Ознака: Milan Galić

  • Pored Zeca „zlatni dečaci“

    Draga redakcijo,

    Siguran sam da će se ovo moje pismo naći u korpi za otpatke, ali se nadam da će ga bar neko pročitati.

    Došavši kući s posla u petak 6. 8. 1971. godine u kasno popodne umoran i iscrpljen od napornog rada, spremao sam se da legnem kada mi poštar donese moj omiljeni list „Partizanov vesnik“. I pored umora nisam mogao da odolim a da ga na brzinu ne prelistam i da vidim šta sve sadrži.

    Moram da vam se zahvalim na bogatoj sadržini i ilustraciji lista. Ono što me je navelo da Vam pišem to je što se Vaske nudi da radi u našem klubu, ne samo on već kako kaže da treba da se nađe mesto za svakog Partizanovog dečka iz zlatnog doba.

    Ne treba da se zavaravamo lovorikama i da živimo večito na slavi, mlađi dolaze i na njima svet ostaje, zašto onda ima da se po jedini funkcioneri Partizana plaše za svoje fotelje kad ima posla samo ako hoće da se rade sa ljubavlju i za ljubav kluba.

    Mislim da je došlo krajnje vreme, pogotovu sada u profesionalizmu, za lično isticanje i sve treba da bude podređeno interesima kluba. A šta bi značilo za Partizan kad bi angažovao „zlatne dečke“ ne zbog navijača, koji to iznad svega žele, već zbog međunarodne javnosti jer su Vaske, Šole, Julka, Gale i ostali poznati širom sveta. Ti naši asovi su dobro situirani i za njih novac ne igra nikakvu ulogu. S takvim ljudima i sa zdravom politikom Partizan bi u dogledno vreme bio opet onaj stari. Zar rukovodstvo Partizana ne može da se ugleda na Crvenu zvezdu?

    Mislim da sada imamo veliku šansu; uz ambicioznog trenera Zeca i dobro rukovodstvo možemo učiniti mnogo. Samo, uspesi se ne stvaraju preko noći i za neuspeh Partizana ponajmanje je kriv Gojko Zec.

    Naš klub je u prošlosti za svaki neuspeh odmah krivio trenera. Ova uprava to ne čini. Dala je odrešene ruke treneru i ubeđen sam uspesi neće izostati. Poznato je da svaki trener ima svoju koncepciju i poseban ukus pa nije ni čudo što su česte promene stručnjaka morale da se odraze i na domet same ekipe. Zato molim upravu Partizana da sve asove „zlatne generacije“, koji hoće da dođu u naš klub rado prime, a i da daju potpuno odrešene ruke na duži period treneru Gojku Zecu. Na kraju, želim sve najlepše svim klubovima Partizana vaš verni navijač (sada iz Zapadne Nemačke).

    Pravdoljub Marković, 7 St. Fenerbach, Tammenacker str. 40, Zap. Nemačka

  • Naš Vaske

    Izvesne stvari ostaju duboko u čoveku, u samoj duši njegovoj i čestim evociranjem čuvamo te uspomene. Jedna od tih uspomena koje naš razum nikada neće osuditi na zaborav je i finalni meč Kupa šampiona Evrope Real Madrid — Partizan 2:1.

    Naš šampion je bio na pragu najvećeg uspeha. Toga dana čak i bolji od proslavljenog španskog tima, ali kada naši napadači (Pirmajer, Galić, Hasanagić) nisu iskoristili one silne gol-pozicije koje su usledile posle našeg vođstva terazije sudbine okrenule su se protiv nas.

    Velika šansa je propuštena! A to je bila divna prilika da jedna izuzetno obdarena generacija stane na presto evropskog fudbala. Pomislili smo da im se više takva mogućnost neće pružiti. Međutim, život je pun iznenađenja. Eto, ipak se dogodilo da je jedan član onog velikog tima „crno-belih“ igrao u finalu Kupa šampiona Evrope, pa čak i primio pehar iz ruku predsednika UEFA Viderkera. To je bio Velibor Vasović!

    Tako smo te večeri kraj malih ekrana sa pojačanim žarom pratili utakmicu Ajaks — Panatenaikos i pomno smo želeli da Holanđani pobede. Kroz Vasovićevo slavlje mi smo osetili delić Partizanovog uspeha, neku zakasnelu i delimičnu utehu za ono što smo propustili one noći u Briselu.

    I ne samo to: Vasovićev izbor za kapitena primili smo sa posebnom gordošću, jer su njegove ljudske vrline, časnost, ozbiljnost pa i sam karakter formirani u Partizanu, njegovoj drugoj porodici.

    Zato u toj kapitenskoj traci na Vasovićevom rukavu vidimo priznanje Partizanu, klubu u kome je Vaske i ponikao.

  • Božidar Šujica, pesnik: Verujem u Zeca

    KLUB POZNATIH PARTIZANOVACA

    Božidar Šujica, jedan od najpoznatijih i najgrlatijih Partizanovih navijača, spada u red naših najpoznatijih savremenih pesnika. Ovaj tridesettrogodišnji profesor srpskohrvatskog jezika, objavio je do sada samo dve knjige pesama („Prestupne noći“ 1961. i „Vreme i temelji“ 1966. godine), Ali, to je bilo dovoljno da dobije nagradu za knjigu godine i da bude svrstan od najstrožijih estetičara u malobrojnu porodicu eminentnih pesnika.

    ŠUJICA: Da se razumemo, ja nisam navijač, ja sam prijatelj Partizana, drug njegovih igrača, njihov brat, njihova krv…

    P. VESNIK: Kako je počelo to prijateljstvo i bratstvo?

    ŠUJICA: Ja sam još u Kragujevcu, dok sam bio u gimnaziji imao najzvučniji naziv u školi — Bobek, mada su mi govorili da frapantno ličim na Zebeca.

    P. VESNIK: A kako ste postali — drug brat i krv Partizanovih igrača?

    ŠUJICA: Kafanski!

    P. VESNIK: Ali, koliko znam Partizanovi igrači ne idu u kafanu?

    ŠUJICA: Ali igraju boemski fudbal.

    P. VESNIK: Koji su vam Partizanovi igrači posebno prirasli za srce?

    ŠUJICA: Zlatko Čajkovski mi je još kao gimnazijalcu rekao da je Bobek najbolji igrač na svetu. On je to možda bio, ali u Jugoslaviji, Zebec je to mogao da bude. Šoškić je bio — najčedniji. Vladica i Čebinac bili su — noge tima. Galić beskrajno simpatičan. Miladinović neslućeno darovit, veliki moj drug, Jusufi — najveći kavaljer. Vasović, najviše postigao od svih, ali ne u Ajaksu već u Partizanu. Od sadašnje generacije, znam kao divne momke i igrače — Paunovića, Đorđevića, Damjanovića, Ćurkovića, Rašovića…

    P. VESNIK: Zašto Partizan i pored takvih igrača koje je imao i koje ima, ipak nije postigao izuzetne rezultate na domaćoj fudbalskoj sceni?

    ŠUJICA: Bio sam na proslavi Dvadesetpetogodišnjice Partizana. Tamo me frapirala narcisoidnost nekih ljudi iz uprave, koji se, očigledno više brinu o sebi nego o Partizanu. Ti ljudi možda imaju ljubavi, ali sigurno nemaju fudbalskog znanja i njihova se ljubav pretvara u samoljublje, a možda i u koristoljublje.

    P. VESNIK: Valjda je ta uprava ipak učinila nešto za dobro Partizana?

    ŠUJICA: Jeste, nešto zaista veliko: angažovanje Gojka Zeca. Taj čovek nije maher, mućkaroški genije, prekupac i nakupac bodova, demagog, on ne ugađa čaršiji, ne kupuje novinare, ali je zato vredan sistematičan, krcat znanjem, nekompromitovan, a kao čovek čist, pošten i dostojanstven. On je, besumnje, čovek kome treba dati dugu prugu, a on će znati da svoju kompoziciju dovede do Kupa sveta. Ja kao prorok vidim već ozbiljnog i mirnog Gojka koji će i to primiti normalno kao i ovaj neuspeh Partizana, koji je najmanje njegov.

  • Galićev het-trik

    Prisećanja vezana za derbi: Na toj utakmici za njega nije bilo odbrane: probija se kao metak i ciljao tačno!

    Milan Galić pripada onom najužem krugu jugoslovenske fudbalske elite i, razume se, bio je i ostao ponos Partizana.

    Malo je igrača koji su suštastveno bili veliki a koji su imali tako istinsko držanje antizvezde. „Gale“ je širio neki čudni mir oko sebe na svakom mestu osim na terenu. Tu je bio „tajfun“, nezadrživi napadač, spretni strelac i mnogo veći fudbalski veštak i znalac što se to o njemu i danas misli.

    Galić je posedovao jednu izuzetnu vrlinu: pa velikim utakmicama bio je — velik! Zar treba veći dokaz njegove internacionalne klase.

    Brojne su njegove brilijantne igre u dresu Partizana i reprezentacije. Ali, u ovom trenutku kada iščekujemo utakmicu sa „večitim rivalom“ prijatno je prisetiti se onog meča kada su „„crno-beli“ pobedili Crvenu zvezdu sa 5:0!

    Junak te utakmice i najbolji igrač na terenu bio je Milan Galić. Sam je tri puta savladao golmana Mirka Stojanovića, a Vislavski mu se pridružio sa dva pogotka i tako je ostvaren ovaj impozantni rezultat.

    Galić je na toj utakmici lomio sve prepreke, varao protivnike, „probijao“ protivničke redove da ga ni dva, pa i tri igrača nisu mogli zaustaviti.

    Galićev direktni čuvar na toj utakmici — Vladica Popović bio je tragična figura. Odmah posle tog meča Ljuba Spajić, kapiten Crvene zvezde rekao je svojim drugovima da će na idućoj utakmici lično čuvati Galića. I ne samo to: Spajić je spremajući se za revanš i tu dužnost dva meseca živeo kao pravi asketa: išao je u 22 časa na spavanje, ostavio je duvan, prestao da pije i pivo, a ženu je poslao u Titograd kod njenih roditelja.

    Samo tako bilo je nekad mogućno sprečiti pojedine asove Partizana na „utakmicama godine“.

  • Brutalnost guši veštinu

    IGRE I LJUDI

    Ta fotografija koju je u koloru objavio jedan poznati strani časopis, delovala je jezivo svojim naturalizmom: u prvom planu su bile noge fudbalera sa spuštenim čarapama. U stvari to i nisu bile ljudske noge već nešto što je samo ličilo na njih: deformisane, izbrazdane kramponima, poprskane krvlju. Unakažene, ličile su pre na noge nekog verskog fanatika posle ritualnog šibanja ili na noge ratnika posle okršaja. Snimak koji je delovao tako zastrašujuće načinjen je u koloru, razume se. posle neke utakmice. Potražio sam u potpisu ispod slike ime nesrećnog vlasnika tog unakaženog para nogu i ustanovio da se zove — Džordž Best! I tek tada me obuzela teza pomešana s besom: zar je neki divljak mogao tako surovo da unakazi jednog takvog fudbalskog majstora? Doveden do očajanja, verovatno, upotrebio je svoj poslednji (a možda i jedini) adut — brutalnost da bi zaustavio jednog takvog čarobnjaka kao što je Best, igrača dostojnog simbolike svog imena (najbolji).

    Razmišljajući nad ovom fotografijom setim se da sam jednog leta na plaži bio zapanjen mnogobrojnim ožiljcima, brazgotinama, kvrgama i oteklinama što su pokrivale noge jednog takođe velikog igrača, jednog para nogu i ustanovio da se zove — Dragoslava Šekularca. Nedavno sam takav isti reljef neviteštva video na nogama Bore Đorđevića. Verovatno ništa drukčije ne izgledaju ni noge Milana Galića, Josipa Skoblara, Vukasa, Milutinovića, Bobeka, Džajića, Musemića, Petkovića… Ali, zato tih ožiljaka verovatno nema na nogama jednog Bolfeka, Mite Stojanovića, Režeka, Kokeze, Čopa, Milićevića, Dojčinovskog, Mečkarova, Raca, Popadića, Hadžiabdića, Kapidžića, Valeca Neko će reći; pa i oni su fudbaleri i oni igraju fudbal nogama. i oni rizikuju… Da, ali tu ima razlike: prvima su noge sredstvo, a drugima — cilj. Prvi se služe nogama da bi ostvarili svoje igračke ideje, maštu da bi nadigrali, a drugi imaju samo jedan cilj da onemoguće igru i igrača! I zato, u sudarima tih različitih igračkih ideja, dolazi i do takvih neigrački. trenutaka kad prestaje igra a nastaje obračun do surovosti.

    Gledao sam, nedavno, u Zagrebu, kako mladi Valec, valjda po trenerovim instrukcijama, zloupotrebljava svoj talenat i domaći teren pokušavajući da na svaki način onemogući Boru Đorđevića. Kad je video da to ne može igrom i fudbalskim sredstvima, pribegao je surovim startovima: uvek kad je Đorđević imao loptu pred sobom on je nasrtao na njega obema nogama! I naravno, gotovo uvek iz tih duela izlazio kao „pobednik“: Đorđević je bio više u horizontali nego uspravno! Sudija Rauš (ah taj Rauš) je primećivao neke prekršaje pa i kažnjavao, ali nikada kao opasnu igru, što je mladog Valeca još više hrabrilo. Začudo, Đorđević na toj utakmici nije bio ozbiljnije povređen, ali je bio pošteno premlaćen. Međutim, ono što nije uspeo Valec u Zagrebu, uspeli su Kojović i Hadžiabdić u Sarajevu; Đorđević je opet povređen! Po ko zna koji put u svojoj ne baš dugoj karijeri!

    Na Karaburmi sam nedavno gledao jedan takođe neviteški obračun: Kapidžić, Popadić i Šoškić 90 minuta su nemilosrdno jurili po terenu i tukli Petkovića i Santrača, naročito kad bi bili nadmudreni, a bili su gotovo uvek. Sudija Horvat ni jednog od ovih fudbalskih „siledžija“ nije ni opomenuo! A moglo se desiti da ova dvojica vrsnih igrača, inače rekonvalescenti, opet idu u bolnicu!

    Ili primer nesrećnog Vahidina Musemića! Taj vrsni igrač je, verovatno u svojoj karijeri više bio u gledalištu nego na terenu! Mnogi centarhalfovi su diplomirali surovost baš na ovom poštenom borcu. Odlazeći sa fudbalske scene, Stjepan Bobek je, valjda u trenutku iskrene srdžbe, rekao: „Da nije bilo Vladice Popovića verovatno bih igrao još 5—6 godina!“

    Slične izjave o sličnim kostolomcima mogli bi dati i drugi naši veliki igrači. Svedoci smo da se mnoge sjajne karijere prekidaju nasilno, da mnogi veliki igrači bivaju sputani nefudbalskim sredstvima.

    I zato nedavna izjava jednog od naših najpoznatijih ortopeda prof. dr Cvetka Rakića da se „u Jugoslaviji igra najgrublji fudbal na svetu“ deluje, odista dramatično. Jer, ako se ovako nastavi sa naših terena će nestati i onako malobrojni fudbalski majstori. Naši stadioni će poželeti fudbalske hudožestvenike.

  • Risto Tošović: „Kad izgubi Partizan, ne izlazim iz kuće“

    KLUB POZNATIH PARTIZANOVACA

    Naš ugledni pesnik Risto Tošović, poznat je i kao veliki simpatizer „crno-belih“, Dugo godina je obavljao vrlo značajne funkcije u kulturnom i javnom životu (glavni urednik „Književnih novina“, urednik „Politike“, glavni urednik „NIN-a“ itd. Sada je predsednik Udruženja književnika Srbije. Nekada je bio i član uprave FK „Partizan“.

    P. VESNIK: Od kada i zašto navijate za „Partizan“?

    TOŠOVIĆ: Negde 1946, godine našao sam se na starom stadionu BSK-a. Otišao sam na utakmicu, a nisam znao ko igra. Jedna ekipa je igrala fantastično. Rekli su mi da je to — „Partizan“. Kasnije sam odlazio na sve Partizanove utakmice i počeo da navijam za taj klub, ne samo zbog dopadljive igre, već i zato što su bili istinski jugoslovenski klub i zato što su nosili tako simbolično ime. Od tada, sa njima delim i vedre i tmurne dane.

    P. VESNIK: Kojih je bilo više: vedrih ili tmurnih?

    TOŠOVIĆ: To je teško reći. Možda se tmurni dani duže pamte. Ja, ipak, mislim da je bilo više onih drugih. Bilo ih, bar u vreme kada su u „Partizanu“ igrali Bobek, Milutinović i drugovi, a i kasnije u doba Galića i Šoškića.

    P. VESNIK: Šta radite kad „Partizan“ izgubi?

    TOŠOVIĆ: Ništa. Tugujem. Obično jedan dan ne izlazim iz kuće, naročito ne među poznanike koji bi mogli biti pakosni zbog toga.

    P. VESNIK: Poslednjih godina verovatno Vam se često događa da ne izlazite iz kuće…

    TOŠOVIĆ: Nažalost, jeste! Čini mi se da ova nova ekipa „crno-belih“ momaka nema moral koji je imala, na primer, generacija Vladice Kovačevića. I zato oni često gube i od slabijih timova, čak i na svome terenu. Kad je već reč o moralu, moram reći da je moj utisak da se ti momci odveć lako predaju, ne samo kad gube i kad je to neminovno, već i kad im ne krene od početka. Osim toga, oni nemaju ono što je svojstveno velikim timovima: da u toku igre menjaju način igranja, da se snalaze na terenu…

    P. VESNIK: Ima li drugih razloga za neuspehe?

    TOŠOVIĆ: Nisam sklon da neuspehe pravdam nekim razlozima izvan fudbalske igre (sudije, na primer). Poraz u sportu gotovo uvek je izraz subjektivnih slabosti. Jednom velikom timu, kao što je Partizan ne sme se dogoditi da ostane bez ključnih igrača onda kad su mu najpotrebniji. O tome se mora voditi računa bar 4—5 godina unapred. Partizanu su neophodni praktični ljudi. koji vidovito misle i imaju visoko razvijenu profesionalnu svest. Što se toga tiče, „Zvezda“ je bila uvek ispred „Partizana“. Osim toga Zvezda je uspela ono što „Partizan“ nije: da oko kluba stvori određenu povoljnu klimu, da okupi svoje prijatelje i simpatizere. To je i „Partizan“ mogao s obzirom da ima dosta simpatizera i veliki broj uglednih prijatelja iz raznih društvenih slojeva i profesija. Naravno, ta se greška još uvek može ispraviti…

    Ali ne znam da li mogu neke druge…

  • U Bogoti su za nas svet, nebo i zemlja bili crveni

    Milan Damjanović: Moj dnevnik

    Nisam vodio pedantni dnevnik, ali sam s vremena na vreme zabeležio ponešto za moju ličnu fudbalsku arhivu. Ono što sam smatrao da ne sme da se zaboravi.

    Bio je to izvanredan put. Utisci su se gomilali jedan za drugim filmskom brzinom. Bilo je nemoguće o svemu odmah razmisliti, doneti određen zaključak. Da smo bili na turističkom putovanju i tada bi to bilo teško. A mi smo bili radna fudbalska ekspedicija. Ljudi na zadatku.


    Otputovali smo 9. januara. Predstoji nam put avionom na relaciji Beograd — Rim — Pariz — Njujork — Meksiko — Bogota. Navikao sam na vožnju avionom. Naučio sam sebe da mnogo ne razmišljam, da me misli odnesu daleko, daleko… Posmatram većinu golobradih fudbalera Partizana. Nikada nismo imali ovako mlad tim. To je generacija bez kompleksa, ne plaše se aviona, višečasovnog putovanja, teških protivnika. To je generacija koja misli da sve zna i sve može. I treba da budu takvi.

    Put je trajao oko 22 časa. U Rimu smo se odmarali tri časa. Prespavali smo u Parizu, u „Bon-hotelu“, u blizini Opere. Posle osmočasovnog leta preko Atlantika, Boingom 707, stigli smo u Njujork i odmah nastavili put za Meksiko. Zabeležio sam da su mi to bili najneprijatniji trenuci na putu: sedam časova smo proveli u „tranzitu“ očekujući avion koji je trebalo danas prebaci u Bogotu. A bila je noć, nigde ništa otvoreno. Kao da smo bili na drugoj planeti.

    Šekularac

    Na aerodromu u Bogoti dočekalo nas je osoblje Ambasade. Sa njima je bila i supruga Dragoslava Šekularca, Gordana. Mi smo stari prijatelji. Rekla mi je da je Šeki na treningu i da će nas potražiti u hotelu. Dane provedene u Bogoti Šeki mi je učinio prijatnijim i zanimljivijim. Sećam se, kada je dolazio iz SR Nemačke u Beograd, govorio je da ne može da izdrži profesionalne obaveze, da ne može da izdrži bez Beograda, bez „Madere“. U Bogoti sam sreo drugog Šekularca. Kaže da će ostati tamo dogod bude mogao da igra. Posetio sam ga i kod kuće. Stanuje u lepo nameštenom, četvorosobnom stanu. Šeki je ostao veran sebi i svom temperamentu pa je na svakoj utakmici navijao za Partizan, čak i onda kada smo igrali protiv njegovog Santa Fea! Rekao mi je u šali:

    — Eto, Gico, došlo vreme da i ja navijam za Partizan. Naravno, i iz srca, ali i iz računice. Ako pobedite, moja cena ovde raste…

    Bogota

    Bogota je tipičan južnoamerički grad. Grad kontrasta u svakom pogledu. Na samo sto metara jedan od drugog nalaze se kvartovi velike socijalne bede i luksuzni, blještavi kvartovi modernih vila. Čovek oseća miris novca…

    Najavljeni smo velikom reklamom. Radio je prekidao redovan program najmanje pedeset puta dnevno reklamirajući utakmice. Kada je već o radiju, reporteri u Bogoti su nenadmašni. Slušajući ih kako komentarišu akciju na sredini terena čovek bi pomislio da će gol da padne u svakom trenutku. Na tribinama retko koji gledalac ne nosi tranzistor. Nije ni čudo, reportaže su žive, raznovrsne, smenjuju se reporteri smešteni u svlačionici, oni pored igrališta koji intervjuišu fudbalere u toku igre…

    Zekinjo

    Crnoputo desno krilo Botafoga Zekinjo, mali rastom, suvonjav, kao rahitičan, dobar mi je poznanik. Igrao sam protiv njega tri puta i nikada nisam imao velikih problema. Zekinjo je nervozan, brz kao zec, i kad ide ulicom čini se da fintira prolaznike. Još uvek nisam siguran da li se savija čas levo, čas desno, namerno, ili mu je to manir. Igra slično Garinči. Na jednoj utakmici nismo se čestito ni susreli, a sudija je odsvirao kraj. Na drugoj sam bio izbačen iz igre. Bez razloga, prvi put u karijeri. Zekinjo je „zagradio“ loptu a ja sam se bacio i klizajućim startom odneo i njega i loptu… Dugo sam razmišljao kako treba igrati protiv Zekinja. Ako prihvatim trku, izgubio sam. Pronašao sam rešenje u pozicionoj igri. Zekinjo je slobodno primao loptu, sa njom čuda stvarao, ali na prostoru od kvadratnog metra, pa bi mi je onda, začuđen što ja ne reagujem, takoreći bez borbe ostavljao.

    Roberto

    Pričali su mi fudbaleri Botafoga da im Roberto mnogo znači, jer je izvanredan centarfor, fudbaler izvan serije, ali da zbog njega imaju niz problema, jer redovno izaziva tuču. On je tip fudbalera koje niko ne voli: kukavica, udari, pa beži po igralištu. Udario je Paunovića bez lopte! Srce mi je uzdrhtalo. Bio je to signal za neviđenu tuču. Naš mladi golman Furtula dotrčao je čak sa klupe za rezervne igrače i nokautirao Roberta. Furtula je bukvalno shvatio moje savete upućene mu posle utakmice protiv Santa Fea. I tada je izbila tuča, a Furtula je sedeo kao prikovan za klupu. Prišao sam mu i rekao:

    — Nije te sramota! Mlad si, jak, a sediš dok ti drugovi vode „rat“.

    Protiv Botafoga Furtula nije sedeo — i to je platio Roberto.

    Botafogo

    Botafogo je bez konkurencije najbolji brazilski tim. Igra izvanredno. Bolji je od Santosa koga sam gledao na utakmici protiv Milonariosa.

    Brazilci su teško podneli poraz u prvoj utakmici protiv Partizana. Želeli su revanš po svaku cenu. Prihvati li smo revanš — i opet Brazilci nisu pobedili. Igrali su nervozno, isuviše su želeli pobedu. Ponudili smo im da ta utakmica bude egzibicija, da ne razmišljamo o rezultatu. Nisu pristali, želeli su iznad svega da pobede Partizana.

    Pele

    Teško da ću ikada zaboravi ti susrete sa našim iseljenicima. U Kaliju, neki Marko, Dalmatinac, poklonio nam je šešire od čije prodaje živi. A živi veoma dobro. Posle svake pobede u hotelu nas je dočekivao njegov telegram kojim nam je čestitao.

    Sreo sam se i sa Peleom, prvi put u životu. Izmenili smo zastavice, značke. Igra fenomenalno. Trči kao mladić. Protiv Milonariosa postigao je dva gola, a igrao je povučeno, podjednako i u odbrani i u navali.

    Kapiten

    Eto, i to sam doživio: postao sam kapiten Partizana! Uoči prve utakmice na turneji prišao mi je trener Gojko Zec i rekao:

    Damjanoviću, vi ćete biti kapiten.

    Igram fudbal od 1953, igrao sam protiv svih najboljih fudbalera sveta, a sada sam prvi put osetio tremu. Možda to nije bila trema, možda se to zove breme odgovornosti. Postao sam kapiten, mlade, ambiciozne ekipe, ekipe sa velikom tradicijom i velikim internacionalnim renomeom. Više nisam razmišljao samo o svom mestu levog beka i protivničkom desnom krilu. U svakoj situaciji znao sam da istupam i kao kapiten.

    Drljača

    Bilo mi ga je iskreno žao. Čekao je svoju šansu u Partizanu i dočekao je u 25. godini. Želeo je da na jednoj utakmici pokaže sve što zna, da se odmah nametne i stekne poverenje svojih drugova i rukovodstva ekipe. Odlično je branio. Kad je povređen napustio igru, seo je pored mene i Brazilca Žairzinja. Niko od nas tada nije ni slutio da će sutradan lekari konstatovati prelom noge. Šteta. Ja znam Drljaču, znam koliko je ambiciozan i koliko voli fudbal. Vratiće se on ponovo na gol Partizana.


    Susret sa Milanom Galićem

    Kada smo saznali da se vraćamo u Beograd, da ne nastavljamo turneju po Meksiku, niko nije bio srećniji od mene. Sada mi put više nije bio tako neinteresantan i dosadan, jer sam znao da je njegov cilj — Beograd. U Parizu sam saznao da na stadionu „Kolomb“, za Kup Francuske, igraju Rems i Sedan. Trener Zec i ja uzeli smo taksi i stigli na „Kolomob“ kada je počinjalo drugo poluvreme. Želeli smo da vidimo Galića i Dakića koji igraju u Remsu. Galić je igrao izvanredno. Stvorio je sebi dve gol-šanse, a posle njegove akcije Rems je postigao jedini gol na utakmici. Iznenadio sam se: posle utakmice fudbaleri Remsa proslavili su pobedu šampanjcem! Čudni su metodi treninga francuskih klubova. Galić mi je ispričao da sa Dakićem samoinicijativno trenira, jer kad odigraju utakmicu u nedelju, igrači se na treningu nađu zajedno tek u četvrtak! Galić je u odličnoj formi, kapiten je Remsa, čuvenog francuskog kluba u kome je nekada igrao Rejmond Kopa.

    Biti stranac koji je tek došao u klub i dobiti kapitensku traku znači izuzetno priznanje. a „Gale“ je to doživeo u Remsu.

  • Naši čitaoci i idealan tim Partizana

    U novogodišnjem broju našeg lista objavljen je „idealan tim“ Partizana, kao finalni akt proslave 25-ogodišnjice postojanja i rada fudbalskog kluba Partizan.

    I kad i obično: svaka anketa ma kako brižljivo pripremana, čak i ako svojom slojevitošću daje presek vremena, atmosfere i mišljenja, na određen način uznemiri čitaoce i prijatelje i mnoge od njih nagna da nam se jave, bilo da izraze svoje slaganje ili neslaganje ili, jednostavno, da zatraže objašnjenje zašto je ovaj, a ne onaj igrač u najboljem timu Partizana tokom minulih godina jedne četvrtine našeg stoleća.

    Da ne bismo pojedinačno odgovarali svim čitaocima, evo iznosimo šta je bilo presudno za ovakvu kompoziciju tima i zašto u njoj nisu našli mesto Šoštarić, Brozović, Minda Jovanović, Hasanagić, Miladinović, Čebinac, Valok, Atanacković i još neki čija su imena bila po ukusu prijatelja „crveno-belih“.

    1 Ćurković

    IvanĆurković je zahvaljujući igrama koje je pružio tokom tri poslednje godine uspeo da nadvisi čak i Šoškića, koji je u našim i svetskim okvirima veće ime od Ćurkovića, ali ne i bolji golman. Naime, Ćurković u taktičkom smislu toliko unapredio igru golmana da je postao uzor modernog čuvara mreže.

    Danas je Ćurković, uz Engleza Benksa, najbolji golman Evrope! On je u svom šesnaestercu sve više računar, a sve manje golman u onom klasičnom smislu reči.

    Ćurkovićev najveći kvalitet je u tome što sprečava a ne brani gol kao većina golmana. Inteligentan je, pronicljiv kada je u dresu misli kao mačka i gotovo se ne da iznenaditi. Rečju golman van serije i konkurencije!

    2 Belin

    BrunoBelin je bio i ostao „najplemenitiji bek“ koji je fudbalskom sportu uopšte poznat. Sve je kod njega bazirano na tehnici, veštini i brzini. Fudbal je igrao lakoćom majstora, pa otuda i utisak da svoju snagu nije ni koristio. Imao je izuzetnu tehniku oduzimanja, a grubost mu je do kraja karijere ostala nepoznata.

    Belin je uz Branka Stankovića iz Crvene zvezde bio preteča beka današnjice, beka koji ne dejstvuje samo u defanzivnim zadacima, već spretno organizuje igru svoga tima pospešuje napada, pa ga čak i završava. To sve nije posedovao Miroslav Brozović, koji je bio veliki bek u ondašnjem shvatanju fudbala, ali ne u ovom današnjem smislu.

    3 Jusufi

    Fahrudin Jusufi je trajno ušao u istoriju jugoslovenskog fudbala kao bek svetskog potencijala. Bio je čvrst kao kremen, umeo je da se bori kao lav, da oduzima lopte i da ih u smučarskom slalomu donosi do protivničkog šesnaesterca i podaruje saigračima.

    Fascinirao je kao tehničar i fudbalski znalac i po tome je odmah upadao u oči. Na svim meridijanima bio je priznavan kao „evropski Džalma Santos“ toliko je virtuozno delovao na terenu da je najviše priznanja primao i od navijača iz rivalskih tabora.

    Svoju visoku internacionalnu klasu potvrdio je i po odlasku u Zapadnu Nemačku.

    4 Čajkovski

    Zlatko Čajkovski: Za mnoge stručnjake je to najbolji jugoslovenski igrač svih vremena. Bio je najubedljivija ličnost na fudbalskom terenu. Igrao je fudbal sa zanosom i strašću koju još niko posle njega nije ponovio. Znao je mnogo, davao je još više. Imao je neizmerenu izdržljivost, posedovao je veštinu koja je oduševljavala i nikad se nije predavao.

    To je najpopularniji jugoslovenski igrač u svetu! Voleli su ga navijači, cenili novinari, oduševljavali stručnjaci. Uz Bobeka, Miloša i Zebeca činio je igrački kvartet najviše međunarodne klase. Oni su proslavili Partizan na svim meridijanima.

    5 Paunović

    Blagoje Paunović: Uz Ćurkovića jedini igrač današnje generacije koji je našao svoje mesto u „najidealnijem timu“ Partizana. Paunović ima takva igračka svojstva da je teško zamisliti veću kompletnost. Brz je, ima odlične reflekse, sjajno igra glavom, odlično se postavlja, vrstan je tehničar, oseća igru i podjednako dobro dejstvuje i kad obavlja defanzivne zadatke kao i kad započinje akcije napada.

    UZ Holcera je nezamenljiv član odbrane državne reprezentacije, a u Partizanu sa Ćurkovićem čini nepremostivi bedem za svaki napadački red. Centarhalf najvećeg formata!

    6 Vasović

    Velibor Vasović: u danima kada je branio boje Partizana i državne reprezentacije bio je igrač bez premca. Suvereno je vladao prostorom pred svojim golom, ali je povremeno znao opasno da ugrozi protivnička vrata.

    „Vaske“ je jedan od onih koji su dobili najviše glasova u našoj anketi, što je dokaz da su ga svi visoko cenili. Pravi igrač savremenog fudbala! Uporan, neustrašiv, snažan, nesavladljiv i oštar. Imao je svoj stil u igri. Delovao je sirovo, tvrdo, ali je zato bio uvek dostižan, gotovo da je sve duele rešavao u svoju korist, a kada bi on bio savladan gol je bio neminovan.

    7 Kovačević

    Vladimir Kovačević je još kao junior mnogostrukošću svoga talenta umeo da ukreše divljenje u očima gledalaca. Bilo je svima jasno da će taj dečak krhke konstitucije izrasti u pravog asa.

    Kovačević je fudbalski strateg najvećeg formata. Sve je video, pa čak i predviđao u deliću sekunde i donosio rešenja koja su bila nevidljiva i mirnom posetiocu na tribinama.

    Bio je suptilan tehničar sa prefinjenim smislom za igru i kombinacije, a umeo je da postiže golove s lakoćom rođenog golgetera.

    Da ga je priroda obdarila većom izdržljivošću i snagom u Kovačeviću bismo imali najkompletnijeg, najinteligentnijeg i, svakako, najboljeg igrača svih vremena. Boljeg čak i od Bobeka!

    8 Milutinović

    Miloš Milutinović je bio trio igrač: centarfor ili polutka, a na desnom krilu igrao u reprezentaciji i samo nekoliko puta u Partizanu.

    Igrao je pet godina u crno belom dresu i za to vreme je stekao visoku internacionalnu afirmaciju. Bio je umetnik lopte, veštak, maštoviti kombinator i neumoljivi strelac.

    Miloš je najbolji golgeter Partizana ako se uzme u obzir broj odigranih utakmica i postignutih golova. Oduševljavao je lakoćom, znanjem i umećem. Sve je kod njega bilo skladno, elegantno, bez napora…

    9 Galić

    Milan Galić je bio igrač ekstra klase, ali ga svi nisu cenili u meri koju su zasluživali njegova obdarenost i ostvarenja na terenu.

    „Gale“ je bio odličan tehničar, spretan dribler i nepogrešivi strelac. Imao je prodornost strele. Njegova brzinska reakcija je bila fenomenalna. Sve je radio u punom sprintu i protivničke odbrambene igrače je ostavljao bespomoćnim.

    Malo je igrača koji su toliko osećali igru, tražili je i pri svemu tome uvek išli na najjednostavnija rešenja. Galićeva veličina je u tome što nikad nije voleo jevtine efekte, već je pred sobom imao samo jedan cilj: protivnički gol!

    10 Bobek

    Stjepan Bobek: Prvi i do danas jedini priznati majstor fudbala. Tako visok stepen fudbalske intelegencije još nije viđen u našoj zemlji.

    Bobek je mogao sve da učini sa loptom, a njegov kreatorski odnos prema igri ostao je do danas nedostignut. „Štef“ je bio i ostao istinski fudbalski hudožestvenik. On je oplemenio i obogatio fudbalsku igru, dao joj je ono što pre njega nije mogao niti znao.

    Savremenici iz Bobekovih dana i danas su spremni da ustanu kada govore o njegovoj fudbalskoj veštini.

    11 Zebec

    Branko Zebec: Dugo se verovalo da je Zebec prevashodno igrač izvanrednih fizičkih mogućnosti. Međutim, vremenom Branko je eliminisao takva mišljenja i naterao sve prijatelje fudbala da ga uvažavaju kao igrača izvan kategorije.

    Zebec je bio sjajno krilo i izvanredan centarhalf. Šta je igrao bolje teško je reći. Uostalom, tako veliki igrač na svakom mestu pruža mnogo, jer je i njegova sveukupnost bila nemerljiva.

    U Partizanu Zebec je doživeo svoju punu afirmaciju, bio nezamenljiv član reprezentacije i u dva maha je branio boje najboljeg tima Evrope. Jedan od onih koji se ne zaboravljaju.