Ознака: Borivoje Đorđević

  • Nade, želje i obećanja aktera i navijača

    Uoči gala predstave najvećih rivala našeg fudbala Partizana i Crvene zvezde

    I ovo fudbalsko predvečerje podariće nam u zelenoj areni na Topčiderskom brdu žestok boj. Pobornici fudbala, pogotovo oni strasni i klupskim bojama Zvezde i Partizana otrgnuti, u rastućoj groznici dočekaće veliki dvoboj. A oni, akteri, i stratezi derbija, katkad i sam odagnaju da bi se mašti pobede predali. Ipak, radost i tuga u fudbalu su uzajamni, nužni, deljivi — već prema tome kako ih isprede i podeli sudbina megdana…

    Sakupili smo pregršt želja, poruka i htenja — da nam toplo i navijački zvuče, da nas opiju i nadahnu u iščekivanju onoga što će nam doneti 6. juni.

    Miljan Miljanić: Partizanu kapu dole!

    Našli smo ga na popodnevnom treningu. Žestoko je oznojio svoje momke. Nasmejan i ljubazan, kao jedini Miljan, kao diplomata drevne grčke filozofske škole, reče:

    MILJANIĆ: Partizanu, uvek kapu dole!

    P. VESNIK: Samo to?

    MILJANIĆ: Ako mislite da nije sve, razvodnićemo malo — veli i briše znoj. — Da, taj derbi se ipak razlikuje — od svih ostalih, on je nešto posebno, rekao bih takvo fudbalsko stanje koje je puno elektriciteta i najvećih imaginacija. Cenim sve protivnike, za Partizanu, kako rekoh — kapu dole, makar s njim i najmanje važan megdan delili, mada takvih nema. Znam da će moje i Gojkove momke velika armija navijača poneti na krilima, da će derbi biti kvalitetan fudbalski okršaj, a to je i najvažnije. Rezultat će sigurno biti — ispisan na semaforu!

    Trener Gojko Zec: Učinićemo sve kako bismo iskoristili šansu.

    Valjda nikoga od kandidata za titulu prvaka nisu tako pratile nevolje kao Partizana. Odlazak Katića i Ćurkovića, povrede, mali fond rezervnih igrača… — znaju se i sve druge nedaće, objektivne i subjektivne. No, Gojko je vraški uporan, radan, istrajan. Gotovo kao da čarobnom palicom iznalazi ona suptilna rešenja. Ukratko, „peče“ se na velikoj vatri ovogodišnjeg šampionata. Kako se onda suprotstavi ti „večitom rivalu“?

    ZEC: Zvezda je uvek protivnik dužan punog poštovanja. Osvojila je veliki trofej — Kup i nije opterećena trkom za prvo mesto. Utoliko će joj meč s nama biti lakši. Nama je, pak, taj meč velika šansa, možda i poslednja. Moramo uložiti krajnje napore, učiniti sve, da bismo tu šansu iskoristili.

    Dakle, biće teško. No, ja verujem u svoje momke. Neka dadu sve od sebe. neka igra bude velika i dostojna ugleda dva velika rivala i brojne publike, koja će umeti sigurno da stvori štimung za veliku igru.

    Blagoje Paunović: Biće to velika igra.

    PAUNOVIĆ: Uveren sam da će to biti velika igra bez obzira na položaj Zvezde i Partizana na tabeli. Ali biće to i težak meč za nas igrače. Kad kažem težak, onda, pre svega, mislim na našu odbranu. Jer, teško je zadržati takvu navalu kao što je Zvezdina, posebno sad kada je u usponu forme. Izgaraćemo kao, uostalom, i uvek u duelima sa Zvezdom, jer moramo postići pun uspeh!

    P. VESNIK: Najlepši i najdraži derbi?

    PAUNOVIĆ: Debitovao sam protiv Zvezde 1965. (1:1) i od tada sam odigrao sve utakmice sa „večitim rivalom“. Najdraža pobeda mi je ova poslednja (2:1) kada smo tokom cele utakmice bili bolji, da bismo pali u trans radosti tek u poslednjim sekundama dvoboja.

    Momčilo Vukotić: Moram jednom načeti Zvezdinu mrežu.

    VUKOTIĆ: Naše šanse za prvo mesto su istina umanjene ali nisu i prestale. To nas obavezuje da u žestoku bitku uđemo sa željom da velikom protivniku uzmemo oba boda. Upravo ti bodovi mogu biti naša poslednja šansa.

    P. VESNIK: Gol, prvenac?

    VUKOTIĆ: Moram načeti Zvezdinu mrežu! Još im nisam dao gol, ali to, inače velikom golmanu Dujkoviću, ovog puta čvrsto obećavam. Mislim da ne mogu stalno da me prate ti maleri. Uostalom, znam da je to moj veliki dug vernim i strpljivim navijačima, i neću dozvoliti da ih ovom prilikom razočaram.

    Snežana Cvijović, učenica iz Beograda: Derbi i navijača!

    CVIJOVIĆ: Kao odana simpatizerka i navijač uvek sam optimista. Istina, lepo bi bilo da se ponovi onaj prošli derbi, da nam naši ljubimci u poslednjim sekundama donesu neizmernu radost… Ja verujem u pobedu Partizana. Samo, mislim da bi mi „Partizanovci“ trebalo bolje da navijamo, da pariramo inače veoma bučnim navijačima Crvene zvezde.

    Golman Dujković: Opasnost se zove Vukotić

    DUJKOVIĆ: Verujem da će nam biti lakše nego našim protivnicima, čak lakše nego u svim dosadašnjim susretima. Jer, Partizanu su bodovi neophodni u borbi za prvo mesto, a zna se veoma dobro koliki je to psihički teret u toku igre.

    P. VESNIK: Ako se vaša mreža koji put zatrese, od koga bi mogla?

    DUJKOVIĆ: Opasnost se zove Vukotić, bar ja tako mislim…

    P. VESNIK: Ko je, po vama novi šampion?

    DUJKOVIĆ: Hajduk je trenutno u prednosti, ali do kraja sva šta može da bude, da se izmeni. Jer, bodovi prednosti se lako istope u finišu koji dostiže „belo usijanje“.

    Jovan Aćimović: Velika draž i inspiracija

    AĆIMOVIĆ: Svaka naša utakmica ima veliku draž i daje nam posebnu inspiraciju. Rekao bih, pomalo romantično, da je to uvek fudbalska rapsodija viša bar za oktavu od ostalih. Zato se publika sigurno neće prevariti ako na puni stadion. Uveren sam da će biti i dosta golova.

    P. VESNIK: Cenite li nekoga u protivničkom timu posebno?

    AĆIMOVIĆ: Ko obuče dres velikog tima i on je veliki! Đorđević, Paunović i Bjeković su državni reprezentativci. Znamo se dobro i uzajamno cenimo i poštujemo. Samo, tu su i drugi, za koje lično mislim da će se afirmisati iduće sezone.

    P. VESNIK: Novi šampion?

    AĆIMOVIĆ: Intimno mislim i nadam se da će to biti Partizan, mada niko nije imao toliko nedaća ove sezone kao on. Iskreno želim da smognu toliko snage i da u finišu nadmaše opasne rivale.

    Kapiten Zvezde Dragan Džajić: Radaković je „nezgodan“ bek…

    DŽAJIĆ: Mada ovaj derbi dolazi u trenutku očigledne razlike u našim pozicijama na tabeli, pa i ambicijama, on ipak mora biti veliki. Mi i te kako moramo voditi računa o ugledu Zvezde i navijačima, pogotovo smo to dužni u susretu sa najvećim rivalom Partizanom.

    P. VESNIK: Kakvu poruku imate za Radakovića?

    DŽAJIĆ: Miša je odličan igrač! — Rekao bih: nezgodan bek! Ako je na prošlom derbiju bio moj uspešni ukrotitelj, onda sam mu ostao dužan. Svakako ću nastojati da ovog puta budem bolji. Uostalom, jedno je sigurno: publika će uživati u kreativnoj i uzbudljivoj igri, ona će nas nositi devedeset minuta, u kojima ćemo dobro natopiti naše dresove. Mislim da nam je lakše, jer nećemo imati ono psihičko opterećenje kao što ga Partizan ima s obzirom na borbu za prvo mesto.

    Borivoje Đorđević: Pobedićemo Zvezdu sa dva gola razlike!

    ĐORĐEVIĆ: Za taj derbi danima živimo i mi i Zvezda i publika. On mora biti veliki i po igri i po onoj izuzetnoj atmosferi koju verni simpatizeri umeju da naprave, a to je onda nadahnuće za nas igrače, ono što nas napred kreće.

    P. VESNIK: Rezultat?

    ĐORĐEVIĆ: Pobedićemo Zvezdu sa dva gola razlike! Istina, imam problema sa povredom iz Sarajeva, ali ja bih i iz kreveta ustao i igrao tu utakmicu. Naravno, ako treba tako da bude. Poručio bih našim navijačima da nas istrajno bodre, da nadvise Zvezdine pristalice u gledalištu, pa ćemo i mi njih na terenu.

    Miša Radaković: Biće presudna inspiracija…

    RADAKOVIĆ: Nema lepše predstave od te i zato mislim da je velika čast za svakog od nas igrati derbi. A kad je tako, onda treba verovati u izuzetan fudbalski spektakl na stadionu JNA.

    P. VESNIK: A protivnik, rezultat?

    RADAKOVIĆ: Zvezda je Zvezda i time je sve rečeno. Veoma se dobro poznajemo i lično i taktički… Mislim da će trenutno inspiracija biti presudna za ishod. Za naš tim biće veoma važan poklič navijača. Ako nas ponesu kao prošli put, nadam se trijumfu. Što se tiče duela sa Džajićem, njemu svi komplimenti kao asu, a meni dueli! — nasmejao se Radaković.

    Ratko Čolić: Moram gledati derbi…

    Upitan da li odlazi pa okršaje Zvezde i Partizana fudbalski veteran nam je s osmehom rekao:

    ČOLIĆ: Redovno odlazim i gledam, a bez njih bi bio siromašniji. — reče Čolić brišući naočare. — Te utakmice oduvek su privlačile ljubitelje fudbala kao najveći magnet. Jer, imaju posebnu draž. Želeo bih da, ipak, vidim naše mladiće u punom zalaganju za boje kluba i verne navijače, da izgaraju, kao što smo to mi činili.

    Novica Cvetković: Pobediće Zvezda.

    CVETKOVIĆ: Mislim da Partizan u ovom derbiju nema šta da očekuje. Zvezda ima više prednosti, a ja bi podsetio samo na jednu činjenicu: zar ona ne daje polovinu igrača za državnu reprezentaciju! Inače, volim te derbije i rado ih posećujem. Moj ljubimac je Filipović za kojeg verujem da će postići bar jedan pogodak. Jednostavno, derbi je izuzetna fudbalska poslastica koju svakako ne treba propustiti.

    Mićo Lepčtinović, radnik iz Beograda: Važno je da to bude velika igra i da vidimo golove…

    LEPČTINOVIĆ: Navijač sam Zvezde. Ali, uvek sam cenio Partizana, bez kojeg ni Zvezda ne bi bila velika. Razume se, priželjkujem pobedu mojih ljubimaca i posebno verujem u golgeterske sposobnosti mladog Filipovića. Ali bojim se da, ipak, Partizan ne iznenadi — kao prošli put… Uostalom, važno je za nas gledaoce da to bude velika igra i da vidimo što više golova, da nas meč uzbudi i oduševi.

  • Brutalnost guši veštinu

    IGRE I LJUDI

    Ta fotografija koju je u koloru objavio jedan poznati strani časopis, delovala je jezivo svojim naturalizmom: u prvom planu su bile noge fudbalera sa spuštenim čarapama. U stvari to i nisu bile ljudske noge već nešto što je samo ličilo na njih: deformisane, izbrazdane kramponima, poprskane krvlju. Unakažene, ličile su pre na noge nekog verskog fanatika posle ritualnog šibanja ili na noge ratnika posle okršaja. Snimak koji je delovao tako zastrašujuće načinjen je u koloru, razume se. posle neke utakmice. Potražio sam u potpisu ispod slike ime nesrećnog vlasnika tog unakaženog para nogu i ustanovio da se zove — Džordž Best! I tek tada me obuzela teza pomešana s besom: zar je neki divljak mogao tako surovo da unakazi jednog takvog fudbalskog majstora? Doveden do očajanja, verovatno, upotrebio je svoj poslednji (a možda i jedini) adut — brutalnost da bi zaustavio jednog takvog čarobnjaka kao što je Best, igrača dostojnog simbolike svog imena (najbolji).

    Razmišljajući nad ovom fotografijom setim se da sam jednog leta na plaži bio zapanjen mnogobrojnim ožiljcima, brazgotinama, kvrgama i oteklinama što su pokrivale noge jednog takođe velikog igrača, jednog para nogu i ustanovio da se zove — Dragoslava Šekularca. Nedavno sam takav isti reljef neviteštva video na nogama Bore Đorđevića. Verovatno ništa drukčije ne izgledaju ni noge Milana Galića, Josipa Skoblara, Vukasa, Milutinovića, Bobeka, Džajića, Musemića, Petkovića… Ali, zato tih ožiljaka verovatno nema na nogama jednog Bolfeka, Mite Stojanovića, Režeka, Kokeze, Čopa, Milićevića, Dojčinovskog, Mečkarova, Raca, Popadića, Hadžiabdića, Kapidžića, Valeca Neko će reći; pa i oni su fudbaleri i oni igraju fudbal nogama. i oni rizikuju… Da, ali tu ima razlike: prvima su noge sredstvo, a drugima — cilj. Prvi se služe nogama da bi ostvarili svoje igračke ideje, maštu da bi nadigrali, a drugi imaju samo jedan cilj da onemoguće igru i igrača! I zato, u sudarima tih različitih igračkih ideja, dolazi i do takvih neigrački. trenutaka kad prestaje igra a nastaje obračun do surovosti.

    Gledao sam, nedavno, u Zagrebu, kako mladi Valec, valjda po trenerovim instrukcijama, zloupotrebljava svoj talenat i domaći teren pokušavajući da na svaki način onemogući Boru Đorđevića. Kad je video da to ne može igrom i fudbalskim sredstvima, pribegao je surovim startovima: uvek kad je Đorđević imao loptu pred sobom on je nasrtao na njega obema nogama! I naravno, gotovo uvek iz tih duela izlazio kao „pobednik“: Đorđević je bio više u horizontali nego uspravno! Sudija Rauš (ah taj Rauš) je primećivao neke prekršaje pa i kažnjavao, ali nikada kao opasnu igru, što je mladog Valeca još više hrabrilo. Začudo, Đorđević na toj utakmici nije bio ozbiljnije povređen, ali je bio pošteno premlaćen. Međutim, ono što nije uspeo Valec u Zagrebu, uspeli su Kojović i Hadžiabdić u Sarajevu; Đorđević je opet povređen! Po ko zna koji put u svojoj ne baš dugoj karijeri!

    Na Karaburmi sam nedavno gledao jedan takođe neviteški obračun: Kapidžić, Popadić i Šoškić 90 minuta su nemilosrdno jurili po terenu i tukli Petkovića i Santrača, naročito kad bi bili nadmudreni, a bili su gotovo uvek. Sudija Horvat ni jednog od ovih fudbalskih „siledžija“ nije ni opomenuo! A moglo se desiti da ova dvojica vrsnih igrača, inače rekonvalescenti, opet idu u bolnicu!

    Ili primer nesrećnog Vahidina Musemića! Taj vrsni igrač je, verovatno u svojoj karijeri više bio u gledalištu nego na terenu! Mnogi centarhalfovi su diplomirali surovost baš na ovom poštenom borcu. Odlazeći sa fudbalske scene, Stjepan Bobek je, valjda u trenutku iskrene srdžbe, rekao: „Da nije bilo Vladice Popovića verovatno bih igrao još 5—6 godina!“

    Slične izjave o sličnim kostolomcima mogli bi dati i drugi naši veliki igrači. Svedoci smo da se mnoge sjajne karijere prekidaju nasilno, da mnogi veliki igrači bivaju sputani nefudbalskim sredstvima.

    I zato nedavna izjava jednog od naših najpoznatijih ortopeda prof. dr Cvetka Rakića da se „u Jugoslaviji igra najgrublji fudbal na svetu“ deluje, odista dramatično. Jer, ako se ovako nastavi sa naših terena će nestati i onako malobrojni fudbalski majstori. Naši stadioni će poželeti fudbalske hudožestvenike.

  • Gerilci odložili start

    Na Pentagonalu i oko njega

    Prvu utakmicu na „Pentagonalu“, sa Milionariosom, Partizan je trebalo da igra 14. januara. Međutim, susret je odložen za 24 časa iz političkih razloga.

    Bili su to dani oštrih sukoba između vojske i pripadnika gradske gerile u Bogoti, pa je postojala opasnost incidenata. To je „stranka“ slična urugvajskim „Tupamerosima“. Srećom, sve se na vreme stišalo…

    Susret „večitih rivala“

    Crvena zvezda i Partizan sreli su se i na „zelenom kontinentu“. Pošto su „crveno-beli“. zbog nekih nesporazuma, nepredviđeno stigli u Bogotu, odseli su u istom hotelu gde i Partizan — „Kordiljeri“. Na aerodromu ih je sačekao — Bora Đorđević. Fudbaleri, uz Šekularca i Veselinovića, proveli su zajedno dva prijatna dana.

    Zec odbio ponudu

    Za vreme gostovanja u Kaliju, predsednik istoimenog kluba ponudio je treneru Gojku Zecu pozamašnu svotu dolara za dvogodišnji ugovor. Naš trener nije o tome hteo ni da razgovara!

    Osam dana kasnije, pred meč sa Botafogom vlasnik Kalija je ponovio ponudu, ovog puta povećavajući svotu ponuđenih dolara.

    Dobio je isti odgovor!

    Neki drugi klubovi su izrazili spremnost da kupe Bjekovića, Đorđevića i Paunovića. Međutim, trudili su se uzalud.

    Čikinjo — „bela vrana“

    Za prekid meča Botafogo — Partizan, domaći novinari i funkcioneri nisu uperili oštricu kritike na Roberta, koji je navodno vređao glasno arbitra. Fudbaleri Botafoga napustili su teren, solidarišući se sa Čikinjom, koga je sudija isključio.

    „Odmazda“ navijača

    Posle inkriminisanog susreta sa Botafogom, fudbaleri Partizana napadnuti su kamenicama, na putu do hotela. Bila je to „odmazda“ grupe neobuzdanih navijača Botafoga, koji su — u znak protesta razbili dva stakla na prozorima autobusa. Naši igrači nisu osetili posledice tog nesportskog ispada.

    Dresovi na poklon

    Rukovodstvo „crno-belih“ na ovoj turneji, pokazalo je da zna da ceni svaku pažnju. Zbog korektnog gesta niškog Radničkog i Pobede iz Prilepa, koji su im ustupili Gligorovskog i Kneževića, kao pojačanja, rešili su da se revanširaju: Partizan je Radničkom i Pobedi doneo po garnituru dresova, kao znak pažnje.

    Inače, rukovodstvo je, za razne klupske selekcije, kupilo 17 garnitura dresova razne veličine i dezena!

    Bod poslednjem

    Naši fudbaleri su trijumfovali. Zanimljivo je, međutim, da su jedini bod na „Pentagonalu“ izgubili protiv najslabijeg tima na turniru, Kalija. Ali, i za to ima opravdanja: to je jedini susret koji nije igran u Bogoti, već na terenu protivnika. A u Bogoti je nadmorska visina 2700 metara, u Kaliju — svega 1000! To je za „crno-bele“ bila velika prepreka.

    Izostao duel

    Pred meč sa Botafogom Partizan je najviše nade polagao u Radakovića. On je trebalo da čuva najboljeg igrača protivnika, slavnog Paula Cezara-Limu. Jer, prošle godine u Meksiku, Lima nije „pipnuo fudbal“ pored našeg beka!

    Ovog puta očekivani dvoboj je izostao — jer je Lima bio povređen i nije mogao da igra.

    Pejović — polutka

    Na dve utakmice Zec je odlučio da centarhalfa Vladu Pejovića prebaci na mesto polutke. Želi da na mesta ovom izvrsnom igraču, koji je „hendikepiran“ činjenicom da su Paunović i Budišić izvrsni. Kada je to, u Beogradu, čuo Atanacković je samo prokomentarisao:

    Zec zna šta radi, to je izvrstan potez. Neka Pejović proširi svoje znanje, neka nauči linije u napadu: To će mu trebati.

    Malerozni Drljača i Đorđević

    Slavko Drljača baš nije imao sreće. Odlaskom Ćurkovića dobio je toliko željenu šansu i na prvoj proveri (protiv Milionariosa) slomio nogu u duelu sa protivničkim centarforom! Mogao je da ostane, ali se vratio u Beograd da se leči. Nogu je stavio u gips i neizvesno je kada će početi sa treninzima.

    Ni Đorđević nije bio mnogo bolje sreće. On, Damjanović se ponovo povredio — u meču sa Santa Feom, u kome je bio najbolji na terenu. Da maler bude veći: nekoliko dana kasnije, protiv Botafoga, dobio je udarac na istom mestu!

    Specijalne nagrade

    Posle izvanrednog uspeha na turniru u Bogoti, želeći na taj način da oda posebno priznanje fudbalerima za izvanredne igre i zalaganje, kao i za sportsko držanje, vođstvo puta odlučilo je da fudbalerima i treneru Zecu dodeli specijalne nagrade, odnosno ekstra premije.

    Izvinjenje

    Veče posle incidenta rukovodstvo Botafoga (u delegaciji su bili predsednik kluba, članovi rukovodstva, Roberto i predsednik FS Kolumbije, Alfonso Sele) u hotelu „Kordiljeri“ i izvinilo se zbog napuštanja terena. Beograđani su to prihvatili i proveli veče u srdačnoj atmosferi.

    Partizan tim meseca

    Najveći list u Bogoti, „El ekspedeter“ svakog meseca bira najuspešniji klub (i pojedince), bez obzira da li je to domaća ili strana ekipa. Ovog puta Partizan je bio bez konkurencije — dobio je još jedno veliko priznanje. Nezgoda je bila samo u tome što domaćini nisu znali da li da tu titulu „crno-beli“ ponesu za januar, februar ili za oba meseca!

    Brkajlije

    Nekoliko dana Paunović je bio „najatraktivnija“ ličnost u hotelu. Doneo je iz Beograda pun kofer konzervi. Posle nekoliko trovanja hranom (Paunović, Pejović, Antić i Marić) svi igrači su se okupili oko Paunovićevog kofera sa konzervama.

    Ali, čim su konzerve potrošene, naišla je druga atraktivnost. Mnogi igrači pustili su brkove. Petrović, Paunović, Bjeković i Damjanović, za vreme južno američke turneje, nosili su epitet — „brkajlije“.

    Biser turneje

    Domaći komentatori i stručnjaci tvrde da je naš predstavnik na svim utakmicama igrao veoma dobro. Pa, ipak, mnogi misle da je biser turneje bio meč protiv Santa Fe. List „Il tiempo“ piše:

    „Partizan je igrao odlično na svim utakmicama. Ali, najlepšu igru prikazao je u prvom meču protiv Santa Fea. Vukotić, Paunović i Đorđević bili su na toj utakmici veliki.“


    U trenerkama starih majstora

    Ljut sudar Partizana i Botafoga nije mogao da stvori granicu u prijateljstvu istinskih sportista. Paulo Cezar i Žairzinjo, vedete brazilskog fudbala razmenili su klupske trenerke sa Gojkom Zecom i Nikolom Budišićem.

  • Uspesi čija se svetlosna snaga daleko rasprostire

    Pet bisera sa raznih meridijana

    Pune su oči i srca „crno-belih“. Taj pehar iz Bogote, taj podsetnik izuzetnog podviga, stoji pred nama i budi uspomene. Vraćaju se sećanja na tih dvadesetak dana lepote i nade, na te dane kada se crno-bela boja tako prijatno lepršala „zelenim kontinentom“. Još jedna istinska kruna uselila se u vitrinu uspomena. A one naviru…

    Bukurešt, Beč, Kazablanka, Meksiko, Bogota… Sutra će se, možda, tražiti mesto za novi pehar?…

    Bukurešt, 1947. Prvo učešće Partizana na jednom zvaničnom turniru u inostranstvu, sa poznatim protivnicima. Pobedili su ITA, Čokanil i ČFR. Prvi bljesak, prvi međunarodni uspeh, prvi pehar…

    Dve godine kasnije, na bečkom Prateru, savladan je čuveni Rapid u meču „koji Beč godinama nije video“. bilo je to onih furioznih 5:2, koji su digli stadion na noge, u finalu ni sudija nije mogao da pomogne, Istina, doprinosi nerešenom rezultatu od 2:2, ali pehar putuje u Beograd.

    Petnaest godina trebalo je Partizanovim fudbalerima, da bi se priča ponovila, ovog puta u Kazablanki, 1963. Real iz Saragose savladan je u odlučujućem meču (4:2) i veliki pehar, dar kralja Maroka Hasana Drugog, primio je kapiten „crno-belih.

    Dve nerešene igre (1:1) sa trnavskim Spartakom i reprezentacijom Meksika, dve pobede od 1:0 protiv Botafoga i 2:1 protiv Gvadalahare — to je put ka četvrtom internacionalnom peharu na Pentagonalnom turniru u Meksiku, januara 1970. A taj turnir bio je po mnogo čemu sličan ovom tek minulom…

    Ovaj peti pehar iz Bogote, možda je najdraži, jer je najsvežiji. Rezultatski je i najubedljiviji. Ali, ima nešto što ga veliča, niz momenata koji ovaj uspeh čine izuzetnim trijumfom.

    Savladani su veliki protivnici, januar je još jednom postao najlepši mesec za „crno-bele“. Imponovao je naš klub igrom, odnosima, ponašanjem. Demonstrirao je, u odbrani, najmoderniju evropsku taktiku i snagu, potvrdio priču o neprobojnosti tog bedema. Ali je umeo da i Brazilcima parira. Imao je u svojim redovima i takve igrače (Đorđić, Vukotić, Đorđević…) čije su akcije zasenile čak i virtuoze, kao što su Žairzinjo, Roberto, Olvedo…

    Krenuo je Partizan na ovaj put bez dva junaka jeseni — Ćurkovića i Katića, ali je smogao snage da istraje. Nove snage ubrzo su pokazale svoju moć, potvrdile verovanje trenera Zeca da će biti dobre zamene. Paunović, Đorđević, Vukotić, Bjeković, Damjanović, Radaković… bili su na standardnom nivou. Đorđić, Pejović, Budišić… u stalnom usponu. Marić, Antić, Petrović, Grubješić, Furtula i Drljača pružili su novi dokaz da su dostojni Partizanovog dresa. Odavno ovaj tim (sa gostima Kneževićem i Gligorovskim) nije imao više dobrih pojedinaca…

    U takvoj situaciji može se govoriti samo o tome da je ova turneja donela novi dokaz o sazrevanju tima. Još jedan podatak da je trener Zec pronašao pravo mesto za svakog pojedinca.

    Imala je publika u Bogoti (a naše fudbalere gledalo je preko 180.000 gledalaca) da to primeti, da proceni. Aplauzi na otvorenoj sceni, opseda hotela, autogrami, komplimenti u štampi, dve neplanirane igre… to su najrečitiji izrazi utiska koji su ostavili „crno-beli“. Partizanov kvalitet još je izražajniji, ako se zna da je Zec imao više problema sa povredama nego ostali. Vukotić, Bjeković, Paunović… nisu igrali punom snagom. Đorđević i Damjanović morali su da se odmaraju po nekoliko dana.

    Partizan je prvi sa 3 boda prednosti. Obasut komplimentima za majstorstvo. Hvaljen za ono (tehniku) u čemu je najteže zadovoljiti ukuse kolumbijske publike. Partizan je ponovio podvig! Otvorio nove vidike, postao jedna od najtraženijih evropskih ekipa. Stigle su nove ponude, ostali su tragovi jednog velikog tima. Ali, nešto će ostati dugo…

    Taj dvostruki trijumf! Druga uzastopna pobeda na „Pentagonalu“. Teško je naći evropsku ekipu koja je uspela da zabeleži trijumf na jednom prekookeanskom skupu. Partizan je napravio jedinstven podvig — on je pobednik dva takva turnira zaredom! A to nije uspelo, do sada bar, ni jednoj evropskoj ekipi!!

    Ovaj peti pehar je najdraži. Ne samo zbog rezultata već zbog definitivnog povratka u vrh internacionalne fudbalske elite. Nema više sumnji — ova generacija je sazrela, ova generacija počinje novi put stare Partizanove tradicije. Bogota 1971. je definitivno slomila sve sumnje, nikada elementi koji nose veličinu jednog kolektiva — u modernom fudbalu — nisu bili brojniji. Simbolični sombrero na njihovim glavama samo je oreolni izraz petog na neki način jubilarnog, internacionalnog podviga ovog kolektiva.

    Zato, bravo momci u crno-belim dresovima! Sa blistavim peharom „Bogota 71“. vratili ste, konačno, sve nevernike.

    Da li će 1971. biti godina vaše definitivne fudbalske afirmacije? Pet pehara u vitrinama obećavaju…

  • U Kolumbijskoj fudbalskoj vatri

    Slava Botafoga postala, neočekivano, neshvatljiv manir ratobornosti. — Trener Zec u vrtlogu južnoameričkih enigmi prepunih opasnih iskušenja

    DragišaPopović, specijalni izveštač „Borbe“ — (Bogota, februara)

    Nije samo nad morska visina kolumbijskog tla, postala preokupacija fudbalera Partizana. Od prvih dana tipična južnoamerička atmosfera nagoveštavala je teška iskušenja na svakom koraku.

    Trener Zec prvi put se sa „crno-belim“ grenadirima našao na drugim koordinatama, preko Atlantika, daleko od uvek prijatne Evrope. „Velike igre“, kako to biva pod nebom Latinske Amerike, počele su od prvih dana useljenja u hotel „Kordiljera“ baš u strogom centru Bogote…

    Nezgoda na startu

    Jesenji šampion nije mogao da se pohvali, na prvom koraku, nekom izuzetnom sportskom srećom. Kada su glavobolje sa aklimatizacijom počele polako da prolaze, naišle su druge, izgleda, mnogo teže savladive. Nekad čuveni Milionarios, zatim šampion Kali, Santa Fe više poznat po Jugoslovenima treneru Veselinoviću i popularnom asu Šekularcu, nego po čuvenju i brazilski Botafogo, stvorili su brzo klimu velike neizvesnosti i nestrpljenja, nagoveštavajući „osvetu prošlogodišnjim pobednicima Pentagonala u Meksiko Sitiju“.

    Kada će se pojaviti ta osveta i kako? To pitanje neprestano je lebdelo među igračima Partizana. Ali, uvek hladnokrvni i neustrašivi „tehniko“ Zec, nije davao ni pet para na sve te priče, pa je takvim stavom uspeo da ulije izuzetnu smelost među svoje štićenike.

    Drljača je u prvom okršaju protiv Milonariosa (2:1) slomio nogu. Svi su se pitali:

    — Šta ćemo sad?

    — Ništa, fudbal je fudbal, braniće Furtula! — govorio je bez uzbuđenja Zec, ne ispoljavajući ni trunku zabrinutosti.

    Niko nije imao ništa protiv mladog golmana, ali je većina strepela, jer još nije dovoljno iskusan, kako se to kaže, „nije izgoreo na međunarodnim dvobojima“! Druga utakmica u Kaliju došla je veoma brzo, posle samo dan odmora?! To je, izgleda, bila prva varijanta menadžerskih igara, prvo stezanje obruča unapred pravljenih računica.

    „Crno-beli“ nisu poklekli u Kaliju (1:1) protiv ovogodišnjeg šampiona, iako se uoči utakmice dosta govorilo o „vrućem“ terenu, bučnoj publici i drugim preprekama, tobože nesavladivim…

    Golman Furtula je izvanredno branio!

    Pretnje uz „koka kolu“

    Čekajući avion na internacionalnom aerodromu „Kolorado“ u Bogoti, koji će čitavu ekspediciju odvesti do Kalija, sreli smo se sa predsednikom kluba, Aleksom, koga je put vodio na drugu stranu, ali je eto želeo da se upozna sa protivnicima pre nego što stignu u njegov grad.

    Na prvoj razmeni dijaloga nije bilo teško utvrditi da se Kali plaši Partizana! Taj strah izbijao je iz svake misli elegantnog predsednika koji je, takođe, odmah pokazao da izvanredno poznaje evropske fudbalske prilike i jugoslovensko fudbalsko podneblje.

    — Svi nam uporno tvrde da je Botafogo najopasniji protivnik na turniru, a ja uporno razuveravam te ljude i govorim da su u velikoj zabludi i dodajem da je prvi favorit Partizan! — govorio je Aleks.

    — Da li to znači da će Kali svo svoje oružje ispaliti protiv nas? — pitao je dr Golubičić.

    — Svakako, samo moramo da vodimo računa da nam topovi ne zataje, jer imam utisak da se vaša jedanaestorica ne plaše nikakvog oružja, kada je posredi lopta! — dodao je predsednik Kalija.

    — Zašto? — u razgovor se umešao trener Zec.

    — Pa vi negujete moderan evropski fudbal u kome sevaju varnice, baš kao da dolazite iz nekog engleskog ili nemačkog grada, — dopunio se Aleks.

    — Nikad se ne zna, možda ćemo ovoga puta primeniti u Kaliju, neku južnoameričku fudbalsku varijantu!? — dodao je Zec.

    — To možete slobodno da učinite, biće nam lakše, jer će onda nestati sve strepnje u našem taboru! — rekao je Aleks bez razmišljanja.

    Sve je proteklo u šali, ali nije bilo teško utvrditi, onako, „između redova“, da timu Kalija ne odgovaraju — uostalom kao i svakoj južnoameričkoj ekipi — brzina i snaga. Strateg Kalija video je „crno-bele“ protiv Milonariosa i zaključio da neće biti lako protiv robusnih mladića.

    Tako smo uz koka kolu uspeli da nazremo trenutno stanje u taboru opasnog protivnika.

    Put u Kali bio je prijatan…

    Posle „remija“ — pesnice!

    Komentator veoma čitanog kolumbijskog dnevnika „El Tijempo“, napisao je posle nerešenog rezultata utakmice u Kaliju:

    „Kali je uspeo da se spase poraza, igrajući opreznije nego ikad na sopstvenom terenu! Sada posle te utakmice Veselinović je dobio samopouzdanje i računa da će Santa Fe nadmudriti zemljake!“

    Kada sam gonjen nekom čudnom intuicijom u studiju radio „Nasionala“, na pitanje kako će proći Santa Fe protiv tima Partizana, napisao na parčetu hartije „tri prema jedan za Partizan“, mnogi su se kiselo nasmejali. Uopšte, uoči susreta vladalo je samo u kolumbijskom smislu, optimističko raspoloženje…

    Epilog nije pokazao da su se očekivanja poklonika Santa Fe ispunila, iako je to takom utakmice, izgledalo da će se, ipak — sve želje ostvariti.

    Paunović je pri kraju prvog dela isključen (1:1). Nade se izgubile za goste…

    — I sa desetoricom moramo izdržati! — rekao je Zec u svlačionici.

    Za vreme odmora nije bilo nikakvih uzbuđenja među fudbalerima Partizana. Raspoloženje nije preraslo u panični strah od poraza. Sa puno sigurnosti Zec je ulio veliko poverenje među mlade momke i smireno, svakom ponaosob, objasnio taktiku igre u nastavku.

    Ubrzo, Bjeković je, neočekivano, nekom magičnom snagom pogodio cilj (2:1) i smirio bučni stadion, koji je svakog trenutka trebalo da se upali u ludom očekivanju da će Santa Fe uspeti da realizuje brojčanu nadmoćnost.

    Nikakva taktika nije mogla da sruši čelični zid pred golom „crno-belih“. Sve akcije odbijale su se kao od šale, odbrana iako bez svoga stuba, uspevala je da otkloni sve napade. I, kada nije moglo ništa drugo, tim Santa Fea pokušava da grubim nasrtajima „reši sve probleme“. Posle nekoliko više nego „prljavih nasrtaja“, izbila je velika gužva na terenu.

    Radio reporter Miodrag Stoiljković, za trenutak se iznenadio događajima na fudbalskom igralištu, sve opisao, ali mu se u jednom trenutku učinilo da je to nedovoljno ubedljivo za slušaoce Radio Beograda, pa je u nekoliko reči sve lepo opisao:

    — Dragi slušaoci to su neviđene scene… Najbolje je reći biju Turci, ali biju i Srbi!

    Nekoliko neodgovornih gledalaca uletelo je na bojište i uvećalo nesuglasice…

    Posle pesničenja, Bora Đorđević kao da kažnjava protivnike izvanrednim pogotkom (3:1). Na kraju rekao mi je u svlačionici šta ga je najviše impresioniralo tokom igre:

    Šekularac me je oduševio u opštoj gužvi! Jednostavno se sklonio u stranu dok su varnice sevale na sve strane…

    Zli jezici kažu da je to sigurno jedina utakmica na kojoj je Šekularac igrao, a nije, kada je do toga došlo, učestvovao u bokserskim veštinama.

    Potamneli Botafogo

    Kolumbijski kolega Alvarado rekao mi je posle utakmice:

    — Santa Fe je umesto najavljene egzibicije i trijumfa želeo da pokaže bar dobre pesnice, ali, nažalost, videli smo da i u toj staroj, klasičnoj sportskoj disciplini, nije bio dorastao svom protivniku!

    Listajući kolumbijsku štampu, posle trijumfa Partizana na „Pentagonalnom turniru“, pao mi je u oči komentar izveštača lista „El Espektador“ koji je plastično objasnio sve što ljubitelje fudbala može da zanima, ako traže verodostojan eho svega što se zbilo u Bogoti, na stadionu „Kampim“:

    „Botafogo na čistom portugalskom jeziku znači — bacač vatre! Na veliku žalost hiljade gledalaca koji su platili skupe ulaznice za veliko finale, Botafogf nije bacao fudbalsku vatru, nego jedino udarce nogama i rukama, po nedužnom protivniku, i na kraju iz svojih slavnih čeljusti izbacio — nesportsko ponašanje!“

    Da tako je i bilo: Botafogo je nezadovoljan izašao sa terena i nije se vratio u predviđenom roku. Skandal je bio veliki. A kada su se predstavnici „sedme sile“ setili da su „crno-beli“ prošle sezone u Meksiko Sitiju, takođe u duelu sa Botafogom, igrali sa igračem manje, nisu se bunili i, na kraju, pobedili renomirani brazilski tim, iskoristili su sve to da bi pokazali sportski manir jugoslovenskih fudbalera. Bruka je pukla na sve strane.

    U štampi je bilo i ovakvih naslova: „Potamneli Botafogo“, „Brazilci razočarali ljubitelje fudbala, jer su umesto lopte želeli bitku!“ „Žairzinjo povukao fudbalere iz igre i kada se predomislio sve je bilo već kasno!“…

    Roberto je udario Paunovića, jer tokom čitavog prvog dela nije mogao da predahne i dođe do lopte. Stara prznica i svađalica, dobro poznata na stadionima u Brazilu, ponovo je izgubio nerve. Tek pod prismotrom policije izašao je iz igre?!

    Partizan se zaista punih mesec dana nalazio u kolumbijskoj fudbalskoj vatri. Nije bilo lako izdržati sve i dokopati se dragocenog trofeja…

    Tajna nesuglasica

    Mnogi ljubitelji fudbala pitaju se: kako da tako veliki turnir obiluje raspravama, nesuglasicama i fizičkim obračunavanjima?

    Pre sveta treba reči da je „Pentatonalni turnir“ u Bogoti protekao u pravoj južnoameričkoj atmosferi. Buke je bilo na sve strane. I, to nije ništa neobično za stadione ovih ogromnih tropskih prostranstava!

    Za nas Evropljane sve to liči na skandal, ali za najprosečnijeg ljubitelja fudbala, ovde u Latinskoj Americi, verovali ili ne, to su — sasvim obične stvari, ništa drugo nego — svakidašnjica velikih dvoboja.

    Pravo da vam kažem, ne sećam se utakmice na turniru u Bogoti na kojoj nije bilo „povuci potegni“, toliko, da je policija morala da uleće u teren i razdvaja ratoborne!

    Fudbaleri Partizana su se izvanredno snašli, jer su u takvom ambijentu, nastojali da postanu, bar za nekoliko trenutaka — pravi pravcati Južnoamerikanci.

    Botafogo je odlaskom sa terena napravio skandal. To zaista jedino nije uobičajeno za ovdašnje stadione, pa će ga ovakav postupak — skupo stajati.

    „Crno-beli“ su pregoreli sve i priredili — podvig.

  • Još jedan latinski podvig

    KROZ NAŠU LUPU

    Treba li reći da se u Latinskoj Americi igra najbolji fudbal na svetu!? Za milione na tom kontinentu fudbalska igra je uzvišena stvar! U toj strasti oni se na poseban način, prazne. Niko ne ume tako da se raduje i toliko da pati na stadionu kao Južnoamerikanci.

    Za većinu od njih žene, muzika i fudbal su prava stvarnog života. Oni malo jedu, još manje piju. Za njih je kaplja alkohola varnica za ludilo. Ali, zato se on opijaju — fudbalom. U ovoj igri oni doživljavaju svojevrsne ekstaze, delirijum groznice koji ne poznaju fudbalski strasnici na ostalim delovima naše planete.

    To je fudbal čiju lepotu uramljuju naše oči: fudbal improvizacije, briljantne tehnike, fantazije, živosti i brzine. Tri brazilske i jedna urugvajska titula svetskih šampiona najbolje potvrđuju supremaciju južnoameričkog fudbala.

    Prošle godine u ovo isto vreme Partizan je u Meksiku na čuvenom Pentagonalu u Siudad Meksiku osvojio prvo mesto i tako na ubedljiv način doprineo reafirmaciji jugoslovenskog fudbala u tom delu sveta. Recimo još da je tada, na tom turniru, glavni favorit bio slavni tim Brazila, Botafogo, koji u svojoj ekipi ima čitavo sazvežđe fudbalskih umetnika, zatim državna reprezentacija Meksika, domaća Gvadalahara i tek na četvrtom mestu bio je naš Partizan. Međutim, Beograđani u crno-belim dresovima nisu tako mislili. Htela su da se dokažu u jednoj tako jakoj međunarodnoj konkurenciji i — uspeli su.

    Ove godine Paunović, Bora Đorđević i njihova družina učestvovali su na Pentagonalu u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije. Domaćin, ambiciozni klub Santa Fe u kome je trener naš internacionalac Toza Veselinović, a prvi igrač Dragoslav Šekularac, želeo je da na ovom turniru osvoji pehar. Iste pretenzije imao je i Botafogo (uz još onu želju dugu godinu dana: da se revanšira Partizanu za prošlogodišnji poraz!), dok je Gojko Zec smerno najavio da vodi ekipu na pripreme, ali da to ne znači da će rezultati njegovog tima biti u drugom planu. Inteligentni i oprezni trener „crno-belih“, po običaju, bio je diskretan. Uostalom, to je u njegovoj prirodi, jer razmetljivost mrzi iznad svega.

    Taj tihi dolazak u Bogotu učinio je da je Partizan posle neočekivanog trijumfa ispraćen sa pompom, pažnjom i zahvalnošću koji su prelazili sportske okvire. Eto još jedne potvrde koliko su sportisti dobri ambasadori svoje zemlje.

    Ali, vratimo se uspehu „crno-belih“. I priznajmo: niko od nas to nije očekivao. Prvo što je Partizan posle trijumfa u Meksiku sada smatran autentičnim predstavnikom najkvalitetnijeg evropskog fudbala, pa samim tim i opasnim protivnikom, a drugo, ekipa je odletela bez kapitena Ivana Ćurkovića, golmana najviše klase i oslonca tima, kao i bez Ilije Katića u ovom trenutku nezamenljivog igrača srednjeg reda. Bio je to svojevrstan hendikep za „crno-bele“ pred njihov start u Bogoti. Međutim, radosne vesti nisu prestajale da nas zapljuskuju i tako smo se još jednom osvedočili koliko je vitalan današnji tim Partizana, kako ima visok moral, koliko je profesionalan i vešto vođen.

    Zato je ponovni uspeh nova radost za prijatelje „crno-belih“ i pravi vesnik onoga što ovog proleća očekujemo.