošle sezone u Meksiko Sitiju, takođe u duelu sa Botafogom, igrali sa igračem manje, nisu se bunili i, na kraju, pobedili renomirani brazilski tim, iskoristili su sve to da bi pokazali sportski manir jugoslovenskih fudbalera. Bruka je pukla na sve strane.

    U štampi je bilo i ovakvih naslova: „Potamneli Botafogo“, „Brazilci razočarali ljubitelje fudbala, jer su umesto lopte želeli bitku!“ „Žairzinjo povukao fudbalere iz igre i kada se predomislio sve je bilo već kasno!“…

    Roberto je udario Paunovića, jer tokom čitavog prvog dela nije mogao da predahne i dođe do lopte. Stara prznica i svađalica, dobro poznata na stadionima u Brazilu, ponovo je izgubio nerve. Tek pod prismotrom policije izašao je iz igre?!

    Partizan se zaista punih mesec dana nalazio u kolumbijskoj fudbalskoj vatri. Nije bilo lako izdržati sve i dokopati se dragocenog trofeja…

    Tajna nesuglasica

    Mnogi ljubitelji fudbala pitaju se: kako da tako veliki turnir obiluje raspravama, nesuglasicama i fizičkim obračunavanjima?

    Pre sveta treba reči da je „Pentatonalni turnir“ u Bogoti protekao u pravoj južnoameričkoj atmosferi. Buke je bilo na sve strane. I, to nije ništa neobično za stadione ovih ogromnih tropskih prostranstava!

    Za nas Evropljane sve to liči na skandal, ali za najprosečnijeg ljubitelja fudbala, ovde u Latinskoj Americi, verovali ili ne, to su — sasvim obične stvari, ništa drugo nego — svakidašnjica velikih dvoboja.

    Pravo da vam kažem, ne sećam se utakmice na turniru u Bogoti na kojoj nije bilo „povuci potegni“, toliko, da je policija morala da uleće u teren i razdvaja ratoborne!

    Fudbaleri Partizana su se izvanredno snašli, jer su u takvom ambijentu, nastojali da postanu, bar za nekoliko trenutaka — pravi pravcati Južnoamerikanci.

    Botafogo je odlaskom sa terena napravio skandal. To zaista jedino nije uobičajeno za ovdašnje stadione, pa će ga ovakav postupak — skupo stajati.

    „Crno-beli“ su pregoreli sve i priredili — podvig.

  • Lekcija iz lepog ponašanja…

    I pored dramatičnih scena koje prate mečeve na Južnoameričkom kontinentu. — Kapiten Milan Damjanović dostojanstveno podneo prvo isključenje u karijeri

    Pobedio je Partizan prošle godine u Meksiku, ponovio je taj uspeh, sada, u Bogoti. Ali, iza tog rezultatskog trijumfa oblikovao se još jedan uspeh, više gest, lekcija iz ponašanja, koju su naši fudbaleri održali Južnoamerikancima.

    Sećate se: prošle godine, u Meksiku, u duelu sa Gvadalaharom, Partizan je platio ceh želji da domaćin trijumfuje. Pa je u tom duelu domaći arbitar hteo, na svaki način, da pomogne, da preokrene rezultat od 2:1 za Partizan. Prvo je isključio Đorđića, koji u karijeri nije napravio grub prekršaj, da bi — nešto kasnije — iz igre udaljio kapitena Mihajlovića, jer je tražio objašnjenje za takav gest!

    Epilog je poznat: naši igrači sačuvali su rezultat i dostojanstvo. A domaća štampa pitala je: „Zar je moguće da jedan tim bolje igra sa 9 fudbalera!?“. Partizan je dobio svoju veliku bitku.

    Dobio je i ovog januara, u Bogoti. Samo, sada je situacija bila obrnuta. Botafogo je opravdano ostao bez dva fudbalera i, nije to mogao da podnese. Demonstrativno je napustio teren i izgubio važniju bitku od one rezultatske. A mogao se setiti turnira u Meksiku, i gesta Partizana. To poređenje donelo je „crno-belima“ jednu veliku moralnu pobedu. Pobedu koja se pamti…

    Ovaj primer moralne lekcije, koja je ubedljivija od svih reči, upotpunjuju dva detalja sa ovogodišnjeg prelaska preko Atlantika.

    Arbitar Kanesa iz Čilea isključio je, na utakmici sa Santa Feom, Paunovića samo zato što ga je ovaj upozorio na pogibeljnu igru protivnika! Paunović je napustio teren, a da nikom nije ni palo na pamet da protestuje. Kao ni kod isključenja Damjanovića, protiv Botafoga. Naš kapiten je izbačen iz stroja. (opet Kanesa!), bez ikakvog razloga, Bilo mu je to prvo isključenje u karijeri. Partizan je smogao snage da čak i povede sa 1:0 — igrajući 76 minuta sa 10 igrača — i da očuva nerešen rezultat.

    Ako je ova turneja rezultatski trijumf, onda ona nosi još jedan dokaz, pečat koji će trajati kao primer — izuzetne sportske i moralne snage ovog kolektiva. Partizan je održao protivnicima dvostruku lekciju: jednu iz fudbalske veštine, a drugu iz domena sportske etike!

    … pred 235.000 gledalaca

    Partizan—Milionarios 2:1 (2:1)

    Stadion: Kampin u Bogoti. Gledalaca: 40.000. Sudija: Mario Kanesa (Čile). Strelci: Lobeton u 15. za Milionarios, a Živaljević u 16. i Vukotić u 23. minutu za Partizan.

    Partizan: Drljača (Furtula), Marić, Pejović, Petrović, Paunović, Budišić, Đorđić, Živaljević (Grubješić), Bjeković, Vukotić, Antić.

    Milionarios: Kintana, Ernandez, Bivano, Bavirija, Kastro, Magsija, Trebina, Brant, Subijat, Lobeton, Lavesi.

    Partizan—Kali 1:1 (1:1)

    Stadion: Gerero u Kaliju. Gledalaca: 15.000. Sudija: Velaskez (Kolumbija). Strelci: Antić u 1. i Olmedo u 3. minutu.

    Partizan: Furtula, Radaković, Damjanović, Petrović (Marić), Paunović (Pejović), Budišić, Đorđić, Grubješić, Bjeković (Gligorovski), Vukotić, Antić (Živaljević).

    Kali: Zape, Valensia, Bautista, Eskobar, Viafara, Fernandez, Agudelo, Olmedo, Solarte, Meza.

    Partizan—Santa Fe 3:1 (1:1)

    Stadion: Kampin. Gledalaca: 70.000. Sudija: Kanesa (Čile). Strelci: Kampaz u 10. za Santa Fe, a Đorđević u 25. i 85. i Bjeković u 60. minutu za Partizan.

    Partizan: Knežević, Radaković, Damjanović, Petrović, Paunović, Budišić, Đorđić (Pejović), Đorđević (Grubješić), Bjeković (Marić), Vukotić, Antić.

    Santa Fe: Sanković, Manhares, Agire, Baziliko, Rodrigez, Gonzales, Kanjon, Šekularac, Kampaz, Alvate, Revaljon.

    Partizan—Botafogo 1:0 (prekinuto u 44. min)

    Stadion: Kampin. Gledalaca: 19.000. Strelac: Bjeković u 16. minutu.

    Partizan: Knežević, Radaković, Damjanović, Petrović, Paunović, Budišić, Đorđić, Đorđević, Bjeković, Vukotić, Antić.

    Botafogo: Ubiratan, Moreira, Čikinjo, Leonadis, Valtekir, Neir, Karlos Roberto, Zekinjo, Roberto, Žairzinjo, Ramos Roberto.

    Reprize

    U dva nova meča, sa Santa Feom i Botafogom, koji su po svaku cenu želeli revanš, naši fudbaleri su opet pokazali svoju superiornost. Santa Fe je pobeđen i sa 5 rezervi, Botafogo je jedva izborio nerešeno, mada je 70 minuta imao igrača više (kapiten Damjanović bezrazložno isključen)!

    Partizan—Santa Fe 1:0 (1:0)

    Stadion: Kaluna u Bogoti. Gledalaca: 20.000. Sudija Kansea (Čile). Strelac: Gligorovski u 6. minutu.

    Partizan: Knežević, Radaković, Marić, Pejović, Paunović, Budišić, Grubješić (Petrović), Gligorovski, Vukotić (Bjeković), Antić, Živaljević (Đorđić).

    Santa Fe: Sanković, Manharez, Agire, Baziliko, Rodrigez, Gonzales, Kanjon, Artaza, Kampaz, Šekularac, Revaljon.

    Partizan—Botafogo 1:1 (1:0)

    Stadion: Kampin. Gledalaca: 20.000. Strelci: Vukotić u 41. i Žairzinjo u 76. minutu. Sudija: Kanesa (Čile).

    Partizan: Knežević, Radaković, Damjanović, Petrović, Paunović, Budišić, Đorđić, Pejović, Bjeković (Živaljević), Vukotić, Antić.

    Botafogo: Ubiratan, Mura, Čikinjo, Valtekir, Karlos Roberto, Leonadis, Zekinjo, Nei, Roberto, Žairzinjo, Tonino.


    Tabela

    1.Partizan4 3 1 09(7):37
    2.Milonarios4 2 0 29:64
    3.Botafogo4 2 0 24:5(3)4
    4.Santa Fe4 1 1 26:93
    5.Kali4 0 2 24:82

    Napomena: gol-razlika Partizana i Botafoga zavisi od toga da li se računa rezultat u momentu prekida, ili zvanični od 3:0 — prema propisima.

  • U Bogoti su za nas svet, nebo i zemlja bili crveni

    Milan Damjanović: Moj dnevnik

    Nisam vodio pedantni dnevnik, ali sam s vremena na vreme zabeležio ponešto za moju ličnu fudbalsku arhivu. Ono što sam smatrao da ne sme da se zaboravi.

    Bio je to izvanredan put. Utisci su se gomilali jedan za drugim filmskom brzinom. Bilo je nemoguće o svemu odmah razmisliti, doneti određen zaključak. Da smo bili na turističkom putovanju i tada bi to bilo teško. A mi smo bili radna fudbalska ekspedicija. Ljudi na zadatku.


    Otputovali smo 9. januara. Predstoji nam put avionom na relaciji Beograd — Rim — Pariz — Njujork — Meksiko — Bogota. Navikao sam na vožnju avionom. Naučio sam sebe da mnogo ne razmišljam, da me misli odnesu daleko, daleko… Posmatram većinu golobradih fudbalera Partizana. Nikada nismo imali ovako mlad tim. To je generacija bez kompleksa, ne plaše se aviona, višečasovnog putovanja, teških protivnika. To je generacija koja misli da sve zna i sve može. I treba da budu takvi.

    Put je trajao oko 22 časa. U Rimu smo se odmarali tri časa. Prespavali smo u Parizu, u „Bon-hotelu“, u blizini Opere. Posle osmočasovnog leta preko Atlantika, Boingom 707, stigli smo u Njujork i odmah nastavili put za Meksiko. Zabeležio sam da su mi to bili najneprijatniji trenuci na putu: sedam časova smo proveli u „tranzitu“ očekujući avion koji je trebalo danas prebaci u Bogotu. A bila je noć, nigde ništa otvoreno. Kao da smo bili na drugoj planeti.

    Šekularac

    Na aerodromu u Bogoti dočekalo nas je osoblje Ambasade. Sa njima je bila i supruga Dragoslava Šekularca, Gordana. Mi smo stari prijatelji. Rekla mi je da je Šeki na treningu i da će nas potražiti u hotelu. Dane provedene u Bogoti Šeki mi je učinio prijatnijim i zanimljivijim. Sećam se, kada je dolazio iz SR Nemačke u Beograd, govorio je da ne može da izdrži profesionalne obaveze, da ne može da izdrži bez Beograda, bez „Madere“. U Bogoti sam sreo drugog Šekularca. Kaže da će ostati tamo dogod bude mogao da igra. Posetio sam ga i kod kuće. Stanuje u lepo nameštenom, četvorosobnom stanu. Šeki je ostao veran sebi i svom temperamentu pa je na svakoj utakmici navijao za Partizan, čak i onda kada smo igrali protiv njegovog Santa Fea! Rekao mi je u šali:

    — Eto, Gico, došlo vreme da i ja navijam za Partizan. Naravno, i iz srca, ali i iz računice. Ako pobedite, moja cena ovde raste…

    Bogota

    Bogota je tipičan južnoamerički grad. Grad kontrasta u svakom pogledu. Na samo sto metara jedan od drugog nalaze se kvartovi velike socijalne bede i luksuzni, blještavi kvartovi modernih vila. Čovek oseća miris novca…

    Najavljeni smo velikom reklamom. Radio je prekidao redovan program najmanje pedeset puta dnevno reklamirajući utakmice. Kada je već o radiju, reporteri u Bogoti su nenadmašni. Slušajući ih kako komentarišu akciju na sredini terena čovek bi pomislio da će gol da padne u svakom trenutku. Na tribinama retko koji gledalac ne nosi tranzistor. Nije ni čudo, reportaže su žive, raznovrsne, smenjuju se reporteri smešteni u svlačionici, oni pored igrališta koji intervjuišu fudbalere u toku igre…

    Zekinjo

    Crnoputo desno krilo Botafoga Zekinjo, mali rastom, suvonjav, kao rahitičan, dobar mi je poznanik. Igrao sam protiv njega tri puta i nikada nisam imao velikih problema. Zekinjo je nervozan, brz kao zec, i kad ide ulicom čini se da fintira prolaznike. Još uvek nisam siguran da li se savija čas levo, čas desno, namerno, ili mu je to manir. Igra slično Garinči. Na jednoj utakmici nismo se čestito ni susreli, a sudija je odsvirao kraj. Na drugoj sam bio izbačen iz igre. Bez razloga, prvi put u karijeri. Zekinjo je „zagradio“ loptu a ja sam se bacio i klizajućim startom odneo i njega i loptu… Dugo sam razmišljao kako treba igrati protiv Zekinja. Ako prihvatim trku, izgubio sam. Pronašao sam rešenje u pozicionoj igri. Zekinjo je slobodno primao loptu, sa njom čuda stvarao, ali na prostoru od kvadratnog metra, pa bi mi je onda, začuđen što ja ne reagujem, takoreći bez borbe ostavljao.

    Roberto

    Pričali su mi fudbaleri Botafoga da im Roberto mnogo znači, jer je izvanredan centarfor, fudbaler izvan serije, ali da zbog njega imaju niz problema, jer redovno izaziva tuču. On je tip fudbalera koje niko ne voli: kukavica, udari, pa beži po igralištu. Udario je Paunovića bez lopte! Srce mi je uzdrhtalo. Bio je to signal za neviđenu tuču. Naš mladi golman Furtula dotrčao je čak sa klupe za rezervne igrače i nokautirao Roberta. Furtula je bukvalno shvatio moje savete upućene mu posle utakmice protiv Santa Fea. I tada je izbila tuča, a Furtula je sedeo kao prikovan za klupu. Prišao sam mu i rekao:

    — Nije te sramota! Mlad si, jak, a sediš dok ti drugovi vode „rat“.

    Protiv Botafoga Furtula nije sedeo — i to je platio Roberto.

    Botafogo

    Botafogo je bez konkurencije najbolji brazilski tim. Igra izvanredno. Bolji je od Santosa koga sam gledao na utakmici protiv Milonariosa.

    Brazilci su teško podneli poraz u prvoj utakmici protiv Partizana. Želeli su revanš po svaku cenu. Prihvati li smo revanš — i opet Brazilci nisu pobedili. Igrali su nervozno, isuviše su želeli pobedu. Ponudili smo im da ta utakmica bude egzibicija, da ne razmišljamo o rezultatu. Nisu pristali, želeli su iznad svega da pobede Partizana.

    Pele

    Teško da ću ikada zaboravi ti susrete sa našim iseljenicima. U Kaliju, neki Marko, Dalmatinac, poklonio nam je šešire od čije prodaje živi. A živi veoma dobro. Posle svake pobede u hotelu nas je dočekivao njegov telegram kojim nam je čestitao.

    Sreo sam se i sa Peleom, prvi put u životu. Izmenili smo zastavice, značke. Igra fenomenalno. Trči kao mladić. Protiv Milonariosa postigao je dva gola, a igrao je povučeno, podjednako i u odbrani i u navali.

    Kapiten

    Eto, i to sam doživio: postao sam kapiten Partizana! Uoči prve utakmice na turneji prišao mi je trener Gojko Zec i rekao:

    Damjanoviću, vi ćete biti kapiten.

    Igram fudbal od 1953, igrao sam protiv svih najboljih fudbalera sveta, a sada sam prvi put osetio tremu. Možda to nije bila trema, možda se to zove breme odgovornosti. Postao sam kapiten, mlade, ambiciozne ekipe, ekipe sa velikom tradicijom i velikim internacionalnim renomeom. Više nisam razmišljao samo o svom mestu levog beka i protivničkom desnom krilu. U svakoj situaciji znao sam da istupam i kao kapiten.

    Drljača

    Bilo mi ga je iskreno žao. Čekao je svoju šansu u Partizanu i dočekao je u 25. godini. Želeo je da na jednoj utakmici pokaže sve što zna, da se odmah nametne i stekne poverenje svojih drugova i rukovodstva ekipe. Odlično je branio. Kad je povređen napustio igru, seo je pored mene i Brazilca Žairzinja. Niko od nas tada nije ni slutio da će sutradan lekari konstatovati prelom noge. Šteta. Ja znam Drljaču, znam koliko je ambiciozan i koliko voli fudbal. Vratiće se on ponovo na gol Partizana.


    Susret sa Milanom Galićem

    Kada smo saznali da se vraćamo u Beograd, da ne nastavljamo turneju po Meksiku, niko nije bio srećniji od mene. Sada mi put više nije bio tako neinteresantan i dosadan, jer sam znao da je njegov cilj — Beograd. U Parizu sam saznao da na stadionu „Kolomb“, za Kup Francuske, igraju Rems i Sedan. Trener Zec i ja uzeli smo taksi i stigli na „Kolomob“ kada je počinjalo drugo poluvreme. Želeli smo da vidimo Galića i Dakića koji igraju u Remsu. Galić je igrao izvanredno. Stvorio je sebi dve gol-šanse, a posle njegove akcije Rems je postigao jedini gol na utakmici. Iznenadio sam se: posle utakmice fudbaleri Remsa proslavili su pobedu šampanjcem! Čudni su metodi treninga francuskih klubova. Galić mi je ispričao da sa Dakićem samoinicijativno trenira, jer kad odigraju utakmicu u nedelju, igrači se na treningu nađu zajedno tek u četvrtak! Galić je u odličnoj formi, kapiten je Remsa, čuvenog francuskog kluba u kome je nekada igrao Rejmond Kopa.

    Biti stranac koji je tek došao u klub i dobiti kapitensku traku znači izuzetno priznanje. a „Gale“ je to doživeo u Remsu.

  • Naši čitaoci i idealan tim Partizana

    U novogodišnjem broju našeg lista objavljen je „idealan tim“ Partizana, kao finalni akt proslave 25-ogodišnjice postojanja i rada fudbalskog kluba Partizan.

    I kad i obično: svaka anketa ma kako brižljivo pripremana, čak i ako svojom slojevitošću daje presek vremena, atmosfere i mišljenja, na određen način uznemiri čitaoce i prijatelje i mnoge od njih nagna da nam se jave, bilo da izraze svoje slaganje ili neslaganje ili, jednostavno, da zatraže objašnjenje zašto je ovaj, a ne onaj igrač u najboljem timu Partizana tokom minulih godina jedne četvrtine našeg stoleća.

    Da ne bismo pojedinačno odgovarali svim čitaocima, evo iznosimo šta je bilo presudno za ovakvu kompoziciju tima i zašto u njoj nisu našli mesto Šoštarić, Brozović, Minda Jovanović, Hasanagić, Miladinović, Čebinac, Valok, Atanacković i još neki čija su imena bila po ukusu prijatelja „crveno-belih“.

    1 Ćurković

    IvanĆurković je zahvaljujući igrama koje je pružio tokom tri poslednje godine uspeo da nadvisi čak i Šoškića, koji je u našim i svetskim okvirima veće ime od Ćurkovića, ali ne i bolji golman. Naime, Ćurković u taktičkom smislu toliko unapredio igru golmana da je postao uzor modernog čuvara mreže.

    Danas je Ćurković, uz Engleza Benksa, najbolji golman Evrope! On je u svom šesnaestercu sve više računar, a sve manje golman u onom klasičnom smislu reči.

    Ćurkovićev najveći kvalitet je u tome što sprečava a ne brani gol kao većina golmana. Inteligentan je, pronicljiv kada je u dresu misli kao mačka i gotovo se ne da iznenaditi. Rečju golman van serije i konkurencije!

    2 Belin

    BrunoBelin je bio i ostao „najplemenitiji bek“ koji je fudbalskom sportu uopšte poznat. Sve je kod njega bazirano na tehnici, veštini i brzini. Fudbal je igrao lakoćom majstora, pa otuda i utisak da svoju snagu nije ni koristio. Imao je izuzetnu tehniku oduzimanja, a grubost mu je do kraja karijere ostala nepoznata.

    Belin je uz Branka Stankovića iz Crvene zvezde bio preteča beka današnjice, beka koji ne dejstvuje samo u defanzivnim zadacima, već spretno organizuje igru svoga tima pospešuje napada, pa ga čak i završava. To sve nije posedovao Miroslav Brozović, koji je bio veliki bek u ondašnjem shvatanju fudbala, ali ne u ovom današnjem smislu.

    3 Jusufi

    Fahrudin Jusufi je trajno ušao u istoriju jugoslovenskog fudbala kao bek svetskog potencijala. Bio je čvrst kao kremen, umeo je da se bori kao lav, da oduzima lopte i da ih u smučarskom slalomu donosi do protivničkog šesnaesterca i podaruje saigračima.

    Fascinirao je kao tehničar i fudbalski znalac i po tome je odmah upadao u oči. Na svim meridijanima bio je priznavan kao „evropski Džalma Santos“ toliko je virtuozno delovao na terenu da je najviše priznanja primao i od navijača iz rivalskih tabora.

    Svoju visoku internacionalnu klasu potvrdio je i po odlasku u Zapadnu Nemačku.

    4 Čajkovski

    Zlatko Čajkovski: Za mnoge stručnjake je to najbolji jugoslovenski igrač svih vremena. Bio je najubedljivija ličnost na fudbalskom terenu. Igrao je fudbal sa zanosom i strašću koju još niko posle njega nije ponovio. Znao je mnogo, davao je još više. Imao je neizmerenu izdržljivost, posedovao je veštinu koja je oduševljavala i nikad se nije predavao.

    To je najpopularniji jugoslovenski igrač u svetu! Voleli su ga navijači, cenili novinari, oduševljavali stručnjaci. Uz Bobeka, Miloša i Zebeca činio je igrački kvartet najviše međunarodne klase. Oni su proslavili Partizan na svim meridijanima.

    5 Paunović

    Blagoje Paunović: Uz Ćurkovića jedini igrač današnje generacije koji je našao svoje mesto u „najidealnijem timu“ Partizana. Paunović ima takva igračka svojstva da je teško zamisliti veću kompletnost. Brz je, ima odlične reflekse, sjajno igra glavom, odlično se postavlja, vrstan je tehničar, oseća igru i podjednako dobro dejstvuje i kad obavlja defanzivne zadatke kao i kad započinje akcije napada.

    UZ Holcera je nezamenljiv član odbrane državne reprezentacije, a u Partizanu sa Ćurkovićem čini nepremostivi bedem za svaki napadački red. Centarhalf najvećeg formata!

    6 Vasović

    Velibor Vasović: u danima kada je branio boje Partizana i državne reprezentacije bio je igrač bez premca. Suvereno je vladao prostorom pred svojim golom, ali je povremeno znao opasno da ugrozi protivnička vrata.

    „Vaske“ je jedan od onih koji su dobili najviše glasova u našoj anketi, što je dokaz da su ga svi visoko cenili. Pravi igrač savremenog fudbala! Uporan, neustrašiv, snažan, nesavladljiv i oštar. Imao je svoj stil u igri. Delovao je sirovo, tvrdo, ali je zato bio uvek dostižan, gotovo da je sve duele rešavao u svoju korist, a kada bi on bio savladan gol je bio neminovan.

    7 Kovačević

    Vladimir Kovačević je još kao junior mnogostrukošću svoga talenta umeo da ukreše divljenje u očima gledalaca. Bilo je svima jasno da će taj dečak krhke konstitucije izrasti u pravog asa.

    Kovačević je fudbalski strateg najvećeg formata. Sve je video, pa čak i predviđao u deliću sekunde i donosio rešenja koja su bila nevidljiva i mirnom posetiocu na tribinama.

    Bio je suptilan tehničar sa prefinjenim smislom za igru i kombinacije, a umeo je da postiže golove s lakoćom rođenog golgetera.

    Da ga je priroda obdarila većom izdržljivošću i snagom u Kovačeviću bismo imali najkompletnijeg, najinteligentnijeg i, svakako, najboljeg igrača svih vremena. Boljeg čak i od Bobeka!

    8 Milutinović

    Miloš Milutinović je bio trio igrač: centarfor ili polutka, a na desnom krilu igrao u reprezentaciji i samo nekoliko puta u Partizanu.

    Igrao je pet godina u crno belom dresu i za to vreme je stekao visoku internacionalnu afirmaciju. Bio je umetnik lopte, veštak, maštoviti kombinator i neumoljivi strelac.

    Miloš je najbolji golgeter Partizana ako se uzme u obzir broj odigranih utakmica i postignutih golova. Oduševljavao je lakoćom, znanjem i umećem. Sve je kod njega bilo skladno, elegantno, bez napora…

    9 Galić

    Milan Galić je bio igrač ekstra klase, ali ga svi nisu cenili u meri koju su zasluživali njegova obdarenost i ostvarenja na terenu.

    „Gale“ je bio odličan tehničar, spretan dribler i nepogrešivi strelac. Imao je prodornost strele. Njegova brzinska reakcija je bila fenomenalna. Sve je radio u punom sprintu i protivničke odbrambene igrače je ostavljao bespomoćnim.

    Malo je igrača koji su toliko osećali igru, tražili je i pri svemu tome uvek išli na najjednostavnija rešenja. Galićeva veličina je u tome što nikad nije voleo jevtine efekte, već je pred sobom imao samo jedan cilj: protivnički gol!

    10 Bobek

    Stjepan Bobek: Prvi i do danas jedini priznati majstor fudbala. Tako visok stepen fudbalske intelegencije još nije viđen u našoj zemlji.

    Bobek je mogao sve da učini sa loptom, a njegov kreatorski odnos prema igri ostao je do danas nedostignut. „Štef“ je bio i ostao istinski fudbalski hudožestvenik. On je oplemenio i obogatio fudbalsku igru, dao joj je ono što pre njega nije mogao niti znao.

    Savremenici iz Bobekovih dana i danas su spremni da ustanu kada govore o njegovoj fudbalskoj veštini.

    11 Zebec

    Branko Zebec: Dugo se verovalo da je Zebec prevashodno igrač izvanrednih fizičkih mogućnosti. Međutim, vremenom Branko je eliminisao takva mišljenja i naterao sve prijatelje fudbala da ga uvažavaju kao igrača izvan kategorije.

    Zebec je bio sjajno krilo i izvanredan centarhalf. Šta je igrao bolje teško je reći. Uostalom, tako veliki igrač na svakom mestu pruža mnogo, jer je i njegova sveukupnost bila nemerljiva.

    U Partizanu Zebec je doživeo svoju punu afirmaciju, bio nezamenljiv član reprezentacije i u dva maha je branio boje najboljeg tima Evrope. Jedan od onih koji se ne zaboravljaju.

  • Još jedan latinski podvig

    KROZ NAŠU LUPU

    Treba li reći da se u Latinskoj Americi igra najbolji fudbal na svetu!? Za milione na tom kontinentu fudbalska igra je uzvišena stvar! U toj strasti oni se na poseban način, prazne. Niko ne ume tako da se raduje i toliko da pati na stadionu kao Južnoamerikanci.

    Za većinu od njih žene, muzika i fudbal su prava stvarnog života. Oni malo jedu, još manje piju. Za njih je kaplja alkohola varnica za ludilo. Ali, zato se on opijaju — fudbalom. U ovoj igri oni doživljavaju svojevrsne ekstaze, delirijum groznice koji ne poznaju fudbalski strasnici na ostalim delovima naše planete.

    To je fudbal čiju lepotu uramljuju naše oči: fudbal improvizacije, briljantne tehnike, fantazije, živosti i brzine. Tri brazilske i jedna urugvajska titula svetskih šampiona najbolje potvrđuju supremaciju južnoameričkog fudbala.

    Prošle godine u ovo isto vreme Partizan je u Meksiku na čuvenom Pentagonalu u Siudad Meksiku osvojio prvo mesto i tako na ubedljiv način doprineo reafirmaciji jugoslovenskog fudbala u tom delu sveta. Recimo još da je tada, na tom turniru, glavni favorit bio slavni tim Brazila, Botafogo, koji u svojoj ekipi ima čitavo sazvežđe fudbalskih umetnika, zatim državna reprezentacija Meksika, domaća Gvadalahara i tek na četvrtom mestu bio je naš Partizan. Međutim, Beograđani u crno-belim dresovima nisu tako mislili. Htela su da se dokažu u jednoj tako jakoj međunarodnoj konkurenciji i — uspeli su.

    Ove godine Paunović, Bora Đorđević i njihova družina učestvovali su na Pentagonalu u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije. Domaćin, ambiciozni klub Santa Fe u kome je trener naš internacionalac Toza Veselinović, a prvi igrač Dragoslav Šekularac, želeo je da na ovom turniru osvoji pehar. Iste pretenzije imao je i Botafogo (uz još onu želju dugu godinu dana: da se revanšira Partizanu za prošlogodišnji poraz!), dok je Gojko Zec smerno najavio da vodi ekipu na pripreme, ali da to ne znači da će rezultati njegovog tima biti u drugom planu. Inteligentni i oprezni trener „crno-belih“, po običaju, bio je diskretan. Uostalom, to je u njegovoj prirodi, jer razmetljivost mrzi iznad svega.

    Taj tihi dolazak u Bogotu učinio je da je Partizan posle neočekivanog trijumfa ispraćen sa pompom, pažnjom i zahvalnošću koji su prelazili sportske okvire. Eto još jedne potvrde koliko su sportisti dobri ambasadori svoje zemlje.

    Ali, vratimo se uspehu „crno-belih“. I priznajmo: niko od nas to nije očekivao. Prvo što je Partizan posle trijumfa u Meksiku sada smatran autentičnim predstavnikom najkvalitetnijeg evropskog fudbala, pa samim tim i opasnim protivnikom, a drugo, ekipa je odletela bez kapitena Ivana Ćurkovića, golmana najviše klase i oslonca tima, kao i bez Ilije Katića u ovom trenutku nezamenljivog igrača srednjeg reda. Bio je to svojevrstan hendikep za „crno-bele“ pred njihov start u Bogoti. Međutim, radosne vesti nisu prestajale da nas zapljuskuju i tako smo se još jednom osvedočili koliko je vitalan današnji tim Partizana, kako ima visok moral, koliko je profesionalan i vešto vođen.

    Zato je ponovni uspeh nova radost za prijatelje „crno-belih“ i pravi vesnik onoga što ovog proleća očekujemo.